Odnosi između Hrvatske i Srbije, sudeći po tome kako su uopće nastali, imaju iznenađujuće slab značaj u političkom životu. Nastali su, stariji se valjda još sjećaju, u kontekstu raspada SFR Jugoslavije (kasnijih Jugoslavija bilo je još), kada su i ta dva ‘entiteta’ postala samostalne nacionalne države, koje su se onda i mogle međusobno odnositi. Tada su neko vrijeme čak bile i uzajamno konstitutivne, u onom smislu da nema nacije bez nacionalizma, a za hrvatski i srpski nacionalizam od druge polovine 80-ih upravo je onaj drugi bio mitski, nasuprot kojem se mobilizira nacionalno ili nacionalističko političko okupljanje. Danas promatrač sa strane vjerojatno ima dojam da taj prašnjavi antagonizam svako toliko izvuče iz zapećka da posluži za neku unutrašnju svrhu.
MILANOVIĆ – VUČIĆ
Predsjednik Hrvatske je tako prije nekoliko dana izjavio da ga zabrinjavaju informacije po kojima Srbija nabavlja ofanzivno naoružanje, konkretno – rakete dometa 400 km (koje se navodno naziva „Zagrepčankama“). Hrvatska je, rekao je, umjesto obrambenog proturaketnog naoružanja, poput „krkana“, nabavljala tenkove, a na moguću opasnost raketnog napada nema odgovora. Dodao je, međutim, da je to „suverena odluka“ Srbije, premda ne razumije za što bi Srbiji služilo skupo ofanzivno naoružanje. „I to me brine, ali opet Hrvatska je u NATO-u i Europskoj uniji.“
Međutim, srbijanski predsjednik Vučić po njemu dolijeva ulje na vatru „neobičnim izjavama“ u vezi sa suradnjom Hrvatske, Albanije i Kosova: „Ja sam ga jednom već i upozorio da nikakav memorandum Hrvatske, Albanije i Kosova o suradnji u području vojske koji je potpisao ministar, da to nije nikakav vojni savez. Evo ti njega prije dva dana govori o planu Hrvatske, Kosova i Albanije da napadnu Srbiju. To je poprilično zanimljiv čovjek. Kako da napadnemo? S čim? Mi nemamo vojsku za to. Možeš onda vjerovati meni na riječ, na kraju krajeva ja o tome odlučujem. To nije dobro čut, osim što je šašavo“, kazao je Zoran Milanović.
POVERLJIVO A JAVNO
Javnosti u Srbiji, jasno je, ne treba prepričavati što je na to rekao predsjednik Vučić i kako su sve te izjave poslužile za novu buru u čaši vode. Dakako, nitko, pa ni Milanović, nije ozbiljno razmatrao mogućnost oružanog sukoba dviju država, ali je njegova izjava još malo dodala unutrašnjim napetostima. Tako je Ministarstvo obrane, kojem je na čelu predstavnik tvrđeg nacionalističkog krila HDZ-a Ivan Anušić, odmah prešlo u protunapad i optužilo Milanovića ni više ni manje nego za izdaju, jer da je javno otkrio povjerljive podatke o obrambenim (ne)sposobnostima Hrvatske.
Kako parlamentarnim odborom za pitanja obrane po usvojenom pravilu predsjeda opozicijski zastupnik, javio se u toj ulozi SDP-ov Arsen Bauk i u razgovoru za televiziju N1 obavijestio javnost da se ‘povjerljivi’ podatak o brojnom stanju, pa i drugim značajkama Hrvatske vojske može lako naći u Narodnim novinama kao svima dostupnom službenom državnom glasilu. Usput je komentirao: „Ono što je rekao predsjednik Vučić doživljavam kao dio unutarnje političke scene u Srbiji jer očito da se, pomalo i u Hrvatskoj, misli da građani vole čuti kad se susjedima nešto oštrije kaže jer su svi puno odlučniji i pametniji. Reakciju Ministarstva obrane RH doživljavam kao ljubomoru što nisu napadnuti oni nego predsjednik Milanović.“
Podsjetio je i na to da Hrvatska, za razliku od aktualnih dogovora s Albanijom i Kosovom, još od 2010. ima zakonom potvrđen Sporazum o vojnoj suradnji ni manje ni više nego baš sa Srbijom. Sporazum je bio potpisan i ozakonjen u vrijeme kada su i Hrvatska i Srbija nastojale pokazati Evropskoj Uniji da ozbiljno shvaćaju obaveze suradnje sa susjedima i da im međusobno ratovanje više nije ni na kraj pameti.
ANTRFILE: Predsjednikov klin Vladi
Predsjedniku Milanoviću se ukazala i mala prilika da zabije klin između premijera Plenkovića i ratobornog ministra Anušića, a zapravo da pokaže kako slabo međusobno koordiniraju javne istupe. Pošto je Plenković samo vrlo suzdržano komentirao podatak o novom naoružanju Srbije, izjavivši jedino da „takvo oružje nije još viđeno na europskom teritoriju“ te da će o tome izvijestiti NATO, Milanović je komentirao kako se čini da je Anušić, koji je izjavio da već mjesecima zna za određene vrste oružja, tu činjenicu tajio od svojeg predsjednika vlade. Što je bilo dalje, do javnosti nije došlo.
OBUKA „ROČNIKA“
Ministarstvo obrane je počelo ostvarivati ono što je najavilo još prije skoro godinu dana, i što nema veze s aktualnim čarkama sa Srbijom: obavezno vojno osposobljavanje. Radi se o svega tri mjeseca elementarne vojne obuke za mlade muškarce (za žene samo dobrovoljno), kojima su počeli stizati prvi pozivi. Još u vrijeme prvih najava stručnjaci su izražavali sumnju u stvarnu djelotvornost tako ograničenih mjera, jer ako se profesionalnu vojsku kani ozbiljno dopuniti ročnicima (termin za one koji služe vojni rok), za to bi bila potrebna i ozbiljnija obuka. Zbog toga je zasad teško odrediti radi li se zaista o jačanju Hrvatske vojske ili o politički simboličnoj akciji.
Kada je u sklopu osamostaljenja Hrvatske od 1990. nadalje uspostavljena i hrvatska vojska, ustavno je bilo zajamčeno i pravo na prigovor savjesti protiv vojne službe. To se pravo održalo i unatoč potrebi za obranom od agresije JNA i paravojnih jedinica, premda su vlasti podvrgavale prigovarače savjesti raznim neformalnim pritiscima, pa i prisili, a zakonski su to pravo pokušale reducirati uvođenjem obaveze prigovarača da iznesu ‘uvjerljive’ razloge protivljenja vojnoj službi. Zahvaljujući angažmanu organizacija civilnog društva, dijela medija, ali i međunarodnih aktera, pravo je preživjelo. Kada je nakon 2000. HDZ izgubio vlast, došlo je do pravog procvata raznih vidova civilne službe kao alternative vojnoj, što ni HDZ nakon povratka na vlast nije promijenio. Obavezna vojna služba bila je ukinuta.
Njenom povratku sada nema velikih protivljenja, i Anušićevo ministarstvo se već javno hvali kako samo malen postotak ročnika ulaže prigovor savjesti. Priziv se pak već dvadesetak godina jako širi u djelatnostima koje su, za razliku od obavezne vojne službe, predmet slobodne odluke i izbora, pa bi se činilo paradoksalnim tu slobodu još dodatno štititi pravom na prigovor savjesti. No, kao što je poznato, to ‘pravo’ u slučaju određenih medicinskih, pa i farmaceutskih specijalnosti zapravo znači parcijalno izuzeće iz profesionalnih odgovornosti – uskraćivanjem medicinske usluge prekida trudnoće. Ali to je već druga (i duga) priča.
Vratimo li se političkim odnosima, prepirci Milanovića i Vučića prethodila je prepirka Milanovića s izraelskim ambasadorom Garyjem Korenom, koji je prije desetak dana pozvao Hrvatsku da prekine diplomatske odnose s Iranom i provede sigurnosnu provjeru osoblja iranske ambasada, jer bi među njima moglo biti i „špijuna“. Ustvrdio je i da Iran po svim zemljama Zapada ima „ćelije spavača“.
ZAGREB NIJE TEL AVIV
Milanović je na to reagirao u svojem (kako Žarko Puhovski kaže, prostačkom) stilu: „Tuđe infekte i bacile u Hrvatskoj nećemo, ni iranske ni izraelske. Neka se gospoda s time u skladu izvole ponašati, ako neće, to znači da ih Vlada tolerira. Taj činovnik iz Tel Aviva ili odakle već je, je rekao da je to teroristička jazbina usred Zagreba u iranskoj ambasadi, hajde da ih mi rastjeramo, ne treba nam izraelski ambasador za to, cionist, to mi ne treba.“ No, dodao je, „Iran je zaista, kada je u pitanju Bliski istok, kao i Izrael, sklon određenim terorističkim metodama… Međutim kad je u pitanju Europa, Iran u Europi teroristički ne djeluje“, završivši nediplomatskom porukom ambasadoru: „Ovo je braco Zagreb, nije Tel Aviv“.
Ipak, predsjednik Hrvatske je ambasadora i formalno pozvao na razgovor, dok se izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar pridružio razmjeni optužbi već standardnom tvrdnjom da Milanovićev „govor ispunjen mržnjom prema Izraelu i cionizmu odražava antisemitski pristup“, premda Milanović nije izrazio nikakav animozitet spram Židova nego spram određenih aktera i postupaka države. Na tome je zasad i stalo.