Piše: Gordana Katana
Beznadežno dosadni ceremonijal u čast davno minulih bitaka. Beograd, 15. septembar. Proslava Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Govornici i ključni likovi uobičajeno isti: Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije na mjestu svojih prethodnika, politički vrh Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.
Cijela ova kostimirana predstava srpskog patriotizma ne bi bila za Bosnu i Hercegovinu od posebnog značaja da ne postoji kolektivno sjećanje na brutalni raspad Jugoslavije i cijenu koju je upravo BiH za to platila. I da poruke koje je Vučić izrekao nesrpsko stanovništvo u BiH, ali i Srbe koji sebe smatraju prvo ljudima i građanima, pa tek onda dijelom nacionalnog korpusa, neminovno vraćaju na kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.
ZVECKANJE: Nije plato ispred stare željezničke stance ni Ušće ni Gazimestan. Nije tog 15. avgusta masa naroda Vučiću aplaudirala kako je to činila onomad Slobodanu Miloševiću, nesvjesna da ih svakom izgovorenom rečenicom vodi u sunovrat. Ali ipak sve izrečeno aludiralo je da težnja o svim Srbima u jednoj državi nije okončana. I da je sada samo pretočena u tezu “srpskog sveta”, koja kada je izgovara srpski ministar policije Aleksandar Vulin ne zvuči nimalo dobronamjerno ni mirotvorno.
Tri desetljeća kasnije Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva BiH, uz obilatu podršku Srbije ponovo BiH nastoji uvući u sukob. Naruku mu ide i srpska opozicija u entitetu RS, pa složno dezintegrišu državu nastojeći je razderati po šavovima.
Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave stoga se obilježio i u RS-u. Provladini mediji i aktuelna vlast danima su najavljivali isti, centar Banjaluke bio je okićen zastavama RS i Srbije, članovi ultradesničarske Ujedinjene srpske stranke prodefilovali su sa zastavom dugom 70 metara gradskom pješačkom zonom, no kod građana novi praznik nije zaživio u mjeri u kojoj se to očekivalo.
Poziv Vučića i Dodika da svi Srbi, ma gdje da žive, toga dana na svoje domove istaknu srpske zastave, nije se “primio”. U Hrvatskoj pogotovo, što je Vučića posebno uvrijedilo. A u RS-u se to svelo na isticanje zastava uglavnom na malobrojnim srpskim kućama u naseljima s većinskim bošnjačkim stanovništvom, prognanim tokom rata, koji su se vratili u svoje domove.
Poput banjalučkog naselja gornji Šeher, preimenovanog u Srpske toplice, gdje se svesrpsko jedinstvo pretvorilo u simboličnu prijetnju onim drugim. Banjalučanin Kemal Gunić kazao nam je da se “u ljude, Bošnjake samo uvlači strah”. “Ljudi su nerado posljednjih dana izlazili iz svojih kuća, trzaju se na svaku škripu kapije, dobro mi pamtimo kako je to bilo 1992. Nikoga ne diramo, pa se pitamo zašto sve ovo treba i vlasti i našim susjedima”, ispričao nam je Gunić.
Ono što je indikativno jeste činjenica da 15. septembar nije u kalendaru entitetskih praznika. Stoga je za građane običan radni dan. Kažemo indikativno jer u oči upada da se aktuelna vlast, koja od budžeta pa do sistemskih zakona u entitetskoj skupštini iste “prelama preko koljena”, odnosno usvaja ih iz forme prijedloga, uzdržala da Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave uvrsti u red zvaničnih praznika.
Istoga dana u doslovno isilovanoj “prazničnoj atmosferi” u Banjaluci zasjedala je i Narodna skupština. Milorad Dodik je skupštinsku govornicu iskoristio kako bi svima dao do znanja da se “15. septembar kao zajednički praznik entiteta RS i Srbije obilježava na njegovu inicijativu”. Osim što se time ostatku bh javnosti šalje ponovo poruka da od svojih separatističkih težnji ne odustaje, valja istaknuti i da je sve to dio povijesnog revizionizma koje vlasti bosanskih Srba kontinuirano forsiraju od početka devedesetih godina prošlog stoljeća.
ĆIRILICA: Naime, kako RS, koja je tek administrativno-teritorijalna jedinica unutar BiH, nema nikakav povijesni kontinuitet koji nije dio onog bosanskohercegovačkog, onda se on nasilno stvara vezujući ga za Srbiju. Otuda su tokom minulog rata na teritoriji koja je bila pod kontrolom bosanskih Srba sistematski, gotovo do posljednjeg srušeni svi vjerski objekti drugih konfesija ne bi li se izbrisao svaki trag njihovog postojanja. Mijenjana su imena ulica i naselja, gradova. Išlo se do tolikog apsurda, pa je tako Donji Vakuf bio preimenovan u Srbobran, Foča u Srbinje. No rat je stao, katoličke crkve, samostani, džamije, medžlisi, medrese… ponovo su izgrađeni. I ljudi su se vratili, ne u onom broju u kojem je to trebalo, ali tu su kao jednakopravni građani, pripadnici konstitutivnih naroda.
Činjenice su to ustavno utemeljene, no Srbi kao većinski narod teško ih prihvaćaju. Otuda je upravo 15. septembra u Narodnoj skupštini usvojen Zakon o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličnog pisma, tekstom identičan kao i zakon koji je usvojila Skupština Srbije. Osim u nazivu, jer kako srpska većina ne želi Bošnjacima priznati pravo da svoj jezik zovu bosanskim, nađeno je kompromisno rješenje, pa je članom 7 Ustava RS utvrđeno da su službeni jezici u RS jezik srpskog, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda. Istim članom Ustava latinica i ćirilica su službena pisma.
Slijedom toga svako obavezivanje javnih institucija da samo ćirilicu koriste kao službeno pismo, favorizovanje isključivo srpskog jezika i sankcioniranje onih koji se toga ne budu pridržavali neustavno je i zakon neće biti primjenljiv u praksi.
Naime, svi zakoni koji se u RS-u usvajaju (ista je procedura i u Federaciji BiH i Parlamentarnoj skupštini BiH) prolaze dvodomnu proceduru. Stoga su bošnjački zastupnici u Narodnoj skupštini RS najavili da će preko kluba svojih delegata u Domu naroda RS pokrenuti proceduru zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Budu li preglasani, konačnu odluku donijet će Ustavni sud RS. Koji, koliko god politički obojen, neće moći ići tako daleko, pa stati u zaštitu gaženja temeljnih ustavnih postulata.
A koliko politika može biti apsurdna najbolje svjedoče i pojedine diskusije zastupnika srpskih stranaka koji su navodili da “će zbog ustavnog uređenja RS zakon biti neprovodiv”, pozvali Bošnjake da ga ne osporavaju, ali su za isti ipak glasali.
Miloradu Dodiku i njegovoj stranci (SNSD), kojoj rejting u javnosti pada, zajednički praznici i zakoni identični sa Srbijom prijeko su potrebni ne bi li ponovo uvjerili srpske glasače kako su oni njihovi jedini zaštitnici. I skrenuli im pažnju s niza realnih problema koji ne mogu da se prikriju statističkim podacima o “nikad većem broju zaposlenih, rastu prosječne plate ili povećanju penzija od dva posto”, koje su i dalje najmanje u regionu.
Vlast dodatno destabiliziraju i sve brojnije kriminalne afere koje izlaze na vidjelo, a u koje su uključeni ljudi koji su dio te vlasti. Tako se Dodik upravo 15. septembra najbrutalnije obrušio na Republičko javno tužiteljstvo koje je tog dana policiji izdalo nalog za hapšenje direktora Instituta za javno zdravstvo Branislava Zeljkovića i trojice vlasnika privatnih firmi koji su budžet RS oštetili za više stotina hiljada eura tokom 2020, i to putem javnih nabavki medicinske opreme u vrijeme pandemije koronavirusa.
Tako je Dodika osobno više zasmetalo što su hapšeni “baš na dan praznika, a ne dan prije ili poslije”, umjesto činjenice da je Institut zaštitne maske čija je nabavna cijena oko 16 eurocenta plaćao 3,5 eura. Ili zaštitna odjela 25 eura iako su na tržištu koštala 12,5 eura. Kao što nije vidio ništa čudno da je medicinska oprema nabavljana direktnom pogodbom od firmi koje nisu imale dozvolu za njen uvoz i distribuciju.
Ovo je samo jedna od kockica u mozaiku korupcije koja direktno izvlači novac iz džepova građana. U kojoj se bogati nelegalno bogate i kojima ostanak na vlasti znači ne samo nastavak bogaćenja nego i ostanak na slobodi.
Zato građane treba stalno zamajavati novim povijesnim mitovima i falsifikatima, pričati im o navodnoj ugroženosti, nuditi im barjake umjesto kruha i posla. Da njima samo plaše svoje susjede i unose nemir u ionako krhki mir i suživot u BiH.