Piše: Srđan Dvornik
Dva nepovezana događaja privukla su proteklog tjedna nešto jaču pažnju u Hrvatskoj: obilježavanje tridesete godišnjice “početka bitke za Vukovar” i “festival slobode”, dosad najvidljivija manifestacija šarolikog spleta grupa, pokreta i još koječega koju objedinjuje protest protiv protuepidemijskih mjera. Pomalo u sjeni, dogodila se i poluformalna objava da u Hrvatskoj jedan vid borbe protiv korupcije zapravo ne postoji, a možda, unatoč nekim institucijama, procedurama i odlukama, nikada nije ni postojao.
Sve što u političkom smislu simbolizira grad Vukovar dosad se kretalo između dvaju datuma: 25. 8. 1991, koji se računa kao početak napada JNA na Vukovar, i 18. 11. iste godine, dan pada grada. Posebno obilježavanje početka obrane sredinom septembra formalno bi govorilo o tome da obrane prije toga nije bilo, što bi za hrvatsku javnost bio prvi glas. Ali prije će biti da predstavlja samo novi korak u potrebi cijelog onog ansambla što čini hrvatsku političku elitu za redovnim komemoriranjem svega što se može povezati sa “Domovinskim ratom”.
STARI NEPRIJATELJ: To komemoriranje pruža obilje prilika za patetične govore o kolektivnom stradanju i žrtvi, u kojima se i stvarnim žrtvama dade priliku da s nekoliko riječi podijele s javnošću svoj bol, ali i da se još jednom ugrade u mit o stvaranju države, pa je najčešća fraza ona o “boli, ali i ponosu”. No, političarima, prije svega HDZ-ovima, ali i jatu manjih nacionalističkih partija to je prilika da se pred javnošću uzdignu iznad prljavština što ih i mediji i obični ljudi najčešće vezuju uz njih.
Datumom početka obrane Vukovara vjerojatno se smatra prvi krupniji uspjeh u zaustavljanju tenkovskih napada, kada je 14. 9. i sljedećih dana uništeno na desetke tenkova koji su nadirali Trpinjskom cestom. Novu će se prigodu, kako je izjavio ministar obrane Banožić, obilježavati svake treće subote u mjesecu, “a na velike obljetnice da bude kao i danas”, dakle nacionalnom proslavom.
Sa onim drugim događajem – manifestacijom otpora cijepljenju protiv kovida-19 i ostalim protuepidemijskim mjerama – ova je metoda mobilizacije masovnih emocija barem zakratko dobila ozbiljnu konkurenciju. Oni koji, kao predstavnici vlasti, patetično govore o žrtvama, ali i pobjedi i uživaju u ulozi predstavnika slavno izborene državnosti, sada se, baš kao predstavnici vlasti i države, nalaze na meti nezadovoljstva. I to ne nezadovoljstva ‘standardnim’ stvarima kao što su siromaštvo, nezaposlenost ili korupcija nego kao agenti nečeg maglovitog, a opasnog preko svake normalne mjere.
Opće je već poznato na kakve se sve fantastičke ideje ‘loži’ antivakserski pokret diljem više-manje razvijenog svijeta. Prošle subote se, na “festivalu slobode”, kako su svoj miting prozvali organizatori, sve to sručilo i na glave domaćih političara i njihovih, kako prosvjednici misle, stručnih ‘slugu’ koje zagovaraju vakcinaciju, nošenje maski i druge zaštitne mjere protiv epidemije. Teško je više i sagledati čitav spektar paranoidnih prikaza opasnosti što prijete od tih mjera, među kojima su pričice o čipovima u vakcini sad već samo dječja igra. Sada se odbijanje protuepidemijskih mjera već povezalo sa obranom same slobode i ljudskog dostojanstva, zaštitne maske više nisu maske nego “brnjice” što ih predstavnici nekog novog svjetskog poretka nameću ljudima kao psima.
Dolazilo je i do ekstrema, u kojima su bilo kakve mjere izjednačavane s “fašizmom”, svima koji sudjeluju u njihovom provođenju se prijetilo kao neprijateljima, a vrhunac se pred nekoliko tjedana zbio pred osnovnom školom u Krapinskim Toplicama, u koju su prvo nasilno provalili protivnici nošenja maski, a onda su jednog malog dječaka roditelji svakodnevno pokušavali silom uvesti u školu bez propisane maske. Dijete je danima bilo pred školom dok je trajala nastava, a sistem nije znao što bi. Istina, zna se što propisi kažu o tome kako se postupa s roditeljima koji sprečavaju dijete da sudjeluje u obaveznom obrazovanju, ali se nitko nije usudio ni na kakav odlučan korak. Vjerojatno bar dijelom i zbog straha od masovnijih manifestacija otpora.
NOVI NEPRIJATELJI: Srećom po dijete, roditelji su ipak popustili, a i subotnji zagrebački miting nije urodio nasilnim sukobima. Ali nešto je ostalo visjeti u zraku. U svim tim oblicima ovog novog nezadovoljstva (da ga tako označimo u nedostatku neke egzaktnije karakterizacije), ljudi ne pokazuju samo strah pred nečim konkretnim. Može se biti sasvim razuman i imati sumnje u efikasnost vakcine ili strahove od popratnih pojava. Može se negodovati zbog obaveze nošenja zaštitnih maski ili dezinficiranja ruku na svakom koraku; ni jedno ni drugo nije ugodno i svatko se ima pravo pitati koliko je neophodno ako zdravstvene vlasti ni same nisu u stanju dosljedno i neproturječno javno zastupati politiku protiv epidemije. Ali novo nezadovoljstvo ‘brani’ i nešto više. To su već na prvi pogled sloboda i dostojanstvo, a onda i nešto iznad toga, obuhvatnije i maglovitije, nešto u čemu ljudi postupaju kao da brane nešto ‘naše’ protiv ‘stranoga’, pa makar im bilo teško konkretizirati što je to.
A što god to bilo – jasno je da je to konkurencija dosadašnjem, nacionalističkom preovlađujućem stanju duha u kojem smo imali navodno jasnu sliku o nama, i valjda još jasniju sliku o ‘njima’ – neprijateljima koji ugrožavaju našu zemlju. Ovdje se odjednom pojavljuju obrisi nekog možda-pokreta koji se ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep, difuznog nezadovoljstva koje izbija posvuda, a ni vlasti ni autoriteti znanja ne mogu mu uhvatiti ishodišnu točku i tu ga na neki način suzbiti. Da argumenti ne pomažu, to se i teorijski i iz iskustva odavno zna, no vidimo da znanje ni sada ne pomaže. Tako je, na primjer, sa sve omiljenijom parolom da su protuepidemijske mjere zapravo “fašističke”. Zna se da u nacističkoj ideologiji nacionalne čistoće nije bilo simpatija za pripadnike vlastite etničke kategorije s tjelesnim i mentalnim oštećenjima koji su bili “život nevrijedan življenja”. A tek o masovnoj zdravstvenoj zaštiti vakcinacijom, koja bi obuhvatila i “nadljude” i “podljude”, nije moglo biti ni govora.
Pokret novog nezadovoljstva tako predstavlja nelagodu za vladajuće nacionaliste jer još nisu našli način da tom populizmu stanu na čelo i upotrebe ga protiv drugih. Takvih problema bar zasad nemaju sa uobičajenim političkim konkurentima: posljednje ispitivanje javnog mnijenja o političkim partijama pokazuje monotonu sliku: HDZ se ne miče s približno 27 odsto podrške, SDP na desetak postotnih poena manje, a Možemo! i dalje diše SDP-u za vrat, ali tu desetinku-dvije postotka još nije prešao. Kad bi se prag za ulazak u parlament primijenilo na čitavu zemlju, iznad pet odsto bi bio još samo desno-populistički Most. Ostatak ljevice se u anketama slabo primjećuje, a ostatak desnice se regrupira. Domovinski pokret, koji je izgledao kao nova nada, naglo se urušava, a njegove komadiće privlače drugi, poput Hrvatskih suverenista.
No, cijela ta kaša još će se kuhati do sljedećih značajnijih izbora. Dotad su političari dobili još jednu olakšicu. Glavno nacionalno tijelo Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa proglasilo je da im je rad u velikom broju značajnih slučajeva efektivno blokiran. Niz njihovih odluka oboren je na sudovima jer – kako kažu – za djela o kojima se radilo nisu propisane sankcije. Drugim riječima, osim za direktno davanje/primanje mita i slične akte ili za krivotvorenje podataka o imovini političara, Povjerenstvo je nemoćno. Premda zakon govori i o “načelima djelovanja”, dakle omogućuje da se konstatira loše postupanje čak i kad nema konkretno kažnjive radnje, s time se ništa ne može učiniti.
Ovakva objava povjerenstva izazvala je priličnu pažnju i mogla bi izazvati i promjene bilo u legislativi bilo u primjeni – kad bi ih imao tko gurnuti naprijed.