Thomas Carlyle odavno je ustvrdio kako riječi pripadaju vremenu, a šutnja vječnosti, ali kako ponekad i ta šutnja itekako zna biti gromoglasna, jača i ubojitija od svake riječi, posebice u smutnim vremenima, poput ovih naših danas, sada i ovdje, u kojima su se lažne elite ratnom politikom i masovnim zločinima beskrupulozno dohvatile vlasti i moći, pokušavajući ih po svaku cijenu zadržati, a pri tomu uopće ne pitajući i ne mareći za količine (uvijek tuđe) prolivene krvi i pogaženo ljudsko dostojanstvo bestidno izvrgnuto ruglu i preziru.
OBRAČUN S DEMONIMA PROŠLOSTI
Kad društvom (za)vlada fukara, a pamet biva prognana u katakombe; kad su sve temeljne moralne norme, etički principi i humane, društvene vrijednosti poremećene, izvrnute, izdane i(li) licemjerno obesmišljene, sve (p)ostaje jasno i razvidno. Zlouporabom demokracije, (ne)demokratskim alatima i sredstvima, nameće se despocija s (kvazi)ljudskim licem, naravno ironijski rečeno uvijek u našem i općem interesu i naravno uvijek kao nekakvo privremeno rješenje, ali i uvijek s trajnim posljedicama po zajednicu koja tako gubi svoje ljudsko lice i više ili manje, bez većeg otpora, pristaje na dragovoljno ropstvo.
Vladimir Krstulović se u završnom romanu Šutnja (MostArt Jugoslavija, Zemun 2025), a ujedno i eseju i priči, (ne)povezanim vinjetama, slikama jednog monumentalnog mozaika svoje maestralno ispisane trilogije – Šalom porta nigra (2020), Šternov testament (2023), a njegove knjige jesu sve to, budući ih je teško, gotovo nemoguće žanrovski odrediti, na svoj način obračunava s demonima prošlosti, koji se gotovo dijalektički, u ciklusima obnavljaju i kao da nas iznova, sve intenzivnije opsjedaju i žive u nama i oko nas. Autor nas pokušava gotovo mesijanski obranit od zaborava, kritički podučiti, razložno podsjetiti kako je svaki zaborav, a posebice programirani i selektivni zapravo jednak smrti, jer briše sve kao da i nikad nije postojalo, kao da ni sami nikad nismo postojali, prisiljava na ponavljanje naših i tuđih grešaka i zabluda, a poznata je već stara i otrcana, ali time ne i manje istinita fraza o povijesti kao tragediji i farsi koja nam se uvijek događa, kad se ne želimo suočiti s činjenicama, ili s njezinim posljedicama. Često i od suočavanja s idolima koje smo slijedili i idealima o kojima smo sanjali, a kada bi se naši snovi i (p)ostvarili, na javi smo s grozom shvatili kakva smo to čudovišta stvorili, koje će nas sve, prije ili kasnije požderati.
(ANTI)ROMAN
Da, uistinu, nikad (p)ostvarena sloboda neće znati pjevati kao što su sužnji sanjajući pjevali o njoj i o tomu nam na jedinstven način, gusto ispisanim rukopisom, svoju stranu priče iznosi Krstulović. I odmah treba naglasiti: završni tom ove fascinantne trilogije, (anti)roman Šutnja čini mi se dosad najbolje napisanim Krstulovićevim tekstom; to je složeno, inteligentno sročeno štivo, pravi vatromet ideja i misli koji zahtjeva pozornog čitatelja, ne trpi banalnosti, ne nudi laka, zapravo ne nudi nikakva rješenja, već samo iskreno upozorava: povijest ne bi smjela biti jedino tegobna i gorka spoznaja o karavanama koje prolaze i psima koji (zaludno) laju, već prije i iznad svega način, put, sredstvo u borbi za očuvanje našeg, ljudskog identiteta i integriteta, protiv vječne dijalektike vlastitih i uopće društvenih zabluda.
Ova Krstulovićeva knjiga poetična je dijalektika o melankoliji otpora protiv zaborava, a sama šutnja postaje oblik priče, rječitija od svake priče, kad se riječi u jednom društvu zarad njihove bezočne manipulacije i silne demagogije izližu i istroše. Cijela Krstulovićeva trilogija, bolno je svjedočanstvo, uprizorenje o tomu kako smo dospjeli kamo nismo željeli; zašto smo pristali na nedopuštenu relativizaciju „svih stvari koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu“ do točke nakon koje je sve moguće. Kad se zlo povampiri i apsolutno ovlada svijetom, ni za dobro više neće biti mjesta, a tada više neće biti ni potrebe za pitanja: što s nama? Jednostavno, jer ni nas kao ljudi, kao humanih biće (više) neće biti. Izvjesno je jedino da se ovakva knjiga nikad nije pojavila na beskraju književnog angažmana; Krstulovićeva trilogija je u onoj mjeri angažirana, koliko nam je, svakom od nas ponaosob, stalo do istine, pravde, dobrote i ljepote i koliko borbu za te vrijednosti smatramo društveno bitnom i relevantnom po nas kao ljudska bića. U danima, mjesecima i godinama kroz koje je prolazila Jugoslavija, a danas još uvijek tako dramatično prolazi Srbija, ova, kao i prethodne dvije Krstulovićeve knjige mogu biti oslonac da lakše i bolje shvatimo zašto nam se sve ovo događalo i(li) još uvijek događa, ali što je možda i (naj)važnije, da pokušamo predvidjeti: ne kamo, već kako dalje?
NEMA POBJEDE BEZ PORAZA
Knjigu Šutnja, uostalom kao i cijeli trotomni roman, Krstulović je sastavio i povezao, kako sam to ističe, u „čast ideje pravde i ljudskog stida“; istina tragedija propasti ideala opisana je kroz priču o pojedincima, prvenstveno pripadnicima radničkog i(li) komunističkog pokreta, ali i drugih, idejno različitih protagonista u njegovom je tekstu pregršt, tako da je autorski pokrio široku lepezu suprotstavljenih stajališta i pozicija, neophodnih za vjerodostojno oslikavanje, još uvijek nedovršene epohe koja je, praćena fanfarama počela i (samo naizgled) svršila trijumfalno, ali i uvijek uz potoke, zapravo rijeke krvi milijuna nevinih žrtava koji nisu željeli ništa drugo do živjeti dostojanstveno, s onu stranu bijede i mizerije. Priče i podaci o muškarcima i ženama koji se provlače Krstulovićevim rukopisom ne predstavljaju samo fikciju, nisu rezultat nekakvog larpurlartističkog poigravanja, već su uvijek vezani uz sasvim konkretne osobe koje su za sobom ostavile značajan trag u našoj i svjetskoj povijesti i stoga se roman, a tu je Krstulović u pravu, može čitati i kao kriminalističko-špijunski triler, ali i kao svojevrstan ljubavno-ratni hibrid.
Međutim, suštinska (o)poruka Šutnje, kao i cijele trilogije glasi: nema pobjede koja nije svršila porazom, a(li) revolucija je uvijek inspirativna iluzija bez koje teško da bi svijet uopće mogao opstati, bez ogleda što na koncu prednost ili pobjedu (p)ostvare uvijek i jedino oni koji grabe profit i to isključivo za sebe, bez ogleda na ideološki predznak koji nikad nije „garancija kvalitete proizvoda“, već samo puki marketinški trik za naivne. Trik koji vječno pali, jer kako drukčije pojmiti desetine i stotine milijune žrtvovanih života na oltar svetosti ideja, a pod čijom se krinkom, u završnici krila i uvijek se krije samo i isključivo svetost privatne svojine. Vječna dogma, jača, nedodirljivija i moćnija od svih kršćanskih kanona zajedno.