U lavini reakcija po smrti jednog velikog filozofa izronila je ponegdje asocijacija na kraj jedne epohe. I zaista je Habermasova smrt iznenadno otvorila simbolički jednu sasvim neumitnu dimenziju kraja epohe, jedne epohe koja se vremenski gotovo poklapa sa njegovim dugim životom (1929-2026). Možda zapravo Habermasova izuzetna prisutnost i njen terminalni prekid izazivaju taj osjećaj jednog općenitog gašenja cijelog kompleksnog kolopleta odrednica koje su definirale i nosile poslijeratnu povijest zapadno-europskog svijeta. Možda su se mnogi nakon luđačkog američko-izraelskog napada na Iran (februar 2026) zapitali da li će se tim povodom javiti starina iz Starnberga nekim komentarom. Ali umjesto toga došla je vijest o njegovoj smrti.
Takvih intervencija u kriznim situacijama i zaoštrenim debatama njihovim povodom kao Habermasovih više neće biti; to nema veze sa iznimnošću diskurza ili kvalitetom, valjanosti ili neuvjerljvosti njegovih argumentacija, sadržajne korektnosti ili ne, ideoloških nagnuća ili drugih osebujnosti polemika, nego s njegovom iznimnom pozicijom koja je neponovljiva. Ona se prvo temelji na njegovoj biografiji te ulogom koju je u njoj imalo suočavanje s nacističkom prošlošću. Otvaranjem kritičkog i provokativnog diskurza u neodlučnu njemačku javnost Habermas je 60-ih pokazao i bitnu distinkciju prema starijim predstavnicima tzv. „frankfurtske škole“, Adornu i Horkheimeru, koji su se uglavnom držali akademske publike, ignorirajući masovne medije (s izuzetkom radija, naravno 3. programa). U njemačkoj akademskoj zajednici su se takvi javni istupi do tada valjda smatrali hirom rezerviranim za francuske intelektualce. Naročito nakon njegove oštre kritike pretpostavljene strategije nekih njemačkih historičara novije povijesti u smislu relativiziranja nacizma i genocida nad Židovima došlo je do javne polemike među njemačkim intelektualcima po svim mogućim relevantnim novinama kakvu prije Njemačka nije poznavala.
U stručnim krugovima – dakle među povjesničarima i specijalistima za taj historiografski period – Habermasove teze su bile skeptično komentirane i diferencirano diskutirane. Za skepsu je dovoljan povod što on nije povjesničar, međutim u fokusu njegove kritike je bio Ernst Nolte koji se nabacivao grubim tezama uz manjak tipično historiografskog metodskog pristupa, pa se ipak moglo reći da za pobijanje teze o koncepciji nacizma kao odgovora na boljševičko nasilje i masovno ubijanje i nisu potrebne sofisticirane historičarske metode. Ipak su te polemike ostavile dubok trag u diskurzima, a i Habermasove kritičke primjedbe i njegovo isticanje neprikosnovenosti suočavanja s nacističkom prošlošću i odgovornošću za zločin holokausta za njemački poslijeratni demokratski identitet, imale su izgleda nekog upliva na mlađe generacije povjesničara koji pretežno tim teškim problematikama pristupaju drugačije od prvih poslijeratnih istraživača koji su još bili učesnici u ratu ili odrasli za nacističke vladavine. Otvaranjem te diskusije o odnosu prema nedavnoj zločinačkoj prošlosti totalitarnog rasističkog režima Habermas je dao jedan snažan impuls promjeni cjelokupnog javnog diskurza u čijem je fokusu i do danas afirmacija demokratskog poretka, vladavina prava i kritika relativiranja pitanja odgovornosti unutar kompleksa nacističke prošlosti odnosno obnavljanja autoritarno nacionalističke ideologije.
Ali i kad nekom senzacionalnom polemikom nije bio u fokusu šire javnosti Habermas je bio prisutan – što direktno što indirektno preko onih koji su djelovali na njegovom tragu – u njemačkom intelektualnom svijetu. Moj dojam iz onog vremena je da je on ne neki način bio svugdje i da su svi s tih univerzitetskih područja Habermasa poznavali ili bili u neke vrsti kontakta. To se čini pretjeranim i jest pretjerano formulirano čisto kao neka slika zaista decenijama postojeće Habermasove prisutnosti na intelektualnoj sceni – što nema veze s akceptiranjem njegove teorije i njegovih teza ili ne. A ona je postojale i šire. On je bio svugdje: od Yale do Pekinga, na univerzitetima čak u Zagrebu, totalnoj provinciji, a vjerojatno i u Beogradu, naravno i na Korčuli (= internacionalnoj filozofskoj „ljetnoj školi“ 70-ih), gdje su tada svi iščekivali – nedošlog – Sartrea, a Habermas bio gost kao svi drugi (to je ionako bilo po njegovom ukusu). Marxistička orijentacija jugoslavenskih Praxisovaca mu je bila bliska, ali je – kasnije – kritizirao odsutnost kritičkog razračunavanja s holističkim koncepcijama marksizma, odnosno pokušaja prevazilaženja iste. Da spomenem tu i jedan aspekt tog odnosa: Praxisovci su se svojih ranih pozicija držali kao nekih nepromjenjljivih svetinja, a Habermas je ulazio u rasprave sa svojim i pozicijama drugih teoretičara i iz svega toga učio (pomalo).
Njegove teze su često provocirale kontroverze ali time su doprinijele i trajnoj promjeni u vođenju političkih diskusija uopće.
Kategorija koja ostaje postojana u cjelokupnom njegovom mišljenju i djelovanju je univerzalizam. S pozicije univerzalizma on se još 60-ih godina razračunava s Heideggerovim mišljenjem – paralelno s kritikom mentalitetsko-političkog sindroma Heidegger kao pristalica nacionalsocijalizma – te je sklon pronalaziti partikularizme kod drugih teoretičara i teoretičarki (Hannah Arendt) koje kritički osporava tijekom svoje intelektualne karijere. Apsolutni univerzalizam i kod Habermasa pati, kao i univerzalizam generalno, od jedne fundamentalne greške jer polazi od svog datog horizonta koji je naravno definiran poviješću, kulturom, specifičnim civilizacijskim sklopom vrijednosti – što sve ostavlja nepropitanim – i to mišljenje sa svim svojim pretpostavkama i predrasudama projicira na cijeli svijet kao univerzalnu antropološku konstantu. Ta tendencija zapadno-europske tradicije čini mi se najuočivljija u varijanti koju bih nazvala anglo-saksonskim univerzalizmom, iako je on zapravo uglavnom vrlo suptilan i skoro neprimjetan, ali je apsolutno omniprezentan. Uostalom univerzalizam je i – da tako kažem – „dobar“ princip i vjerojatno u mnogim segmentima neizbježan; on je i koristan, u društveno-političkoj sferi idejna osnova ravnopravnosti i jednakosti i ljudskih prava; on je također konstitutivni element u raspravama o demokraciji. Ali, po prirodi stvari, univerzalizam je neosjetljiv prema drugačijim svijetovima. Tomu nasuprot postaju mlade elite u van-europskim zemljama, koje su dugo bile pod kolonističkim upravama europskih zemalja, osjetljive prema jednostranostima univerzalističkih sistema vrijednosti i kulturnim ograničenostima europskog prosvjetiteljstva.
Habermasovo hipostaziranje univerzalizma je kongenijalno s njegovom političkom orijentacijom prema Zapadu, a naročito prema Sjedinjenim državama. Ta orijentacija je – počev od prvog poslijeratnog kancelara (Conrad) Adenauera prevagnula u zapadnoj Njemačkoj, na spas ne samo te zemlje nego Europe uopće. To je ipak značilo generalno zanemarivanje istočnog dijela Njemačke iako je nominalno ujedinjenje Njemačke decenijama bilo cilj naročito konzervativnog dijela političke zajednice, ali ne samo, jer je na strani Socijaldemokrata baš Willi Brandt s velikim žarom isticao ujedinjenje kao bitan cilj. Ne ulazim ovdje u detalje tog sklopa kojeg sam dosta paušalno skicirala. Sa sigurnošću bi se ipak moglo ustvrditi da istočna Europa nije bila tema intelektualnih rasprava niti su se tada novo razvijane političke društvene teorije niti se Habermasova vizija ‘diskuza oslobođenog dominacije’ („herrschaftsfreier Diskurs“) bavile podijelom Njemačke kao nekim društveno sistematskim problemom. S tim pitanjem zanemarivanja Istočne Njemačke, dakle komunističkog DDR kao političkog problema išlo je zajedno i zanemarivanje problema totalitarizma odnosno „drugog“ totalitarizma osim nacizma, komunističkog kao i sovjetskog sistema kao takvog. Empirijska stvarnost u društvima totalitarnih poredaka je toliko različita od demokratski uređenih društava da je univerzalistički pristup tomu neprimjeren. Primjerena kategorija bi bila ona slobode. Sloboda je uostalom po sebi univerzalna kao – Habermasovim stilom rečeno – kontrafaktički imperativ svih ljudskih društava kao što su i ljudska prava. Ipak ona u njegovom mišljenju nije u fokusu.
Jedan među nekrolozima rijedak kritički prilog historičara (Ilko-Sascha) Kowalczuka primjećuje da se u onim Habermasovim tekstovima koji se osvrću na historijsku godinu raspada sovjetskog sistema odnosno „pada zida“ 1989. godine, ne spominju ni „komunizam, ni diktatura pa ni društva na istoku“; oni su tematizirali „samo probleme koje je prouzročio Zapad“. To su slijepe točke u cijelom tom višedecenijskom diskurzu na Zapadu, odnosno u zapadnoj Njemačkoj te je zapravo Habermas reprezentirao većinsko raspoloženje zapadnih intelektualaca. U historijskim trenucima kada su se u istočnim, tj. jugoistočnim zemljama događale svakakve političke i društvene erupcije te elite su pretežito – iz nepoznatih razloga – zbunjeno i pasivno gledale što se to događa. Svakom su vjerojatno poznate situacije u raznim razgovorima kad sugovornik gleda kroz tebe, pravi se da sluša, a zapravo samo pilji. Tako su se odvijali u velikom broju slučajeva razgovori sa zapadnim intelektualcima kad bi se pokušalo objasniti im raspad Jugoslavije i ratove na njenim ruševinama. Habermas nije pokazivao nikakvog interesa da sagleda situaciju za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na diferencirani način kojim se inače prilazi političkim pitanjima – iako se mogao praviti da sluša. Jedino mu je brutalno protjerivanje skoro milijuna Albanaca s Kosova 1999, a naročito odluka Njemačke da podrži NATO vojnu intervenciju u Srbiji zbog sprečavanja etničkog čišćenja izmamila odlučnije pozicioniranje i to na strani ispravne internacionalne odluke. Kad je Putin nasilno 2014. anektirao Krim i zaposjeo s malim „zelenim momcima“ dijelove Donbasa svi (manje-više) su se pravili da ne znaju o čemu se radi i većinski – kao i Habermas – pledirali za popuštanje Putinu (bez obzira na naslove tog popuštanja kao „Minski dogovor“).
Za razliku od 2014. kod ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. nije bilo nejasnoća: neprovocirana agresija na susjednu zemlju s jasno definiranim ciljevima njenog zauzimanja, smjene predsjednika, politički progon izmišljenih „nacista“. Takva očigledna invazija se nije mogla relativizirati i tu činjenicu ni Habermas nije nijekao kad se oglasio tim povodom a ipak je apelirao za usklađivanje interesa između ruske i ukrajinske strane. Taj apsurdni zaključak i zahtjev čak ni iz njegovog najbližeg kruga nitko nije podržao. Ali bez obzira na – ovaj puta snažno – neslaganje s njegovim mišljenjem, bitna je zapravo relevantnost njegovog mišljenja u javnosti – u ovom slučaju kao i u decenijama prije toga.
Takva relevantnost i takva uloga u javnosti više nije zamišljiva, koliko god da bude važno mišljenje ovog ili onog intelektualca, odnosno intelektualke o ovoj ili onoj temi. S jedne strane: karakter javnosti se fundamentalno promijenio, zapravo ona je potpuno podijeljena na nepovezive komunikacijske izolirane „mjehure“, pa diskurzi ne ostvaruju potreban eho, ne dopiru do generalne društvene relevatnosti. S druge je jednostavno i biografsko generacijska pozadina tog diskurza došla do svoje biološke granice i tako i njegovi faktori kao kod Habermasa odnos prema tada tek minuloj prošlosti, preuzimanje odgovornosti za trajno sjećanje na Holocaust, nepravdu, zločine, zlo sistema totalitarne vlasti i civilizacijski ponor nacizma uz istovremenu sakatu percepciju istočnog dijela Europe kao neke sive stepe. Habermasova smrt je simbolični kraj epohe u kojoj su njemački intelektualci igrali društveno nezaobilaznu ulogu.