Bio je i ostao duboko uvjeren kako suprotno aktualnom, masovnom političkom odbacivanju i napuštanju te i takve paradigme, u koju su se mnogi diljem postkomunističkog svijeta, pa tako i u nas, u bivšoj Jugoslaviji, još donedavno zdušno zaklinjali, tek sada dolazi puno i pravo vrijeme za reafirmaciju i daljnju stvaralačku doradu Marxova modela „mišljenja revolucije“, kao temeljne pretpostavke kritičkog propitivanja svijeta i čovjeka koji su se izgubili u „bespućima povijesne (ne)zbiljnosti“, da se ironično poslužim parafrazom naslova jedne od knjiga dr Franje Tuđmana, tog klasičnog primjerka notornog populizma, svakog ideološkog svjetonazorskog, moralnog i inog konvertitstva tako karakterističnog za „intelektualne elite“ naše epohe.

A, upravo protiv takvih pojava, protiv sve prisutnije, u svojoj banalnosti po čovjeka i čovječanstvo toksične fenomenologije „intelektualne izdaje“, srcem i dušom borio se i pisao VGolubović; za to je naravno, nakon krvavog raspada SFRJ 1990-ih godina osobno platio visoku cijenu: ostao je bez posla, izbacili su ga (1994) s oba fakulteta gdje je radio (Filozofski i Učiteljski u Zagrebu), šikanirali su ga i po etničkoj (Srbin), ali i po svjetonazorskoj (marksist) osnovi, ali on nije odustajao, sudio se i borio za svoja ljudska i građanska prava i nakon svega, svih gadosti koje su mu vlasti priredile, uspio je; Europski sud za ljudska prava je 2012. konačno presudio i priznao da su mu bila povrijeđena prava na nepristrano suđenje u RH i bila mu je dosuđena mizerna naknada od šest tisuća eura.

Na prethodno radno mjesto, naravno nikad nije vraćen. Ali, poanta nije bila u visini obeštećenja, već u tomu da je uspio ukazati i dokazati nepravdu koja mu je bila učinjena, a što je ujedno bila i poruka za brojne osobe u RH koje su se našle u sličnoj, nezavidnoj situaciji: kako istrajati i kojim putom valja ići u borbi za vlastita prava, a možda još više i važnije, za osobno dostojanstvo. Golubović se nije, niti se pokušao (o)svetiti svojim progoniteljima, za takvo što bio je i ostao iznad toga, pravi gospodin, ali je dokazao da se može i mora istjerati pravda, a nepravičnoj, nacionalistički ustrojenoj, nedemokratskoj „stabilokraciji“ pokazati zube, jer u takvim povijesno-političkim (ne)prilikama drugog, lakšeg ili efikasnijeg puta nema. A, ujedno to je etički imperativ svakog intelektualca, slobodnog čovjeka koji drži do sebe i svog moralnog integriteta.

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Golubović je obranio (1985) doktorat iz filozofije (studirao je i povijest umjetnosti), naslovljen „Jugoslavenska filozofija od dogmatskog do stvaralačkog marksizma: kritika staljinizma 1950-1960“ , a tih je godina radio kao suradnik, a potom i glavni urednik časopisa „Naše teme“ kojeg je izdavao zagrebački Centar za idejno-teorijski rad SKH, u to doba respektabilna periodika koja se odlikovala zavidnom znanstvenom kritičko-teorijskom razinom ideja i kritičkih promišljanja. Ukupno je objavio oko 200 znanstvenih studija i članaka i osam knjiga, među kojima valja istaknuti „Osnove marksizma“ (Zagreb, 1982), „Suvremenost Marxova mišljenja“ (Zagreb, 1983), „S Marxom protiv Staljina“ (Zagreb, 1987), „Mogućnost novoga; vidokrug jugoslavenske filozofije“ (Zagreb, 1990), a potom se sve više počeo baviti i filozofijom Martina Heideggera čiju je misao stvaralački sučeljavao sa Marxovom te s teorijskim doprinosima tzv. zagrebačke škole filozofije, odnosno praksisovcima, prije svega djelom Gaje Petrovića, kao nesumnjivog nestora cijelog tog misaonog pokreta koji je marksizmu kao takvom, na svjetskoj razini da(va)o novu snagu i energiju, pa je tako jednu od svojih najboljih i najprovokativnijih knjiga, napisanu prije 20 godina, posvetio upravo tom autoru, najrelevantnijem i vjerojatno najvažnijem filozofu Praksisa („Filozofija kao mišljenje novog; Gajo Petrović i prebolijevanje metafizike“).

Objavio je (2024) i značajan „Ogled o Sutliću“, knjigu o drugom velikanu hrvatske/jugoslavenske filozofije koji se u vrijeme dominacije „praksis filozofije“, kretao svojim zasebnim, originalnim misaonom horizontima, koji (je)su bili „marksistički“, ali na jedan novi, subverzivni „prevratnički“ način. U svakom slučaju Vanja Sutlić je velika tema hrvatske filozofije koja tek treba doći na dnevni red i koja čeka svoje daljnje relevantne (re)interpretacije. Prije osam godina nastala je iznimno važna i zanimljiva Golubovićeva knjiga „Zagrebačka filozofija prakse; na putu povijesnog mišljenja novog“ kojom je pokušao obnoviti, „isprovocirati“ jači interes za ono najbolje što je filozofija na ovim prostorima dala, a to je filozofija praksisa, ali ujedno i ukazati u čemu su bile razlike između zagrebačkih i beogradskih praksisovaca, koje su na čelu sa prof. dr Mihailo Markovićem, dr Ljubom Tadićem, dr Svetozarom Stojanovićem i drugima preusmjerili praksisovsku misao u nacionalističke vode, dakle u ideološke prostore i stranputice posvema suprotne izvornom duhu Praksisa.

Posljednja knjiga koju je Golubović objavio (prošle, 2025), naslovljena je „Uvod u drugo mišljenje; Marks i Hajdeger: ozbiljenje ili kraj filozofije?“ Dakle, ideja prakse bila je i njegova vodilja u filozofskim promišljanjima, ali praksa shvaćena u svom najizvornijem smislu, kao praksa revolucije, dakle kao temeljna promjena čovjeka i svijeta i kao mišljenje revolucije. Zagovarajući antidogmatsku, stvaralačku marksističku struju, koja je u svijetu često nazivana Praxis filozofija (po zagrebačkom, kultnom časopisu „Praxis“, zabranjenom 1974. od tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, uostalom kao i Korčulanska ljetna škola koju su „praksisovci“ vodili i koja se nametnula kao međunarodno vodeća filozofska škola ljevice u tadašnjoj Europi, pa i šire), dr Golubović je u svojim radovima snažno argumentirao zašto se ta originalna filozofija tako brzo i uspješno afirmirala i stekla široku međunarodnu reputaciju i postala ishodištem najozbiljnijih filozofskih rasprava u svijetu.

Kroz britku kritiku nacionalizma i afirmaciju ideja o radničkom samoupravljanju praksisovci su na tragu „mladoga Marxa“ svijetu ponudili nove modele mišljenja, ali budući su daleko prekoračili prostor i vrijeme u kojem su stvarali i pisali, postali su velika smetnja Titovom režimu i voljom i prisilom politike u Zagrebu su bili gurnuti na društvenu marginu, a u Beogradu izbačeni sa fakulteta na kojima su radili. Ali, doprinos, trag koji su svojim radovima ostavili spada u nešto najbolje i najvažnije što je u povijesti suvremene filozofije obilježilo novodobnu misao lijeve provenijencije.

Veselin Golubović se nije isticao samo svojim filozofskim radovima, već je djelovao i kao angažirani intelektualac sartreovskog tipa; tijekom 1991. našao se u grupi uglednih ličnosti koje su osnovale Srpski demokratski forum (SDF), u zategnutim hrvatsko-srpskim odnosima zamišljen kao mirotvorni pokret međunacionalnog razumijevanja. I naravno, odmah se našao na meti nacionalističkih vlastodržaca, kako u Zagrebu, tako i onih u Beogradu, a posebice pobunjenih Srba u SAO Krajini koji su svaku vrstu komunikacije „hrvatskih Srba“ sa Tuđmanovim režimom smatrali „izdajom srpskih interesa“. Nakon što je dobio otkaz na fakultetu, Golubović se predano posvetio radu u SKD Prosvjeti, obnovljenom (1990) srpskom kulturnom društvu, gdje je ubrzo postao voditelj Centra za kulturu i historiju Srba u Hrvatskoj, oko kojeg se okupila grupa istaknutih srpskih intelektualaca, uglavnom sveučilišnih profesora (Jovan Mirić, Drago Roksandić, Svetozar Livada, Divna Zečević i drugi, od kojih su neki, slično njemu, ostali bez posla), a kojem je Veselin osobno dao veliki doprinos pokrenuvši nekoliko značajnih znanstveno-istraživačkih projekata, među kojima su veliki odjek imali oni o školskoj autonomiji Srba u Hrvatskoj, o jezičnoj politici, ili pak o demografskim promjenama.

A, sve što je Golubović pisao i radio, kako do raspada, tako i nakon raspada SFRJ, možda najbolje oslikava rečenica (oslonjena na misao G. Lukácsa i E. Blocha) još iz njegova prva djela „Osnove marksizma“: „Marksizam je nastao na najboljim tradicijama evropske znanosti, mišljenja i kulture… Kao autentična i živa misao, kao teorijski izraz historijski nastalih revolucionarnih snaga ljudskog oslobođenja, marksizam nije i ne može biti zatvoren sistem gotovog i univerzalnog znanja, nego otvorena, radoznala tragalačka svijest o realnim mogućnostima čovjekova iskoračenja iz pretpovijesti i njegova kretanja prema doista ljudskoj povijesti“.