Hrast je, kažu, star oko 600 godina, ne samo vredan sam po sebi već i opasan – u krošnji žive vile, ale i karakondžule spremne na osvetu ukoliko se dirne drevno stablo. Hrastom su se bavili i obrazovani, „zeleni“, domaći i strani zaštitnici prirode, zahtevajući da ostane gde jeste. Za cenu ne pitaju, valjda zato što ne plaćaju.
Teško je odgonetnuti u kakvoj su tesnoj sprezi jedan hrast i ekologija, pogotovo kada se najbolje ekološke kuće grade od kvalitetne hrastovine… Ali, zaštitnici prirode će se o hrastu intenzivno brinuti. Pogotovo kada se završi gradnja autoputa koji do njega vodi.
Ni košarkaškoj gromadi poput Dude Ivkovića nije pošlo za rukom da animira sve košarkaše koje je želeo u sastavu reprezentacije. Povrede, umor, interesi menadžera, teško razumljivi izgovori, putevi novca pod obručima, pa potom osude, insinuacije o sebičluku, izgubljenom duhu zajedništva, prošlim vremenima, patriotizmu…
Ko god verovao da je u pravu mogao bi jednostavno da testira smisao diskusije i vrednost argumenata. Najvažniji je sadržan u odgovoru na pitanje: Možete li da zamislite reprezentativca Italije, Amerike, Poljske, Grčke, Španije, Amerike, Kine, Rusije, Slovenije… koji bi razmišljao o pozivu u reprezentaciju?
To je realnost. Besmislenost tema kojima se bavimo.
A onda se u nepunih 12 sati dogodila pometnja koja će, već se u prvim satima takvom pokazala, umesto pouke i nužde da se mnogo toga popravi, izazvati nove razmirice, buku i bes. Monstruozno je što je pripadnik Žandarmerije kukavički, s leđa, likvidirao mladiće i zapalio njihova tela. Užasavajuće je da je motiv tolike svireposti bio dug od nekoliko hiljada evra jednom od ubijenih. Sumanuto je što je verovao da je izveo savršen zločin. I neshvatljivo da je takav kakav jeste imao uhlebljenje u policiji.
Nikada brže policija nije otkrila počinioca, pripadnika jedne od jedinica u njenom okrilju. To je dobro. Brzopleto bi bilo namah suditi, ali deluje sasvim racionalno što je direktor policije Milorad Veljović gotovo istog trenutka smenio komandanta Žandarmerije Bratislava Dikića, a ministar policije Dačić prihvatio odluku svog podređenog.
Nikako dobro, međutim, nije to što Dikić ne može da shvati odgovornost za postupak sebi podređenog, ubice iz jedinice kojom rukovodi. Ugodno je komandovati, biti nadređen i uvažavan, ali to podrazumeva i obaveze o kojima se u svim policijskim i vojnim jedinicama mnogo uči. To je istovetno i u međunarodnom i u domaćem i u običajnom pravu. I, nažalost, nije prvi put da se pojedini pripadnici Žandarmerije po lošem pominju u medijima i među samom policijom.
Zbog ovakve tragedije, blago rečeno, neumesno je da Dikić sebi dozvoli komentar poput: „Smenjuju me jer sam Srbin“. O kako opasnoj zabludi je reč dovoljno govori slogan pod kojim je vodio jedinicu: „Bog i Žandarmerija čuvaju Srbiju“. Ne znam na koga od njih smo se više kamenjem bacali.

