Teško mi je da zamislim da, na primer Makron u Francuskoj ili Šolc u Nemačkoj ili neki drugi vodeći evropski političar saslušava selektora svoje nacionalne fudbalske reprezentacije zbog loše igre njegovih izabranika, ali naše prilike su takve, pa možemo čak biti i zadovoljni da predsednik Vučić ipak, na ovaj način, preuzima i deo odgovornosti za „nacionalni neuspeh“ najomiljenijeg sporta u Srbiji. Kao što se uvek dosada trudio da na neki način „učestvuje“ i u međunarodnim uspesima naših sportista, da bi deo senke njihove slave pao i na njegova politička leđa.
Uostalom, ima nečeg sličnog između „selektora“ vrha vlasti u svakoj državi i selektora fudbalske reprezentacije tih država, a, dakako postoje i ogromne razlike.
Naime, kao što selektor u fudbalu ima osnovnu funkciju (samo njeno ime to kaže) da izabere igrače koji najbolje mogu sprovesti njegovu filozofiju igre, tako i „politički selektor“ bira ekipu za vrh vlasti u skladu sa svojom političkom filozofijom i u tom smislu je odgovoran za uspehe ili neuspehe svog tima. Njegova odgovornost je velika, naročito u slučaju kada nije stešnjen koalicionim partnerima bez kojih ne bi mogao da sklopi taj vladajući tim. Pošto naš predsednik Vučić nije naročito stešnjen interesima svojih koalicionih partnera, nego je više stešnjen svetskim partnerima, on svoj tim sastavlja u skladu sa tim okolnostima, može da se desi da u Vladi Srbije drži i neke neuspešne političare na prethodnim poslovima ili da za odnose sa jednom od država koja je navodno „strateški partner“ Srbije postavi nekog ministra sa kojim se sprda celokupna ovdašnja javnost i koji iza sebe čak nema ni aktivnu stranku, već samo „siročiće“ raznih stranih i domaćih, tajnih ili polutajnih službi.
Svaki „politički selektor“, međutim, u odnosu na onog fudbalskog, ima veliku prednost zato što i najnesposobnije ljude koje je postavio na odgovorne državne poslove može proglasiti sposobnima, njihov rad oceniti kao uspešan, a rezultate nazvati patriotski značajnim. Sa druge strane, fudbalski selektor nacionalne reprezentacije nema takvu moć, jer se sportski rezultati na međunarodnom nivou „mere“ koliko toliko objektivnim aršinima (poenima, golovima, koševima, štopericama, metrima itd.). Tako se ne može kazati da smo u Nemačkoj igrali relativno dobro, kad smo osvanuli (opet) kao poslednji u grupi takmičenja i kada je cela nacija videla da smo fudbalski inferiorni u odnosu na druge reprezentacije.
Nemam ništa protiv toga što najavljena „čistka“ u vrhu FSS, povodom razočaravajućih rezultata Stojkovićeve selekcije na Evropskom prvenstvu u fudbalu, nije ekspresno obavljena, jer su problemi u srpskom fudbalu, pa i u našem društvu u celini, takve prirode da se ne mogu brzo razrešiti, jer je ogromno vreme koje smo imali za reforme (i u sportu) proćerdano u klanovskim sukobima i u zloupotrebi navijačkih paravojnih skupina u političke svrhe. Sada bi trebalo krenuti „iz početka“ a to je najteže i ne obećava brze rezultate. Ipak, jasno je da onaj ko nije uspeo da nametne „igru“ u bilo kom sportskom timu sa „nacionalnim obeležjem“ ima male šanse da to naknadno uspe, pa čak i kada je reč o jednoj fudbalskoj legendi koja je svojevremeno „vodila igru“ na terenu na svetskom nivou. Trenerski posao je drugačiji od onog praktičnog, fudbalskog, na terenu. Tako je i u politici, neki koji su dobri na terenu, često nisu dovoljno dobri u strategiji igre, ali to je već druga priča.

