Piše: Srđan Dvornik
Dok i vlasti i predstavnici turističkog biznisa u Hrvatskoj još uvijek sami sebi čestitaju na neočekivano uspješnoj (čitaj: novčano unosnoj) turističkoj sezoni, a epidemiolozi se prepiru s političarima, biznisom i senzacionalistima o tome koliko još treba energičnih protuepidemijskih mjera, surova zbilja rješavanja teških društvenih problema ne zna ni za sezone ni za lockdown. Sada već postaje jasno da ni Zagreb, čiji je centar oštećen potresom prije godinu i pol, niti Banija, koja je još teže oštećena na samom kraju 2020, neće sljedeću zimu dočekati u mnogo boljem stanju.
RUŠENJE NA DELU: Na Baniji je malim koracima počelo rušenje zgrada i kuća kojima nema popravka, a privremeni smještaj u kontejnerima je već pokazao i mnoge nedostatke (hlađenje i grijanje, priključak na vodovod i kanalizaciju i sl.). Pa ipak, povratka u obnovljene domove sigurno neće biti prije sljedećeg proljeća ili ljeta, ako i tada… Naprosto, u Zagrebu se tek smišlja kojim se metodama mogu ukloniti teško oštećene zgrade i zamijeniti ih nečim kvalitetnijim, što u gustom starom centru neće izazvati dodatne probleme i trajno nagrditi gradske vizure. Smišlja se još uvijek i kako razgraničiti nadležnosti gradske uprave, posebno formiranog Fonda za obnovu i raznih Vladinih ministarstava kako bi se konačno saznalo tko pije, a tko plaća.
Pod pritiskom nesumnjivo urgentnih problema i isto tako urgentnih, ali još nedefiniranih rješenja, još se bolje vidi koliko je cijeli sistem nekoherentno postavljen i neprilagođen reality-checku prirodnih katastrofa i društvenih neprilika. Pored spomenutih organizacijskih zavrzlama, osjećaju se s jedne strane posljedice odljeva radno sposobnog, kvalificiranog stanovništva, a sa druge ekonomskih promjena. Za obnovu – ali i za redovne djelatnosti poput turizma – nedostatak stručne radne snage i sam postaje redovna pojava. Obnovu k tome pritišće znatan porast cijena materijala. Ukratko, kad se vlada i parlament konačno odmore od dugog ljetnog odmora, čeka ih ogroman posao.
KRIZA OPOZICIJE: Kako će ga odraditi ne ovisi samo o znanju potrebnom za sagledavanje problema i kreiranje rješenja nego i o dobroj staroj političkoj odgovornosti. Iz globalnih razmera znamo da za odgovorno rješavanje problema glavni faktor nisu znanja i resursi nego prisustvo opozicije koja vlastima diše za vrat i prijeti pobjedom na izborima. Te prijetnje, međutim, za sadašnju vladajuću garnituru u Hrvatskoj nema jer su pred njom tri godine tek neometanog mandata. Istina, parlamentarna većina je tanka, ali kriza nekih opozicijskih partija otvara HDZ-ovim vlastima mnogo potencijalnih prilika da ulove niz pojedinačnih otpadnika od opozicijskih partija.
Na prvom mjestu tu je Domovinski pokret, partija koja je osnovana pre samo koju godinu. Razume se, s velikim ambicijama da, nošena navodnom karizmom nacionalističkog pjevača Miroslava Škore (blage vodene otopine Marka Perkovića Thompsona) i novcem sjenovitih naftnih interesnih krugova, preotme HDZ-u dobar kus elektorata, pa možda i funkciju predsjednika države. Sada nakon niza polovičnih uspjeha ili neuspjeha, “pokret” je ostao i bez Škorinog imena u svojem nazivu i bez samog Škore na čelnoj funkciji. Unutrašnja previranja i javne optužbe još traju, a nisu bez osnova ni nagađanja o tome koliko će se razočaranih pristaša (bilo među biračima bilo među zastupnicama i zastupnicima u Saboru) ponovo vratiti u okrilje HDZ-a.
Drugi opozicijski akter u krizi je SDP, koji već dugo pati ne samo od krize ‘misije’ (običnim riječima rečeno: pitanja čemu zapravo služi ta partija) nego i od unutrašnjeg truljenja koje je plod višedecenijske oportunističke kadrovske politike. Nominalni socijaldemokrati kao da su se od početka pluralističke demokracije čuvali toga da na istaknuta mjesta puste ikoga s jasnim stavom koji bi uspijevao objediniti i ljevičarstvo (borbu protiv nejednakosti, zalaganje za najslabije), i demokratičnost, i otpor prevladavajućem nacionalizmu. Pošto su ih i Račan, i Milanović, i neke kasnije karikature uporno ‘čistile’, oni su doista gotovo posve očišćeni od kadrova koji su iole sposobni za efikasan politički nastup, pa čak i za najblažu varijantu socijalne demokracije. K tome im se, zahvaljujući unutrašnjim frakcijskim trvenjima, sada po svoj prilici događa i znatnije osipanje članstva.
Ukratko, izgleda da se i u Hrvatskoj počinje događati ono što smo viđali u nekim drugim postsocijalističkim zemljama: povratak jednopartijnosti (najočevidniji je primjer Srbija). Neke manje desne partije ne pokazuju znake bujanja i rasta; samo Most, koji se prije malo više od pola desetljeća iz koalicije lokalnih neovisnih lista etablirao u ne ekstremno desnu partiju koja redovno prelazi izborni prag, mogao bi sada dobiti nekoliko dodatnih postotaka podrške. Većinu šićara ubrat će vjerojatno HDZ.
TEŠKOĆE ZELENIH: Jedina koja iskače iz ove sheme je lijevo-zelena koalicija Možemo!, koja iako se u svojoj glavnoj bazi Zagrebu bori sa sve većim problemima, u javnosti uživa ugled jedine ozbiljne nade u novu, pravedniju i za kvalitetu života dobru politiku. Premda je na vlasti u glavnom gradu već nekoliko mjeseci i premda je mnogim potezima već počela mijenjati dosadašnji obrazac vođenja politike, njene poteškoće se ne smanjuju nego rastu. Otkriva se sve više financijskih dubioza, zloupotreba i naslijeđenih tereta. Već su pokrenute istražne radnje državnog ureda za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije (USKOK), koje su iščačkale podosta sumnjivih postupaka i mogućih krivaca. Gradska uprava će svim potvrđenim optužnicama pridodati tužbe za naknadu financijske štete, a iznos se već sada procjenjuje na blizu 40 miliona eura. No, sve će to biti procesi (i politički i pravni) koji mogu donijeti značajne rezultate, ali ne u kratkom roku. Do tada Možemo! upravlja koristeći sve postojeće, ma koliko ograničene mogućnosti. O značajnijem širenju utjecaja na veći dio Hrvatske, koje je neophodno da bi se do sljedećih parlamentarnih izbora ugrozio HDZ, zasad teško može biti riječi, premda se u tih nekoliko godina svašta može promijeniti.
Možemo! ipak ide u jednu veliku promjenu – uvođenje građanskog odgoja kao neobaveznog predmeta u školama. Za početak, tek će se stvarati podloga informiranjem o zainteresiranosti, pripremanjem konkretnih programa i osposobljavanjem nastavnica i nastavnika. No, na otpor nije trebalo dugo čekati: predstavnici vladajućeg HDZ-a prigovaraju jer građanski odgoj navodno već postoji ‘interkurikularno’, a desniji predstavnici tvrde da se time uvodi “ideologija”. Na to je saborski zastupnik Možemo! i univerzitetski profesor Damir Bakić lapidarno odgovorio: “Za HDZ-ove vlade građanski odgoj je uvijek vruć krumpir, a sad se vade na to da je krumpir rasjeckan između više predmeta.”
Što se pak ideologije tiče, obrazac je poznat: sve političke grupacije koje se oslanjaju na klerikalne i nacionalističke ideologije vide ideologiju u svakom stavu koji te ideologije ne priznaje kao opće zakone nego upravo njih prokazuje kao ideologije. A građanski odnos kao minimum podrazumijeva baš to da ljudi imaju prava neovisno o tome kojim kategorijama pripadaju i kojim se nazorima priklanjaju.