Piše: Srđan Dvornik
Od velikog potresa u Zagrebu i obližnjim mestima prošla su skoro 23 mjeseca. Da obnove – one ozbiljne, strukturne, o ponovnoj izgradnji nepopravljivo oštećenih zgrada da se i ne govori – praktički još nema, to više nije vijest. Premda bi to trebalo biti skandal prvog reda koji obara vladu, on se već utapa u niz drugih, više ili manje skandaloznih otkrića na koja javnost pomalo otupljuje.
PARALELA: Ipak, jedan naoko marginalan događaj vezan uz (ne)obnovu oštećenih zgrada u zagrebačkom centru iznenada je zainteresirao javnost. Obnova je bila samo povod: u najužem centru grada, u Jurišićevoj ulici nasuprot historijskoj glavnoj pošti, iznimnom je brzinom među prvima obnovljen jedan stan. Njegov je korisnik Zvonimir Frka Petešić, šef kabineta predsjednika vlade Andreja Plenkovića. To je stan u državnom vlasništvu koji Frka Petešić koristi na osnovi statusa državnog funkcionara. Površinom od više od 90 kvadratnih metara nadmašuje normative za stanove koje država uz simboličnu stanarinu daje na korišćenje, ali funkcionari doplaćuju razliku, a normativnu se površinu povećava za članice i članove obitelji. No, novinarke i novinare koji istražuju privilegije funkcionara privuklo je nekoliko pitanja: Kako to da je stan obnovljen tako brzo, dok nekoliko hiljada drugih muku muči s prikupljanjem mnogobrojnih dokumenata potrebnih da bi im se odobrilo državnu potporu za obnovu? Gdje zapravo živi obitelj Plenkovićevog šefa kabineta jer su po prijavi boravišta smješteni u privatnom stanu u Dubravi, koji unajmljuju ili koriste po nekoj ‘prijateljskoj’ cijeni? Gdje je, uostalom, bazično prebivalište samog Frka Petešića, ako mu u Zagrebu država mora osiguravati krov nad glavom?
Odgovori koje su davali i sam korisnik stana, i njegov šef iz Vlade, i državne institucije sadržali su više nejasnoća nego objašnjenja.
A OD VLADE – PEGLA: Tako ispada da je prebivalište Frka Petešića u Salima na Dugom otoku, dok je u Zagrebu tek na privremenom boravištu. Nije jasno je li živio odvojeno od obitelji ili mu se ona konačno pridružila u državnom (po veličini cijeloj obitelji prilagođenom) stanu. I nije jasno je li bio privilegiran po brzini obnove (na račun države), budući da su drugi stanari u zgradi, privatni vlasnici stanova, pokazali da imaju sredstava i inicijative da zajedno naruče izradu dokumentacije i pokrenu obnovu. Plenković ga je branio pričom da čovjek ranije uopće nije živio u Hrvatskoj nego u Francuskoj, da je po dolasku ovamo otišao za ambasadora, a da mu je jedino što je imao kao mjesto gdje bi prijavio prebivalište bila očeva kuća u Salima. I da je općenito marljiv i vrijedan radnik, i tako dalje.
O tom slučaju sada raspravlja Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, kojemu su u međuvremenu reducirana ovlaštenja (pa se više ne smije upuštati u pitanja povreda načela dobrog vođenja poslova), ali njegov pravorijek – kakav god bio – neće za ovog nosioca važne funkcije biti fatalan. No, pokazalo se da u dodjeli i korištenju državnih stanova, pa i općenito prostora u državnom vlasništvu, ne vlada baš uzoran red. Ministar koji je ranije držao resor državne imovine, a sada obrane – Mario Banožić – također je uživalac raskošnog državnog stana jer dolazi iz Slavonije, a u Zagrebu nije imao svoj dom. Zato su ga iz državne firme Državne nekretnine tretirali s posebnom pažnjom, vodili ga da bira koji mu se od raspoloživih stanova sviđa, pa ga opremali čak i sitnim kućanskim potrepštinama (poput pegle).
SLUČAJ ĐEREK: Procurilo je to iz Državnih nekretnina zahvaljujući informacijama koje je prvo interno prijavljivala, a na koncu, nakon ignoriranja, pa potom i pritisaka, objavila bivša, u međuvremenu pod sumnjivim okolnostima otpuštena čelnica Sektora poslovnih prostora u toj firmi pravnica Maja Đerek.
Ustanovila je slučajeve višegodišnjeg neplaćanja najma, nenamjenskog korištenja, odnosno davanja u podnajam i tome slično. Otkrila je i da iza neplaćanja najma u mnogim slučajevima stoji zapanjujuća činjenica da najmodavac – sama državna firma – nije korisnicima ni ispostavljao račune. Kada je po njenom nalogu počelo izdavanje računa, a u nekim su slučajevima i zapečaćene prostorije dugogodišnjih neplatiša, započela je prava frka u samim Državnim nekretninama. Proteste su ovoj kvalificiranoj službenici s pravosudnim ispitom upućivali sami korisnici, uzimajući očevidno da im je besplatno korištenje državnih nekretnina na neki misteriozan način prešlo u stečena prava.
Sada je stvar sudova hoće li primijeniti (ne baš jako ‘zubate’) mjere zaštite “zviždača” (kako u Hrvatskoj doslovce prevode engleski termin “whistleblowers”) i mjere zaštite od samovoljnog otpuštanja s posla. Maja Đerek se žali da je odluka o otkazu provedena tako brzo da nije mogla doći ni do interne uredske komunikacije iz koje bi se vidjelo da je direktoričine naloge doista ispunjavala. Đerek je ono što je utvrdila u Državnim nekretninama prijavila i u obliku krivične prijave nadležnom tužilaštvu. No, u pravosudnom nastavku, koliko god on očekivano dugo trajao, morat će se razvidjeti i koliko je u tome bilo skrivenog šikaniranja preopterećivanjem poslova koje su trebali obavljati drugi ili zadataka koje se nije moglo smisleno obaviti u razumnom roku.
EPILOG POD ZNAKOM PITANJA: I iz drugih gradova došlo je mnogo informacija o osobama koje nisu mogle trpjeti samovolju lokalnih čelnika, pa su, oslanjajući se na ipak kakvu-takvu vladavinu prava, sa svojim pritužbama izašle u javnost.
Ako je suditi po broju prijava, pa i pokrenutih pravosudnih procedura, te pažnji koju to privlači u medijima, možda ima mjesta nadi da će se bar neke od tih slučajeva istjerati načistac i pravno i politički. No, i za jedno i za drugo trebat će godine. Istina, čini se da će za političku stranu trebati manje vremena jer će sljedeći parlamentarni izbori biti za dvije i po godine (dok sudovima treba i nekoliko puta duže), ali je pitanje kakva će se opozicija do tada organizirati. Naime, prema jednoj izreci, nelegitimnu vlast ne ruši odsutnost legitimnosti nego prisutnost opozicije.
A HDZ-ovoj vladi, barem prema redovnim ispitivanjima javnog mnijenja, ne ide loše. Uza sve ove potencijalne skandale (kojih ima toliko da efekti pomalo otupljuju), ta partija drži svojih tridesetak posto podrške. Sa još desnije strane vlada kaotična fragmentacija, a slijeva Možemo tek hvata dizgine u glavnom gradu, dok SDP još hvata vlastitu glavu i rep.