Hiljadu četiri stotine i trideset. I brojkom: 1430. Toliko je dana trajala opsada Sarajeva, grada koji je sa okolnih brda zaposednutih 2. aprila 1992. opkolila Jugoslovenska narodna armija čiji su pripadnici već 5. aprila nemilosrdno počeli da granatiraju i iz moćnog oružja ubijaju njegovo civilno stanovništvo; ono koje je, zapravo, kao jugoslovenska vojska morala da brani. Nečasno sama sebe izbrisavši iz istorije, JNA je brzo promenila šinjele, i ime, preobrazivši se u okrutnu Vojsku Republike Srpske čiji su čelnici na kraju završili pred Haškim tribunalom.
Ove 2024-te, 5. aprila, navršeno je tačno 32 godine otkada je prva bomba pala na Sarajevo. Do završetka opsade, po sklopljenom Dejtonskom sporazumu, pripadnici VRS i paravojne formacije ubili su u tom opkoljenom gradu više od deset hiljada ljudi, od toga 1601 dete. Ali nisu se zaustavili samo na Sarajevu – rat u Bosni i Hercegovini, koji je započeo opsadom Sarajeva, proširio se i na druge gradove i mesta u kojima je, takođe, na hiljade ljudi stradalo. Sećanja na tako retku ispoljenu nehumanost se umnožavaju, i ostaju za pravednu istoriju zahvaljujući brojnim dokumentima, ali i sve brojnijim umetničkim delima čiji autori svedoče o paklu u kojem se našla Bosna i Hercegovina tokom rata kojim je razorena SFR Jugoslavija. Takve knjige, uz pripovedačko umeće, neminovno su prožete dokumentarnim elementima, što im daje višestruku vrednost. Čitaju se u jednom dahu, i dugo pamte i po književnom umeću da se lično svedočenje utka u složenu priču.
Jedna od takvih knjiga jeste i autobiografski roman „Krv, med i hmelj“ Hadisa Medenčevića (uz podršku češke ambasade u Beogradu objavio ju je „Most Art Jugoslavija“ iz Zemuna, urednik je Dragan Stojković). Roman je originalno objavljen na češkom jeziku 2021. godine, u Pragu, a sada ga je na naš jezik preveo sam Medenčević. Slučaj je hteo da se knjiga na srpskom pojavi upravo u vreme kada su se 5. aprila ove godine nažalost retki u Srbiji setili da je na taj dan počela opsada Sarajeva; u Beogradu je predstavljena krajem maja, i to u Ambasadi Republike Češke. Promociju je svečano otvorio ambasador Tomaš Kuhta, a o romanu su govorili recenzent Peca Popović, izdavač Dragan Stojković i autor Hadis Medenčević.
U intervjuu za „Novi magazin“ Hadis Medenčević objašnjava kako se, i zašto odlučio za pisanje ove knjige:
„Postoje stvari, koje se jednostavno dese, a da pri tome i ne razmišljate zašto je to tako. Nešto kao ljubav, kao strast, kao neočekivano prijateljstvo. U mom slučaju ima i ona prozaična strana priče, a to je milion dilema i otvorenih pitanja. Možda najviše to što je tema rata u našoj kući, a posebno pred djecom, bila tabu. U momentu kada temu rata i emigracije više nisam mogao da maskiram pričama o Snjeguljici i Pepeljugi, a moji sinovi mi više nisu davali prostor za eskiviranje, nešto se u meni posložilo i rekao sam: „Dobro, tata će sjesti sve to nekako posložiti.
Ta eskivaža od samog sebe trajala je skoro 30 godina.
A zašto ste izabrali ovakav naslov?
Jedna od dominantnih tema u ovom romanu je identitet, tačnije traganje za svojom kulturnom, geografskom, duhovnom i svakom drugom odrednicom. Zašto to pošteno ne nazvati krizom identiteta. To je nešto kroz šta, sigurno, prolazi onaj ko napusti svoj dom, posebno, ako je to mimo vaše volje. Ja konfrontujem svoj balkanski identitet (Bal-Kan, turski je Krv-Med), sa svojim novim identitetom, kojeg mi je sudbina sticajem okolnosti pridjelila u Češkoj. Nisam našao ništa bolje i jače, što je sinonimom za Češku, nego sto je hmelj, osnovna sirovina za proizvodnju piva. Tako je nastao naslov „Krv, med i hmelj“.
U podnaslovu ste zapisali: Roman o ljubavi, ratu i spoznaji. Šta se, uz rat kroz koji je rasla Vaša ljubav, spoznali?
Kroz svoje životno iskustvo, proputovanih skoro 70 zemalja i penjanja na solidan broj planinskih vrhova, stvorio se sediment mnogih spoznaja, koje sam nastojao ukomponovati i u ovaj roman. Možda za mene najvažnije, što su ujedno i moji životni principi: život svakog čovjeka na planeti ima istu vrijednost, ljubav i sloboda su jedine vrijednosti za koje ima smisla boriti se, za red na planeti treba imati čiste i plemenite misli, govor i djela.
Posvetom odajete poštovanje i svim imigrantima, izbeglicama, reseljenima, azilantima…. svima koji su morali napustiti svoj dom i domovinu protiv svoje volje. I sami ste imigrant. Kako delite pojmove otadžbina i domovina?
Mjesto rođenja ne biramo, kao i još mnogo drugih odrednica. Tu vam je otadžbina. Na nama i okolnostima je da spoznamo da li će to mjesto, gđe smo prvi put zakmečali biti i naš dom, odnosno domovina. Činjenica je da se kod južnih naroda ova dva pojma smatraju sinonimom. U Bosni se kaže da je Bosancu kućni prag najveća planina. Priznajem, tu sam već dosta mutirao. Evolucija me je paradoksno dovela do starog Rima i latinske poslovice „Ubi bene ibi patria“. Domovina je tamo, gđe ti je dobro. Brodovi se ne prave da stoje u luci.
Kako su se Vaši najbliži i Vaše komšije i poznanici odnosili prema ideji bekstva iz rata? Možete li objasniti kako je bilo moguće da je veliki broj ljudi verovao da nema razloga da se napusti dom jer to neće dugo trajati?
Nemam drugu riječ za to, nego naivnost. Možda i dobrodušnost. To dvoje u kombinaciji daju (usuđujem se to reći) glupost. Prebaciti se iz mirnodopskog u ratni režim mogli su samo oni koji su s tim računali, tačnije spremali se.
Ne postoji podela na dobre i loše nacije, postoji podela samo na dobre i zle pojedince. Kako su se ponašale komšije u ratu, bez obzira na nacionalnost? Šta podrazumevate pod „dobrim ljudima“? Kakvo je danas Vaše sećanje na rat?
Zaboravio sam kod nabrajanja onih spoznaja da dodam i jednu vrlo bitnu. Sve dok postoji jedan čovjek, koji se razlikuje od ostalih, nema mjesta za generalizaciju. U ratu su se komšije ponašale svakako. Od onih koji su bili spremni da pod snajperskom paljbom odu da nađu pola litra mlijeka za bolesno dijete, do onih s kojima si do jučer sjedio i pio, da te odvedu i premlate. Upravo je ta ljudska transformacija i metamorfoza bila jedna od glavnih tema ovog romana. Šta se dešava sa ljudskim karakterima u jednom kataklizmičkom okruženju, i kakvu ulogu tu igra obrazovanje i društveni status. U nekim slučajevima je ta spoznaja poražavajuća. Nije svaka škola gradila i karakter ljudi.
Krv, med i hmelj i o Hadisu Medenčeviću
„Krv, med i hmelj“ je priča koja je vremenski omeđena prvim danom kada je Sarajevo zarobljeno – 2. martom 1992, i poslednjim danima te iste godine, kada su autor Hadis Medenčević i njegova devojka Jasmina preko Hrvatske stigli u Češku, tu se kao izbeglice zadržali, i danas žive u Pragu. Knjiga potresno govori o mučnom putovanju ovo dvoje mladih ljudi koji zajedno sa svojom rodbinom, prijateljima, sunarodnicima, proživljavaju strahote nepojamnog divljanja nad nedužnim stanovništvom; tegobno putovanje na koje su krenuli, prepuno rizika, pratilo je i mnoge zapitanosti – čemu rat, čemu ubijanja, čemu mržnja…
Hadis Medenčević (1968, Derventa, Bosna i Hercegovina) je po profesiji informatičar-biznis konsultant, ali istovremeno i putopisac, planinar i fotograf. U njegovoj biografiji stoji da je proputovao gotovo 70 zemalja, držao predavanja o svojim putovanjima, da organizuje edukativna putovanja u Bosnu i Hercegovinu. Kao veliki ljubitelj planina učestvovao je u međunarodnim ekspedicijama na Popokatepetl, Kilimandžaro, Himalaje, Pamir, na vrhove Japana… Kaže da su mu bosanske planine ipak najveća ljubav. Završio je Školu kreativne fotografije u Pragu, imao je nekoliko samostalnih i zajedničkih izložbi s putopisnom tematikom i, pre svega, sa životnim pričama običnih ljudi širom sveta. U aprilu prošle godine u Studentskom kulturnom centru u Beogradu posetioci su mogli da vide izložbu „Čovjek na istoku“ na kojoj je predstavio svoj fotografije sa Bliskog i Dalekog istoka.
Hadis Medenčević je rođen u Bosni i Hercegovini, a od 1992. živi u Pragu gde je počeo da se bavi umetnošću. Aktivan je član praškog udruženja Lastavica, poznatog po negovanju „kulturne tradicije južnoslovenskih naroda i produbljivanju međusobne povezanosti sa češkom kulturom i istorijom“. „Krv, med i hmelj“ je prvi Medenčevićev roman; daleko je od svake ostrašćenosti i pristrasnosti, i lišen je patetike. Ali je zato ispunjen humanošću i empatijom, odajući zrelog pisca.
U Vašoj knjizi se vidi i koliko su manja mesta propatila tokom rata. Nekako su u vreme rata, a dobrim delom i posle, svi pogledi bili uprti na opkoljeno Sarajevo. Kao da ispravljate nepravdu prema drugim delovima Bosne i Hercegovine koji su, takođe, preživljavali torturu pod srpskom opsadom?
– Ne bih da kalkulišem i licitiram ljudskom tragedijom i bolom. Sarajevo jeste postalo sinonim stradanja i patnje. Takvu vrstu opsade i terora svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata. To ni najmanje ne umanjuje patnju i bol drugih gradova. Ne mislim da je u tome neka loša namjera. Svi znamo za Aušvic, kao mjesto najveće ljudske tragedije, što ni u kom slučaju ne umanjuje značaj Buhenvalda, Dahaua ili Treblinka.
U Hrvatskoj, i u Češkoj ste stekli nove prijatelje. Kako su oni gledali na rat i razbijanje Jugoslavije?
– Ovdje bih to razdvojio. U vrijeme kad sam došao u Hrvatsku, uveliko je bjesnio rat sa Srbijom, tako da je taj stav potpuno jasan. Česi su to, naravno, vidjeli na neki svoj, naivni srednjoevropski način. Njima je to prije svega bila destrukcija romantičnih uspomena na more i morska prijateljstva. Tek kasnije su shvatili prave dimenzije destrukcije. A što se tiče uzroka i razloga za rat, nikad im to nije bilo jasno. Barem ogromnoj većini.
Sećanja na sve kroz šta ste prošli ne mogu se izbrisati. Kako se danas borite sa traumama?
Ne volim to da priznam, ali ovaj roman je vjerovatno donekle imao na mene i terapeutski efekat. Sa traumama se borim možda na jedini ispravan način – putujem po Balkanu, stičem prijatelje, družim se i otvoreno razgovaram o svim temama, nastojeći da čujem i razumijem i onu „drugu“ stranu. Stvarno pomaže. Toplo preporučujem.
Novi život, čini se, neizostavno traži i novi identitet. Kako sačuvati najbolje delove onog starog i integrisati ih u novi?
Mislim da je tu formula poprilično jednostavna. Dovoljno je biti mudar, pametan i otvoren, i prihvatiti sve ono pozitivno i kvalitetnije što ti nudi tvoja nova domovina, i to nakalemiti na ono iskonski dobro i vispreno što su nam podarili balkanski geni. Za to je potrebno napraviti jedan bitan korak, priznati sebi da nismo baš u svemu najbolji i najpametniji na svijetu.
Sa ove distance, kakvo je Vaše mišljenje o ratu u Bosni i Hercegovini? I danas se mnogi kolebaju da li je bio u pitanju građanski, ili verski rat?
Građanski sigurno nije bio. Možda seljački, naravno u pežorativnom smislu. Vjerski? To pogotovu ne. Pokrenuli su ga i vodili najveći antivjernici, dojučerašnji okorjeli komunisti. To da je vjera bila zloiskorištena, a vjerski poglavari zdušno poletjeli pod skute nacionalizma, to stoji. Nažalost. Koliko se ja razumijem u definicije i princip ratovanja, to je kad se jedna oružana sila sukobi sa drugom oružanom silom. To u Bosni nije bio slučaj.
Verujete da će Bosna preživeti, s obzirom na svoju vekovnu multietničku istoriju? Šta je „garant“ Vašeg uverenja?
– Bosna je tu skoro hiljadu godina. Ona je u obliku srca. Srce se svojim kontrakcijama 20-ak odsto skuplja i širi. Tako je bilo sa Bosnom kroz vjekove. Skupljala se i širila, ali nikad nije prestala kucati.
Kako gledate na današnja zbivanja u Bosni i Hercegovini?
– Najbolje je to rekao Aleksandar Trifunović: „Volim ovu zemlju, ali mrzim ovu državu“. I dalje je to zemlja dobrih i vrijednih ljudi, koje treba odvojiti od medija i politike, ostaviti par mjeseci da prođu detoksom i da shvate da nam svima valja živjeti zajedno. Kada bi se energija na razvaljivanje Bosne usmjerila na njenu izgradnju, sa svom onom prirodnom ljepotom i duhom, bila bi to nevjerovatna zemlja.
Češka režiserka Vas je upitala i kakvo je Vaše mišljenje o Srbima…?
A ja sam joj odgovorio, na koje Srbe misli? Na one koji su moji najbrojniji i najbliži prijatelji u Pragu, one koje češće posjećujem u Beogradu nego rodbinu u Sarajevu, one sa kojima se redovno viđam i družim u svojoj rodnoj Derventi. Ili misli na one koji su činili zločine i osramotili svoj narod?
Sa grupom čeških novinara i ljudi iz organizacije „Čovjek u nevolji“ došli ste u Sarajevo posle Dejtonskog sporazuma. Kako ste se osećali kad ste ušli u grad?
Vjerovatno kao Japanac prilikom povratka u Hirošimu. Za mene je povratak u razoreno Sarajevo imalo još jednu dodatnu dimenziju. Tu su se spojili moja traganja i životne dileme sa realnom slikom posljedica rata. Dosta se krugova u tom trenutku zatvorilo, ali su se i mnogi otvorili. Prije svega to, da li je to što vidim cilj ili posljedica rata?!
Iz aviona ste se divili pejzažima Bosne. Kažete: „Možda je trebalo sve političare natrpati u avion i kružiti iznad cijele Bosne i Hercegovine, da upoznaju i razumiju ljepotu njenih rijeka, planina, dolina, kanjona i čarobnih gradića.“ Mislite li da bi se predomislili?
Ne znam. Za neke sam siguran da ne bi. Gledao sam neke od haških osuđenika za najteže ratne zločine, koji suočeni sa neviđenim scenama ljudske patnje mirno izjavljuju da se ne kaju, i da bi opet uradili isto. Neko bi se, možda, barem zamislio. Ja sam planinar, i znam kako čovjek razmišlja i šta osjeća kad je negdje gore. Kada su Nila Armstronga pitali šta mu je bilo najimpresivnije prilikom slijetanja na Mjesec, rekao je da je to spoznaja kako je planeta Zemlja prelijepa.
I, po ko zna koji ste se put upitali: „Zašto je ovaj prokleti rat uopšte započeo?“ Imate li danas odgovor?
Imam. Zbog ljudske pohlepe, nepoznavanja onog drugog, nedostatka karaktera, ali prije svega, onog najdestruktivnijeg u našoj svijesti – jebene balkanske sujete.
Pravi Covek i pravi Bosanac.