Nedavno je objavljena knjiga ”BRANKA, Vitez umjetnosti i književnosti” u dva toma. Knjiga sadrži 150 tekstova, prikaza i eseja, promocija, vezanih za četrnaest Brankinih knjiga. Branka Bogavac je rođena u Virpazaru. Gimnaziju je završila u Beranama, a romansku grupu jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 1964. pošla je kao stipendista kulturnih razmjena dvije zemlje u Francusku i od tada živi u Parizu. Branka Bogavac je, kako su to rekle mnoge poznate ličnosti, Crnogorka koja na dostojan način decenijama predstavlja našu zemlju i njenu kulturu. Dala je svojim stvaralaštvom trajni doprinos kulturi Jugoslavije i Crne Gore.
Čitaocima vaših knjiga decenijama približavate tokove svjetske literature, politike i kulture kroz intervjue s poznatim svjetskim ličnostima. Kako danas gledate na pređeni put od vaše rodne Crne Gore do Pariza i na tolike objavljene knjige o drugima, a sada, evo, i onih koje se bave vama?
Taj put je bio zaista neočekivan: krenula sam od malog bihorskog sela (Bora) iz crnogorskih planina, gdje sam čuvala ovce čitajući život Marije Kiri, i preko Beograda stigla do Sorbone, gdje sam bila student i docent. Poslije romanistike u Beogradu i slavistike u Parizu, nastupilo je doba susreta s velikanima svijeta.
Nekad vam same okolnosti pruže priliku da se posvetite nečemu što nijeste predvidjeli, što bi vam izmaklo da ih nije bilo. Spadam u one koje sâm život nije poštedio, ali i one koje prati neka naklonjena sudbina, koju sam nazvala magičnim slučajem, naravno, uz trud. Da bi se čovjek našao među, kako rekoste, poznatim svjetskim ličnostima, treba imati sposobnosti koje vam omogućavaju da se nađete u sredini gdje mogu da se sretnu te ličnosti. Za to je potrebno posjedovati znanje iz raznih oblasti kulture – pošto sam u svojim razgovorima obuhvatila apsolutno sve vrste umjetnosti. Ta velika želja za znanjem, želja da se upozna veliki svijet, nastala je još u djetinjstvu, kada, kao đače u osnovnoj školi, nijesam imala nijednu knjigu izuzev čitanke. Čini mi se da je težnja da nadoknadim nedostatak te lektire bila moj prvi poriv za kulturom – neka vrsta žeđi koju je trebalo stalno utaživati. A to sam postizala novim susretima koji su mi pružali veća saznanja. Sve me je to dovelo do čudesnih susreta s velikim stvaraocima 20. i 21. vijeka.
U početku nijesam imala neki precizan plan kuda će me to odvesti i u šta će se to pretvoriti, ali poslije prvog objavljenog intervjua s velikom istorijskom ličnošću Žanom Kasuom, u Književnoj reči, na prvoj i posljednjoj stranici, shvatila sam da ću otkrivanjem tih velikih stvaralaca kroz razgovore najbolje zadovoljiti i svoju i čitalačku radoznalost u zemlji. Ti tekstovi su zaista imali mnogo odjeka u Jugoslaviji. To me je odvelo do Borhesa, Siorana, Joneska, Eka … i ti tekstovi su uticali, kako rekoste, decenijama na približavanje tokova svjetske literature, politike i kulture našim čitaocima. Kako su se ređali ti fantastični susreti, tako su se pretvarali u knjige.
Za vas su mnogi rekli da ste majstor intervjua, da umijete da pitate. Jednom je Danilo Kiš rekao: “Kao i uvijek, Branka postavlja kratka, ali vrlo teška pitanja.”
Dolazila sam do tih značajnih ličnosti na najrazličitije i čak nevjerovatne načine: preko izdavačkih kuća, pismom, telefonom, a najviše ličnim susretom na nekom važnom događaju, koktelu ili svečanosti. Tako sam srela Ljosu na jednoj velikoj svečanosti lista Nuvel Observater, kada su slavili trideset godina tog značajnog nedjeljnika. Tu sam srela i Alena Ginzberga. Margerit Diras, na vrhuncu slave, pozvala me je telefonom, kao znak da me je izabrala od mnoštva novinara koji su željeli da razgovaraju s njom. To su uzvišeni trenuci kada ste nagrađeni za sav trud.
Susret sa slavnim sovjetskim režiserom Paradžanovim je čitava bajka koja se završila razgovorom u kupatilu njegovog hotela jer je njegova soba bila pretrpana aparatima i kamerama, novinarima. Moja kćer Milena snimila je taj neobični ambijent. Kadarea, koga je čuvala policija, srela sam u metrou, skoro ispred svoje zgrade. Dok sam kod Ljose morala ići u London jer njegov ataše za štampu iz Galimara nije htjela ni na trenutak da pozajmi svog obožavanog pisca. A za susret sa Borhesom je zaslužan onaj moj magični slučaj, kad sam u pratnji dva francuska velikana Mišela Fukoa i Remona Arona ušla u salu u Kolež de Frans, gdje se on nalazio… Vidite i sami da je to ponekad dio sreće i mnogo slučaja.
Za te takve intervjue jednostavno treba biti spreman. A što se tiče teških pitanja, mislim da su ona neophodna jer se tada iznenađeni sagovornik zaista zamisli i sam trudi da pronađe nešto novo u sebi, nešto što i on sam tada otkriva i izrekne neko blago koje je i njemu bilo skriveno. Tako su tekli skoro svi razgovori. Ja sam se iskreno interesovala za djelo dotičnog sagovornika, trudila da se kompletno obavijestim o njemu, da ga savladam. Sama pitanja, kad se istinski pripreme, proističu iz djela, i to sagovornik cijeni. Kada on to vidi, nastaje ravnopravni dijalog dva sagovornika i on se sasvim predaje razgovoru i izgovara samu suštinu koju je tog časa otkrio.
Nikada oni nijesu tražili autorizaciju i nikada nijesam imala neku neprijatnost!
U dva pomenuta toma ima mnogo pisaca i kritičara iz Srbije.
Ne treba zaboraviti da sam počela da objavljujem već početkom osamdesetih, dok je još bila Jugoslavija, u doba kad nije bilo interneta, pa mi se događalo da trčim na daleke aerodrome da bih dala nekom putniku da odnese neki hitan tekst za štampu. I moji najvažniji tekstovi, odnosno razgovori s velikanima, objavljeni su u Beogradu u listovima Politika, Borba, Književne novine, ali najviše ih je objavljeno u Književnoj reči. Bilo je to zlatno doba tog lista posvećenog literaturi, sa značajnim urednicima kao što su Gojko Tešić, Nikola Vujčić, Petar Cvetković, Milovan Marčetić… Upravo mi je Gojko Tešić tražio razgovor s Kunderom. Taj razgovor je imao takvog odjeka, da se Centralni komitet na brzinu sastao i pitao se: Ko je ta Branka Bogavac koja nam čita lekciju preko Milana Kundere? I tako sam stigla u Bijelu knjigu Stipe Šuvara, a Gojko Tešić, koji se usudio da objavi takav tekst, čini mi se da je izgubio obećani stan. Bez obzira na tu situaciju nadzora, tada je kultura cvjetala u zemlji, a Književna reč je okupljala intelektualnu elitu i bila za ugled u cijeloj zemlji.
U ovoj knjizi objavljeni su tekstovi značajnih ličnosti iz Srbije: Draška Ređepa, Dragiše Vitoševića, Gojka Tešića, Vide Ognjenović, Ratka Božovića, Branka Maširevića, Sanje Domazet, Jasne Jovanov, Biljane Došljak, Nine Živančević, Gordane Majstorović, Gordane Popović, Ivane Hadži-Popović, Gordane Drakulić Nonin, Danice Aćimović, Gordane Šarčević, Dobrašina Jelića, Aleksandra Manića, Dragane Bukmirović, Vladimira Veličkovića… Ti njihovi pokloni su duhovno bogatstvo moje knjige i čine mi čast. U Beogradu sam imala najprestižnije promocije na kojima su učestvovala upravo ova pomenuta i značajna imena. I prošle godine je predstavljena moja autobiografska knjiga u Beogradu, u Medija centru, na kojoj je učestvovala Vida Ognjenović.
Intervjuisali ste i Umberta Eka, koji je spadao u najomiljenije strane pisce u Francuskoj i Evropi…
Imala sam privilegiju da sretnem tog velikana, tu živu enciklopediju koja je zračila svojim znanjem. U Francuskoj postoji slavna institucija Kolež de Frans, koja potiče iz prve polovine 16. vijeka i osigurava predavanja eminentnih ljudi na različitim katedrama na najvišem nivou. Pristup na te katedre imaju samo veoma poznate ličnosti iz raznih oblasti kulture i nauke. Umberto Eko je bio pozvani gost u Kolež de Fransu 1992. Njegova tema bila je “Traženje savršenog jezika u istoriji kulture”. Išla sam na ta predavanja i divila se njegovom znanju iz najrazličitijih oblasti i kompjuterskom pamćenju. U predavanju su se ređali brojevi i godine kao da ih je čitao. Prema onome kako su ga ljudi okruživali poslije predavanja, mislila sam da nemam nikakve šanse za razgovor. Ipak, poslije izvjesnog kolebanja usudih se da ga pitam. Sa osmijehom na licu, pogledao me je kao malo začuđen: “Madam, ja sam došao u Francusku da se malo odmorim. Ali, uprkos tome, svakoga dana dobijam deset ponuda za intervju. I kad bih to prihvatio, radio bih samo to. Tada dopunih “da sam već razgovarala sa Borhesom”. On je odgovorio: “Prihvatam razgovor, ali samo sa vašim napisanim pitanjima i mojim odgovorima”. Tada sam ja zatražila ustupak i rekla da pristajem, ali samo ako se poslije pisanih pitanja i odgovora sretemo i dopunimo ono napisano. I on je prihvatio.
Spremati za Eka pisana pitanja veliki je rizik. Pitam se da li postoji koje pitanje da mu nije postavljeno? Ipak, pokušala sam da izbjegnem šablone i spremila sam više od trideset pitanja i predala ih s velikom zebnjom. Eko mi je poslije izvjesnog vremena donio veliki rukopis, ali na italijanskom! I to je bilo iznenađenje i posao više. Pošto sam sredila te rukopise, ponovo smo se našli na Kolež de Frans i razgovarali više od sata. On mi je i dao najveći kompliment. Na moje pitanje otkuda ponovna pojava fašizma, on se iznenadio i zamislio, pa mi odgovorio, uz komentar: “Vidite pravu funkciju dobrog intervjua – prvi put mi je takva misao pala na um (smijeh).” Poslije toga je napisao svoj poznati esej Ur fašizam. Veoma sam ponosna što sam jednog Eka navela da razmišlja o jednoj opasnoj društvenoj pojavi.
Zašto sam Eku pomenula Borhesa? Jedne godine, kad se na Sorboni održavao simpozijum o Vuku Karadžiću, prišao mi je Milorad Pavić i upitao me da li bih htjela da se nađemo u kafani Klini – da mi ispriča priču o Hazarskom rečniku. Naravno, prihvatila sam. Znajući da se ti veliki ljudi međusobno manje-više poznaju, pitala sam ga da li bi me preporučio Umbertu Eku, svjesna da je do njega teško doći. Pavić mi je odmah odgovorio da se ne znaju toliko dobro i dodao: “Branka, dovoljno je da mu kažete da ste razgovarali sa Borhesom i on će prihvatiti”. Tako je i bilo.
Tokom tog boravka Pavić mi je rekao: “Branka, rekao mi je izdavač da samo vi možete da napravite razgovor sa mnom”. I zaista, razgovor je ugovoren sa listom koji je po svemu sličan Književnoj reči (Kenzen literer). Sekretarica me je obavijestila da se ne plaća honorar nego je najveća nagrada i slava što je tekst objavljen u tom listu. Nasmijala sam se od srca i rekla da mi je to odlično poznato. Naš intervju je tu izašao na cijeloj stranici, a Pavić je dao fotografiju sa svoja dva hrta.
U prvom tomu knjige “Razgovori u Parizu” nalaze se intervjui i sa tri nobelovca. To su Česlav Miloš, Klod Simon i Eli Vizel.
Nabrojali ste prvu trojicu, a njima se pridružilo još sedam. Godine 2018. objavljena je knjiga Deset nobelovaca, u kojoj su se našli još: Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gadimer, Gao Sinđijan, Toni Morison, Imre Kerteš, Mihail Gorbačov. Nobelovci dobijaju oreol veličine tom nagradom, ali ako ste se spremili za susret s takvim ljudima, razgovor se odvija kao da ste s nekim prijateljem koga mnogo poštujete. Kad on vidi šta mislite o njegovom djelu, naravno kroz pitanja, rado učestvuje kad je to drugačije od ustaljenih pitanja i sam se trudi da to ne bude šablonski odgovor. Trud je obavezno nagrađen odgovorom zlata vrijednim. Česlav Miloš mi je rekao: “Branka, vi mi postavljate takva pitanja da se svaki put pitam da li sam ja to napisao.”
Smatram da je Nobelova nagrada, najprestižnija svjetska nagrada, dovoljan znak za kvalitet i značaj nekog djela. Ali sam svjesna da to nije možda jedini kriterijum, pa sam zato u istoj ediciji objavila Pisanje kao izvor nade, razgovori sa stvaraocima koji su isto tako mogli da je dobiju: Borhes, Kundera, Jonesko, Sioran, Eko, Kiš, Boske, Kadare, Diras, Oz i Adonis. Naravno, ne mogu svi pisci da dobiju Nobelovu nagradu. Ali, recimo, značaj Joneskovog ili Ekovog djela daleko prevazilazi ona nekih nobelovaca.
Intervjuisali ste i veliki broj poznatih slikara. Zašto su vam oni bili toliko zanimljivi kao sagovornici?
Na ovo pitanje ću odgovoriti citatima iz teksta u Pobjedi, koji je povodom knjige Slikarstvo je neracionalna sreća napisala prof. dr Gracijela Čulić, poznati lingvista i profesor romanskih jezika iz Kotora. “Ako knjiga može biti umjetnička galerija, onda je Branka Bogavac, direktorica srpsko-crnogorskog Kulturnog centra u Parizu (romanista i slavista), sastavila najčudesniju imaginarnu likovnu galeriju ovog trenutka, galeriju koju možete zauvijek odnijeti sa sobom u svoju osamljenost ili među prijatelje. Galeriju koja slike opisuje najdivnijim i najistinitijim riječima… Branka Bogavac kaže da “svaki umjetnik, slikajući druge i drugo, u stvari slika sebe i svoj život. (…) Slikari pričaju bojama, kompozicijom, linijama koje vijugaju svjesnim i iracionalnim, imaju svoj izbor, svoje ljubavi i svoje košmare, traže svoju svjetlost i uvlače u svoje sjene u kojima sami stvaraju”.
Dobitnica ste prestižne nagrade Francuske – Viteza umjetnosti i književnosti 2013, koje su dobili i Danilo Kiš, Dado Đurić i Predrag Matvejević.
Kad sam prisustvovala ceremoniji uručenja tog priznanja Danilu Kišu, nijesam ni sanjala da ću ga ja dobiti jednog dana. Vijest sam primila usred ljeta u Budvi i mnogo se obradovala. Za mene je to priznanje od velikog značaja i doživjela sam ga kao krunu svog cjelokupnog višedecenijskog rada, kao priznanje, potvrdu da vrijedi nešto raditi posvećeno.