U srijedu, kada ovaj broj Novog magazina bude u tisku, u kasnim večernjim i noćnim satima znat će se raspodjelu glasova hrvatskih biračica i birača među partije i zajedničke liste koje su se natjecale za parlament. Ipak, dan uoči izbora, na osnovi više predizbornih anketa i procjena može se predvidjeti kako će izgledati ta raspodjela.
Radi se o 140 mjesta za koja se bira u 10 izbornih jedinica (jednak broj – po 14), dok još osam mjesta pripada etničkim manjinama, a tri tzv. dijaspori. Predviđanja o kojima govorimo odnose se samo na onih 140 biranih po općem i jednakom pravu glasa. Vladajući HDZ s par sitnih partnerica mogao bi dobiti 60 do 63 zastupnička mjesta, koalicija Rijeke pravde (SDP s manjim partnericama) 44 ili 45, Domovinski pokret 11-12, Možemo! 8-10, otprilike isto i Most, i još nekoliko najmanjih. To proizlazi iz više istraživanja opredjeljenja birača.
(NE)POUZDANE ANKETE
Kako će čitaocima i čitateljicama koje zanimaju detalji biti već poznati stvarni rezultati, imat će priliku vidjeti koliko su ankete u ovom slučaju bile pouzdane. Odstupanja će sigurno biti, između ostaloga i zbog toga što preračunavanje broja glasova u mandate po D’Hondtovoj metodi u graničnim slučajevima dodjeljuje mandat ovome ili onome na osnovi relativno male razlike. Takvih je ‘visećih’ mandata po nekim proračunima čak devet. Za većinu u Saboru minimum je 76 mandata.
Događalo se u ranijim izborima da, pojavom nekih novih aktera ili posebnih okolnosti, predizborne projekcije u nekim elementima jako promaše, i na to se u jednom od zadnjih istupa pozvao i premijer Andrej Plenković. On vjeruje da ankete općenito precjenjuju ljevicu, i rado spominje nedavni slučaj u kojem su ispitivanja javnog mnijenja predviđala pobjedu socijaldemokrata, koji su ustvari debelo podbacili. No, ovog puta ništa ne ukazuje na iznenađenje. Jedini mađioničarski zec iz šešira bio je predsjednik Zoran Milanović, koji se na trenutak pojavio kao potencijalni kandidat br. 1 na SDP-ovoj listi, da bi nakon upozorenja na neustavnost takve kandidature ako ne abdicira kao predsjednik, stvari ipak bile vraćene u kakvu-takvu kolotečinu.
Javnost je neko vrijeme očekivala da će u ovoj – dosad najkraćoj – predizbornoj kampanji konačno dočekati suočavanje konkurentskih političkih programa, planova i strategija. Jer u velikoj mjeri ipak se ispuhalo toliko puta ponavljano forsiranje podjela na pretpolitičkim shvaćanjima: „za Hrvatsku“ – „protiv Hrvatske“, „Domovinski rat“ protiv „Jugoslavije“ i tome slično. Neke su partije počele izlaziti u javnost s prilično konkretnim opredjeljenjima – o penzijama, inflaciji, stambenim uvjetima ili zdravstvenoj zaštiti – ali ih je sve ubrzo zaglušila gromoglasna verbalna paljba Plenkovića i Milanovića. U jednom od zadnjih komentara prije obavezne predizborne šutnje, Žarko Puhovski se u povodu tog svođenja politike na obračun dviju ličnosti sjetio Ionescove Ćelave pjevačice, u kojoj se pojavljuje lik Bobby Watson, čiji se svi sinovi, kćeri, bliži i dalji rođaci zovu – Bobby Watson. Koliko god se osoba pojavljivalo na strani HDZ-a ili SDP-a, one se za javnost praktički zovu samo Andrej Plenković odnosno Zoran Milanović, jer nije ostalo prostora za iznošenje ikakvih konkretnijih, iznijansiranih stavova iza kojih stoje neka druga imena i prezimena.
Plenkovićev šamar za HDZ
Podjele na desnici dodatno je produbio Plenković kad je na zatvorenom sastanku za par stotina HDZ-ovih aktivista i aktivistkinja prošle subote održao ‘motivacijski’ govor u kojem je o dvjema manjim desnim partijama govorio s većom netrpeljivošću nego spram Milanovića. Objašnjavao je svojim pristašama da su im Domovinski pokret i Most opasniji od lijeve (i ‘lijeve’) opozicije, jer mogu odvući dio birača koji bi glasali za HDZ. Tome je dodao i tužbalicu protiv neovisnih medija zbog „informacijskog kaosa“. „Jer ova klika lijevih medija, pet ključnih medija koji nas ruše, a njega [Milanovića] ne diraju ili ga dižu… To je Nacional, to je N1, to je Index, to je 24 sata i to je Telegram. To su svi u grupama, jedan napiše članak, u pet minuta je na svih pet platformi, ista stvar. Milanović prepisuje u svojih zadnjih nekoliko pressica, nastojeći prebaciti teret na nas…“
Ne treba ni reći da je snimak njegovog govora već iste večeri završio u redakciji tjednika Nacional, u kojoj su se potrudili napraviti transkript i brzo ga objaviti. I tako je netom prije no što nastupi izborna šutnja HDZ dobio šamar koji više nema vremena izgladiti. No, ni to neće ozbiljno uzdrmati stavove većine protivnika i pristaša.
POPULIZAM BEZ PROGRAMA
Istodobno, po sudu istog analitičara, razlika političkih pozicija dviju najvećih partija nikada nije bila manja, pa je pravo čudo što se u ovoj kampanji prvi put nije spominjalo veliku koaliciju njih dviju, čije bi sklapanje sada bilo nevjerojatno samo po međusobnoj netrpeljivosti, a ne po stavovima prema ovom ili onom ekonomskom, socijalnom ili nekom trećem konkretnom problemu. Preostaje, dakle, samo gola konkurencija tj. otimačina za veći broj parlamentarnih sjedišta. Tu su pozicije uglavnom fiksirane, dakako ne programski, nego dijelom moralistički (tko je veći borac protiv korupcije), dijelom populističkim podilaženjem (tko će obećati bolji standard i više novca prostom puku), dijelom sijanjem panike (od „prijetnje“ migranata i stranih radnika). I, dakako, ‘definiranjem’ vlastite pozicije neprijateljstvom spram drugih.
I na što onda liči čitav politički krajolik? Među krupnim igračima, onaj desni (HDZ) je izrazito jači. Između triju partija nižeg rejtinga, koje osvajaju po osam do 12 mandata, dvije su desne (Domovinski pokret i Most). Pa ipak, iz toga ne slijedi jednoznačna pobjeda desnice. Naime, Most se gotovo ni u čemu nije izjašnjavao toliko čvrsto i dosljedno kao u tome da nikakav savez s HDZ-om ne dolazi u obzir. Štoviše, Most se hvali da je otkrio sve krupne korupcijske afere, a u svima njima je svoje prste na ovaj ili onaj način imao HDZ. Stoga bi, uza sva dosadašnja iskustva s političkom prevrtljivošću, ipak bilo nevjerojatno da se nađe u HDZ-ovom taboru.
INTERESI TAJKUNA
Slično se, pa i oštrije, postavlja Domovinski pokret, koji ide toliko daleko da Plenkovića i njegove u HDZ-u proglašava „Jugoslavenima“ i srpskim saveznicima (u čemu je, uz Plenkovića, najveći ‘negativac’ Milorad Pupovac), u retorici najsličnijoj crnoj šovinističkoj desnici (uključujući HDZ) iz devedesetih godina. Po deklariranim stavovima, dakle, HDZ ni na njih ne bi mogao računati u sklapanju parlamentarne većine za novu vladu. Međutim, iza te retorike DP-a ne stoji samo uvriježeni šovinizam, nego i interesi nekih poslovnih krugova kojima bi i te kako dobro došlo uključivanje u HDZ-ovu uhodanu mašineriju izvlačenja koristi iz vladajućih pozicija. Personifikacija tih interesa je Pavao Vujnovac, koji se obogatio na naftno-plinskom biznisu s ruskim kompanijama, da bi posljednjih godina stekao značajne udjele i u drugim djelatnostima, prije svega u trgovinskom carstvu koje je nekoć pripadalo najvećem hrvatskom tajkunu Ivici Todoriću. Zbog toga bi se moglo očekivati da će se Domovinski pokret podijeliti oko suradnje s Plenkovićem i uključivanja u vladajuću većinu, pri čemu žestoka retorika služi da osigura bolji položaj za cjenkanje.
Treća partija ovog reda veličine, Možemo!, jasno je izjavila da u vladi u kojoj bi sjedili i desničari neće sudjelovati. Odbija kompromis oko pitanja kao što su solidarnost, tolerancija i pomoć migrantima, te priznavanja općeg, neuvjetovanog prava na besplatan abortus, koji bi uzdigla do ustavnog prava, i tako praktički onemogućuje sklapanje većine oko Socijaldemokratske partije. Uz jedan mogući izlaz: da SDP-ovu vladu u kojoj ne bi sudjelovala, kao manjinsku, podržava iz parlamentarnih klupa, dakako samo u odlukama s kojima se slaže. U održivost takve kombinacije, čak i kad bi se ostvarila, ne vjeruje gotovo nitko.