Gradonačelnik Zagreba čisti gradsko smeće skupa sa smetlarima. Ne, nije metafora (premda smeća u prenesenom značenju ima koliko hoćete), Tomislav Tomašević zaista se u četvrtak 26. siječnja (januar) pojavio u propisanoj uniformi i u ulozi nekvalificiranog smetlara nekoliko sati pomagao u skupljanju nagomilanog otpada. Bila je to zasad prekretnica u napetoj situaciji u kojoj su zaposlenici gradske „Čistoće“ ušli u divlji štrajk, a uprava prijetila pravnim i novčanim sankcijama. I to pod gradskom upravom ekipe koja je još u proljeće pretprošle godine uživala široke simpatije i, unatoč nedostatku jake partijske infrastrukture i duže političke tradicije, odnijela pobjedu na lokalnim izborima.
Odakle taj preokret na gore? Uobičajen odgovor u mnogim dosadašnjim slučajevima glasio bi da su izborni pobjednici po dolasku na vlast ostavili po strani lijepe priče za puk i prepustili se iskorištavanju prilika što ih donosi vlast. Ili da su, umjesto za tzv. narod, počeli raditi ili grabiti za sebe. Ozbiljniji analitičari i analitičarke u ovom slučaju upozoravaju na nedostatak iskustva i znanja potrebnih za snalaženje u džungli izrasloj tokom decenija koruptne vlasti. Kao i na nevješto komuniciranje s javnošću, koje dopušta da se sve vidi gorim nego što jest, a ono dobro ostane u sjeni.
U osvit prvih pluralističkih izbora u Hrvatskoj u proljeće 1990., kada su se posvuda počeli pojavljivati simboli i kratice naziva novonastalih političkih partija, pored svih onih HDZ, SDP, HSLS, HSS… na jednom zagrebačkom zidu bila je velikim slovima napisana kratica TZV. Naizgled poznata po značenju „takozvano“? Ali u ovom slučaju to nije bilo pravo značenje. Manjim slovima su uz svako veliko slovo bile do kraja ispisane pune riječi, koje su kazivale da TZV ne poziva na podršku nekoj stranci, već krije poruku „Treba znati vladati“.
Gradonačelnik – pomoćni radnik
Zagrebački gradonačelnik se proteklog četvrtka s radnicima Čistoće sporazumio da prekinu četvorodnevni štrajk, a potom je s njima krenuo u prikupljanje nagomilanog otpada. „Ja sam na edukaciji kao pomoćni radnik da bih bolje razumio sve probleme s kojima se zaposlenici susreću. Nisam Milan Bandić (pokojni gradonačelnik) koji je učio radnike kako da rade, ja sam ovdje da naučim“, izjavio je Tomislav Tomašević novinarima.
On je tako odbacio kritike da se ponaša poput svog prethodnika, populističkog gradonačelnika Bandića, protiv čijeg se načina upravljanja gradom borio dok je bio u opoziciji. Obučen u radno odijelo, Tomašević je potom zajedno s radnicima „Čistoće“ skupljao otpad, ulazio u boksove s kantama, vadio kese iz kontejnera i ubacivao ih u kamione.
ZANEMARENE KVALIFIKACIJE
Usred ranog optimizma što ga je budio novonastali partijski pluralizam, koji je označavao i slobodu izbora, ovo upozorenje nije privuklo pažnju, i tko zna da li ga se itko osim vašeg izvještača uopće sjeća. Pa i tko bi u tom času ozbiljno razmišljao o „kvalifikacijama“ što bi ih trebali ispunjavati oni koji se nude za vođe i narodne predstavnike? Pa ipak, prodor političkih amatera u arenu borbe za vlast obećavao je bezbroj prilika da se potvrdi kako politika nije samo izvikivanje poruka koje oduševljavaju mase, nego i posao organiziranja mnoštva konkretnih djelatnosti koje društvu moraju isporučivati opipljive rezultate. Da se potvrdi i da se promaši, izgubi povjerenje i ode u magareću klupu.
To se u protekle 33 godine i događalo, ali često nekako u sjeni i polumraku, i mnogi slučajevi neznanja, nekompetentnosti i neodgovornosti nisu dovodili do ozbiljnih političkih potresa i zaokreta. Vlast se i gubilo, češće u lokalnim sredinama nego na nacionalnoj razini, pa čak i kad su izbijali (i stalno izbijaju) skandali, stupovi vlasti kao da ostaju nepoljuljani. Ne samo nesposobnost i neznanje nego i sistemska korupcija, hvatanje u laži i krupnim prevarama jedva da su koga stajala političke „glave“.
U tome je teže novajlijama, što bi se moglo reći za jednoipogodišnju vlast u Gradu Zagrebu – grupaciju „Možemo!“ Na njih se ne jednom znala stuštiti bujica optužbi za nekompetentnost, nesposobnost i što sve ne. Pogotovu u ovom nedavnom slučaju, kad im se gradska služba „Čistoća“ (koja se dakako bavi smećem i drugim stvarima suprotnima čistoći) našla na rubu štrajka. Bilo je i ranije stvari u kojima su „Možemosi“ bili zatečeni neočekivanim posljedicama svojih postupaka. Hrvatski sistem lokalne vlasti i prethodni dugotrajni (20 godina) načelnik Bandić ostavili su im ne samo dugove i zapuštene komunalne probleme, nego i pravne obaveze i kadrovski „birane“ službe s kojima su se neuspješno pokušali nositi brzopoteznim „rješenjima“. Imali su čelnike gradskih uprava tako dobro zaštićene propisima i ugovorima da uopće nisu mogli postaviti ljude koji bi zaista provodili njihovu politiku (ili je barem ne bi opstruirali). Imali su velike financijske obaveze prema apsurdnim programima koji su, na primjer, roditeljstvo pretvarali u profesiju, tj. plaćali roditeljima (najčešće majkama) da kod kuće brinu o djeci i povuku se s tržišta rada. U pokušaju gradskih vlasti da to promijene kratkim postupkom osujetile su ih sudske tužbe. I tako su se, nastojeći ovladati situacijom, bile daleko više zaplele u kučine postojećeg nereda nego što su mogle uvoditi dublje promjene.
Problem u „Čistoći“ je, tako, kulminacija čitavog niza događaja u posljednjih godinu dana. Kao dobrim dijelom zeleni, tj. izrazito osjetljivi na zaštitu okoliša, grupacija Možemo! već dugo priprema reformu prikupljanja gradskog otpada. Otpad se do nedavno naprosto bacalo u kante kojih je bilo pred svakim kućnim ulazom, a „Čistoća“ ih je odvozila na gradsko smetlište, koje je već odavno postalo prilično vidljivo brdo uz jugoistočni rub grada. Osim što sve koji žive u blizini muči teškim smradom, ono predstavlja i financijski teret, jer se za neadekvatno razdvojen i prerađen otpad od pred koju godinu plaća i globu. Papir, plastiku, staklo i metal prikupljalo se u posebne kontejnere, ali samo na dobrovoljnoj bazi.
Kada je gradska uprava donijela propise po kojima se „opći“, nerazvrstani otpad odvozi samo u posebno propisanim vrećicama (čijom se kupnjom djelomično plaća i za uslugu odvoza), dok se sve ostalo mora odložiti u kontejnere prema vrsti otpada, nastalo je masovno gunđanje. Ali svima je bilo jasno da je odvajanje otpada već na mjestu nastanka – dakle u našim stanovima i kućama – neizbježno, i koliko god donosilo nešto dodatnog posla, polako je krenulo.
„RAZUMIJEVANJE“ OPOZICIJE
A onda je pred par mjeseci poput petarde odjeknulo kad su neki ljudi sa svojih prozora primijetili da su radnici „Čistoće“ otpad iz raznih posebnih kontejnera sav ubacili u isti kamion. Građani su to i dokumentirali snimkama, koje su objavljene u medijima, uprava „Čistoće“ je našla krivce i ekspresno im dala otkaz. Javnost je uglavnom pozdravila taj potez, bez kojega bi ostala uvjerena da je sve to odvajanje „na kućnom pragu“ puko zavaravanje. No, nakon kratkog zatišja, u pretprošli ponedjeljak je prva smjena radnika odbila izaći na ulice i obavljati svoj posao – isprva samo iz solidarnosti s otpuštenim kolegama, a onda i tražeći ispunjenje 11 zahtjeva koji se odnose na uvjete rada i, naravno, plaće i razne posebne dodatke. Mnogi političari iz gradske opozicije odjednom su otkrili veliko razumijevanje za radnike i njihove muke i izražavali im podršku mnogobrojnim izjavama, saopćenjima i pojavljivanjem „na terenu“.
Saznalo se i da već traju pregovori sindikata i uprave, koji prolaze kroz zakonski propisanu proceduru „mirenja“, nakon čega, ako ne dođe do dogovora, sindikati imaju pravo na industrijske akcije, pa dakako i na organiziranje štrajka. Štrajk je, međutim, već počeo, a rijetki predstavnici sindikata su petljali s izjavama u kojima nisu znali reći ni je li to štrajk ili nije, ni sudjeluju li oni u njemu ili ne. Tek je uključivanjem gradonačelnika došlo do smirivanja, pet od 11 radničkih zahtjeva je usvojeno, a smeće koje se bilo počelo gomilati opet se redovno odvozi. Iz gradonačelnikovih saopćenja se saznalo da je grad na vlastitu inicijativu, bez radničkog pritiska već u decembru povisio plaće i uveo još neke pogodnosti.
Ostaje da se vidi koliko će lako ili teško biti ispuniti ostale zahtjeve. Ali ostaje nerazjašnjeno i koliko je štrajk bio spontan, ili su u njegovom pokretanju neku ulogu odigrali i politički protivnici gradskih vlasti. Da su radnici imali razloga za nezadovoljstvo, u to nema sumnje. Njihov rad je među najtežima, sigurno imaju osnove i njihove pritužbe na lošu opremu. Svi ti loši uvjeti tište ih već dugo. To, jasno, znači da uvjete bez odlaganja treba poboljšati. A neovisno o tome, bilo bi interesantno istražiti koliko je pobuna radnika bila plod samoorganiziranja, kako su u tome djelovali – ili se pogubili – sindikati, i je li bilo nekih javno nevidljivih političkih pomagača.
Da li će gradonačelnik i njegova ekipa, kao i upravitelji gradskih javnih službi i poduzeća unaprijediti vještine upravljanja, kriznog i „običnog“, vidjet ćemo već u sljedećoj konfliktnoj situaciji. Ne brinite, neće ih nedostajati.
Dogovor na pola puta
Utorak je bio ključni dan pregovora sindikata i Uprave Zagrebačkog holdinga. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević je „točno u podne“ objavio da je postignut dogovor sa sindikatima Holdinga i ZET-a (javni prijevoz). „Postigli smo dogovor, mislim da je to najvažnije za građane Zagreba i da je dogovor korektan za sve. Našli smo se negdje na pola puta. Izašli smo s većim paketom materijalnih prava radnika uz uvjet da dogovor (kolekivni ugovor) bude na tri godine“, rekao je Tomašević.
Gradonačelnik je objasnio da „odmah od 1. siječnja ide osnovica gore od 5 posto, a još tri posto od 1. srpnja. Dižu se i prava po neoporezivim isplatama, a povećavaju se i stalni dodaci koji će biti veći za radnike s manjim plaćama“. Kazao je i da će za građane neminovno poskupeti komunalne usluge i javni prijevoz.
Na novinarsko pitanje da li se osjeća ucijenjeno odgovorio je da i sindikatima rekao da se štrajka ne boji, ali da misli da je dogovor moguć. „Napravili smo sve da Holding ne ode u stečaj“. Na pitanje da li ga je prestrašio štrajk, gradonačelnik je odgovorio da nije. „Ja sam rekao i na sastanku – ako se treba dogoditi, neka se dogodi, ali ne možemo ugroziti opstojnost firme“. Ocijenio je da je „sramota da se 20 godina nije napravila sistematizacija“ i da to treba napraviti. Sistematizacija se treba napraviti i na razini Holdinga za što je osigurano oko 60 milijuna kuna.
Uslijedili su razgovori o još šest preostalih zahtjeva radnika Čistoće, što je bio dio dogovora o prekidu njihovog štrajka, ali se rezultati tih pregovora se nisu znali kada je pisan ovaj članak.