Piše: Drago Hedl
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), “stožerna hrvatska stranka”, kako ju je volio nazivati njen osnivač, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pravomoćno je osuđena zbog korupcije. Vrhovni sud presudio je kako HDZ mora platiti kaznu od 3,5 milijuna kuna (oko 470.000 eura), te državi vratiti 14,6 milijuna kuna (gotovo dva milijuna eura), zbog, kako je to sud nazvao, “nepripadne koristi”.
FIMI MEDIA: Epilog je to “majke svih afera” HDZ-a iz vremena kad je premijer bio Ivo Sanader i kad se iz državnih tvrtki i pojedinih ministarstava, putem male marketinške tvrtke Fimi media, izvlačio ogroman novac, doslovno u torbama, za potrebe stranke, ali dijelom i za privatne džepove. Za aferu “Fimi media” pravomoćno je osuđen i bivši premijer Ivo Sanader (koji trenutno izdržava zatvorsku kaznu zbog jedne druge korupcijske afere), ali mu je kazna smanjena sa osam na sedam godina zatvora. On mora državi vratiti 14,9 milijuna kuna jer je sud utvrdio da je toliki nerazmjer između njegove imovine i zakonskih primanja.
Samo nekoliko dana nakon što je obznanjena presuda objavljeno je istraživanje javnog mnijenja o rejtingu stranaka. Pokazalo se da HDZ i dalje uvjerljivo vodi i ima 30 posto potpore, što znači da ga mega-afera gotovo i nije okrznula. Njihovi birači toliko su vjerni stranci da ni sudska presuda za korupciju ne mijenja njihov stav. Pomalo to liči na onaj vic u kojem hrpa pacijenata na odjelu kardiologije čeka na red, a kada napokon izađe medicinska sestra i pita: “Tko je za EKG?”, ljudi služno poviču uglas: “Mi smo za HDZ.”
Premijer i aktualni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, naravno, odbio se, u ime stranke na čijem je čelu, ispričati javnosti. Tvrdi kako s “onim” HDZ-om iz vremena Ive Sanadera sadašnji HDZ nema ništa zajedničkog, te se zbog toga i ne kani ispričati. Iako se Plenković poslužio zgodnom metodom, on od HDZ-a baštini samo ono što mu odgovara, a odbacuje sve što tu stranku kompromitira, jasno je da se “onaj” i “ovaj” HDZ bitno ne razlikuju. Jer, od obećanja kako će promijeniti HDZ i državu iz vremena kada je od Tomislava Karamarka preuzeo stranku, promjene su jedva vidljive. Svakodnevno se otkrivaju afere važnih stranačkih ljudi, čak i onih iz najbližeg premijerovog kruga (valja se samo sjetiti smjene nekolicine ministara upetljanih u kojekakve afere iz vremena njegovog prvog mandata), pa je teško govoriti o tome kako je primijenio HDZ.
Premijer Plenković tako govori jer tako može. Dovoljno je jak i vlada gotovo bez oporbe. SDP, glavna opozicijska stranka, uspješno vodi borbu za totalno samouništenje. Prošloga tjedna aktualni predsjednik socijaldemokrata Peđa Grbin, kao da se rukovodi parolom “što nas je manje to smo jači”, iz stranke je izbacio desetak SDP-ovih zastupnika u parlamentu, među kojima i svog prethodnika Davora Bernardića. Ta stranka, SDP, doživjela je da ju u anketama već prestiže Platforma Možemo, koja je iznjedrila novog zagrebačkog gradonačelnika, Tomislava Tomaševića.
Nakon trijumfa na lokalnim izborima kada je Tomašević do nogu potukao svoje protukandidate, kako SDP-ovog tako i HDZ-ovog, a u drugom krugu i Miroslava Škoru iz Domovinskog pokreta, njegova je popularnost počela splašnjavati jer se pokazalo kako nije vičan nositi se s hrpom kostura koji su počeli ispadati iz ormara njegova prethodnika, pokojnog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. U malo vremena Tomašević je napravio puno pogrešaka, što naravno koristi HDZ, pokušavajući ga prikazati nezrelim i nedoraslim za vođenje glavnog grada.
KLACKALICA: Uz neutraliziranu ljevicu (SDP, Možemo), Plenković i njegov “novi” HDZ ne moraju strahovati ni od desnice. Domovinski se pokret doslovce raspao nakon ostavke lakoglazbenog pjevača Miroslava Škore, koji je ubrzo nakon toga, poslije žestoke prepirke sa dojučerašnjim najbližim suradnicima, napustio stranku koja je, koliko do jučer, u svom nazivu sadržavala i njegovo ime: Domovinski pokret Miroslava Škore. Sudbina se tako narugala Škori, pa se na njega može primijeniti parafraza onog stiha njemu nikad dostižnog Đorđa Balaševića iz pjesme Panonski mornar: “Poneki pjevač možda ostane bez glasa, ali bez stranke, to je izuzetan peh.”
No, može li Plenković, unatoč čistacu i zdesna i slijeva, mirno spavati? Događaj koji se zbio prošloga tjedna kada je oporba u Hrvatskom saboru okupirala parlamentarnu govornicu, pa je predsjedavajući morao prekinuti sjednicu na kojoj je trebalo izglasati novog ravnatelja Hrvatske radio-televizije, pokazuje da to baš i nije tako. HDZ na sve je načine za novog šefa javnog servisa pokušao proturiti svog kandidata Roberta Šveba, unatoč eklatantnom sukobu interesa. Šveb je, naime, kao zaposlenik Hrvatske televizije od 1994. do 2000. osnovao firmu Ro.Ba.Go koja se bavila grafičkom prezentacijom sportskih statistika i prodavao ih matičnoj kući, a ima i desetogodišnju koncesiju za emitiranje sportskog programa, pa u nekom trenutku, bude li izabran, može postati takmac vlastitoj tvrtki, HTV-u.
Ali, ništa od toga nije smetalo HDZ-u da forsira izbor novog ravnatelja javnog servisa (stari, Kazimir Bačić već je više od tri mjeseca u istražnom zatvoru zbog sumnji za počinjenje ozbiljnih kaznenih djela), pa je samo oporbena blokada parlamentarne govornice prošloga tjedna (privremeno) spriječila Švebov izbor. I tu dolazimo do točke koja mora zabrinuti Plenkovića: oporba, i lijeva i desna, tu je bila jedinstvena. Što znači da bi tako mogla nastupiti i u drugim sličnim situacijama i ozbiljno uzdrmati, pa možda čak i srušiti tanku Plenkovićevu parlamentarnu većinu.
Takvih situacija, čini se, u skoroj budućnosti neće manjkati. Vlada premijera Plenkovića bila je prisiljena na mjesec dana zamrznuti maloprodajne cijene naftnih derivata nakon što su počele divljati, a ljudi negodovati. Svakom je jasno da to ništa ne rješava jer kad rok istekne cijene benzina ponovno će u nebo. Uz to, guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić šokirao je javnost izjavom kako bi rate kredita građani uskoro mogli plaćati i 20 posto više nego sada. Naime, većina kredita koje su podizali građani, uz deviznu klauzulu, ima i predviđenu promjenjivu kamatnu stopu, a to je ono na što je guverner upozorio.
Plenković kao iskusan političar zna da je vlast na vječitoj klackalici i da i danas, kao i u vremenu velikog pjesnika Ivana Gundulića, vrijede njegovi stihovi: “Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje”. Pogotovo što hrvatska ljevica (SDP i Možemo) kad se zbroje njihovi stranački rejtinzi, ima veću podršku javnosti nego HDZ. I kad se zna da HDZ na nekim budućim izborima zapravo i nema s kim koalirati. A sigurno mu u ušima negdje i odzvanja stih s početka devedesetih, kada se u zahvalu Njemačkoj za međunarodno priznanje Hrvatskom orila pjesma “Danke Deutschland”. Samo što sada, nakon pobjede SPD-a i zaokreta na izborima u Njemačkoj, tu pjesmu pjeva hrvatska ljevica.