Premda je gotovo sigurno da će se izbori za predsjednika Hrvatske održati krajem decembra, uglavnom se najviše nagađa o nedjeljama 22. ili 29, te već neko vrijeme traje i nešto kao neformalna kampanja, ona kao da se ne vodi između različitih političkih opcija i njihovih programa i potencijalnih mjera. Umjesto toga, politička borba je zasad zaogrnuta u plašt vojno-političkog svrstavanja i pripadnosti.
Glavna tema političkog prepucavanja između najistaknutijih igrača – a to nisu sadašnji predsjednik i protukandidat iz najjače partije, nego spomenuti predsjednik države i predsjednik HDZ-a, koji ni ne pomišlja da se kandidira – i dalje je, kao i u našem posljednjem izvještaju iz Hrvatske, treba li Hrvatska sudjelovati u NATO programu obučavanja ukrajinskih oficira NSATU.
VETO I ODGOVOR
Počelo je naoko bezazleno, time što je predsjednik Zoran Milanović uskratio suglasnost na sudjelovanje oficira Hrvatske vojske, na što po ustavu ima pravo. HDZ i njegov čelnik i premijer Andrej Plenković ubrzo su temi dali bitno novu i drukčiju dimenziju; u početku su se, kako su čitaoci već mogli vidjeti, poigrali optužbom da Milanović zapravo igra za Rusiju, pa čak i da mu je iz Rusije financirana kampanja, no tu su se brzo povukli. Naglasak je prebačen na to da Milanović opstruira ni manje ni više nego jedinstvo zapadnog (i, dakako, demokratskog) svijeta protiv ruske agresije, i da se pritom služi lažima kako će, makar i putem malog broja oficira, hrvatska vojska, pa time i država, biti uvučena u rusko-ukrajinski rat.
Tako smo, pošto se Milanović prvo oko male stvari zainatio svojim predsjedničkim vetom, dobili odgovor u istom stilu. Plenković, ministar obrane Anušić i još nekoliko istaknutih HDZ-ovaca i sami su stvar tretirali istodobno i kao sitnicu i kao krupan strategijski problem. Apsurdnost Milanovićeve zabrane dokazivali su tvrdnjama da se radi o sudjelovanju samo nekoliko oficira, te da će oni biti dvije hiljade kilometara daleko od ukrajinskog bojišta (u Wiesbadenu), ali su istodobno po toj odluci počeli tući najtežom političko-ideologijskom artiljerijom. Po premijerovoj izjavi „ovo je sad rasprava da li Milanović i njegovi jataci žele Hrvatsku van NATO-a. To je velika strateška rasprava: „Oni na ovaj način sramote Hrvatsku i ruše njen kredibilitet.“
Kako bi se i javnosti pokazalo da u toj misiji nema opasnosti od izlaganja Hrvatske nekakvoj ruskoj odmazdi, tražili su da saborski odbor za obranu pozove na svoju sjednicu i šefa Glavnog stožera (generalštaba) HV-a generala Kundida, ali je to Milanović spriječio naredivši generalu da u to vrijeme bude u njegovom uredu. Predstavnici HDZ-a su na to zavapili da je Milanović generala de facto zarobio, te da zloupotrebljava vojsku u političke svrhe. Pisani izvještaj koji je general trebao podnijeti na sljedećoj sjednici parlamentarnog odbora (što je Milanović ponovo spriječio) ministar obrane je objavio na Facebooku i iz njega je proizlazilo da se u sklopu NSATU-a nikoga iz Hrvatske ne šalje u Ukrajinu. Zatim su na zajedničku sjednicu saborskih odbora za vanjsku politiku i obranu, te izaslanstva sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a pozvali drugog čovjeka NATO-a Borisa Rugea kako bi hrvatski parlamentarci i javnost s najvišeg mjesta dobili informacije o misiji NSATU. Kako je predsjednik odbora za obranu, SDP-ovac Arsen Bauk (po zakonu, predsjednik tog odbora je iz redova opozicije) odbio sazvati taj odbor, zajedničku sjednicu su održala ostala dva tijela. Njoj je prisustvovao i dio opozicije, ali ne i SDP. Ruge je potvrdio ono radi čega su ga čelnici HDZ-a zvali – da Hrvatska ima pravo uskratiti suglasnost da itko od njenih predstavnika bude poslan u Ukrajinu, a i da sama djelatnost misije isključuje sudjelovanje u ikakvim borbenim aktivnostima.
NEŠTO MALO PLURALIZMA
No, rekao je i više: da u misiji mogu sudjelovati i civili, a uopće ne moraju vojnici, što ni saborskim zastupnicima, kao ni javnosti, dosad uopće nije bilo rečeno. Također, iz njegovog izlaganja i odgovora na pitanja postalo je jasno da uopće nije bilo nikakvog dokumenta koji bi bio klasificiran kao povjerljiv, čime su ranije manipulirali predstavnici vlasti, malo da zabašure sve relevantne informacije, a malo da se pohvale kako su postigli da ih se „deklasificira“.
I što je rezultat? Obje strane slave pobjedu. Plenkovićeva strana time da je potvrđeno da je Milanović lagao kako uskraćivanjem suglasnosti štiti hrvatske vojnike od odlaska u ratnu zonu (premda je on rekao da će ta misija „na kraju“, u neodređenoj budućnosti, ondje završiti), a opozicijska jer se pokazalo da su predstavnici vlasti skrivali značajne informacije. K tome, saznalo se i da još desetak evropskih članica NATO-a nije donijelo odluku o sudjelovanju u misiji, pa Hrvatska, suprotno tvrdnjama Plenkovića i bliskih mu suradnika (prije svega ministra Anušića i predsjednika Sabora Jandrokovića), nije – ili bar ne još – razbijačica „zajedništva demokratskog svijeta“, kako reče predsjednik parlamenta.
Takva situacija je, dakako, idealna ne samo za slavljenje pobjede na objema stranama, nego i za razvlačenje pojma „istina“ preko svake mjere, kako bi se iz parcijalno odabranih podataka „dokazalo“ da je baš „naša“ strana u pravu. HDZ-ova strana je pritom pribjegla i obnovi starog, dobro poznatog nacionalističkog diskursa, samo sada uzdignutog na nivo ne samo Evropske unije ili NATO-a, nego svega onoga što se u vrijeme hladnog rata nazivalo „slobodnim svijetom“. Spomenutog Jandrokovića iznenadio je „način na koji su pojedini zastupnici, pa i pojedini klubovi, s podcjenjivanjem govorili o čovjeku koji predstavlja jednu, u stvari najmoćniju vjerojatno vojnu organizaciju na svijetu“, pri čemu ne treba prečuti prizvuk strahopoštovanja koje bi po njemu trebalo osjećati prema „najmoćnijoj“ organizaciji. Ovdje se ne radi samo o članstvu i obavezama (pustimo sad prava) koje uz to idu, nego o nekoj vrsti uzvišenog kolektivnog identiteta i pripadnosti.
Već i samo odstupanje je na neki način grešno i sramotno, što ovi političari i kažu. Po Plenkoviću, već spomenuti „Milanović i njegovi jataci“ „sramote Hrvatsku i ruše njen kredibilitet“, jer očito, premda to nigdje nije propisano, u NATO-u nije lijepo odstupati od jedinstvenog stava. „To je njima na sramotu“, jer „kakav je kredibilitet države koja je saveznica u NATO-u već 15 godina na najvažnijoj krizi na europskom kontinentu koja nije u stanju dva časnika poslat’ ove godine“.
No, Plenković nije Tuđman, ovo nisu devedesete godine i Hrvatska je, uza sve nedostatke, ipak okusila bar nešto pluralizma, tako da se već i sada vidi da je ovakav diskurs vladajućih daleko od neke totalitarne mobilizacije pristaša protiv zajedničkog neprijatelja. Predizborne ankete pokazuju da je Milanović vrlo izgledan pobjednik, s podrškom većom od 52 odsto u drugom krugu, dok bi HDZ-ov kandidat dobio samo trećinu glasova.
Taj kandidat bi u nekom normalnijem društvu već vjerojatno bio teško kompromitiran, ali izgleda da je za glasače i pristaše HDZ-a postalo normalno prihvaćati čak i korupciju i materijalne zloupotrebe. Dragan Primorac, koji danas nastoji ostaviti dojam svjetski uglednog znanstvenika, prije petnaestak godina je kao HDZ-ov ministar znanosti ostavio ministarstvu dug od tri miliona eura za uređenje prostora u ministarstvu, uključujući i privatni fitnes centar za njega. Pritom nije poštovao propise o javnoj nabavi, a nije ni naložio plaćanje posla koji je na svoju ruku usmeno ugovorio, pa ga je ministarstvo sada moralo podmiriti po sili sudske odluke. Također, saznalo se i da je još ranije od grada Splita dobio na korištenje stan s povlaštenom niskom stanarinom, da bi taj stan na kraju otkupila njegova majka u pola vrijednosti (između ostaloga i jer je stan bio „opterećen stanarom“ – njenim sinom). Za dobru mjeru, odmah nakon te transakcije majka je stan prodala po gotovo dvostrukoj vrijednosti.
U općim razmjerima korupcije ovo bi se moglo smatrati minornim. Interesantno je nešto drugo: odakle vodstvu HDZ-a ideja da u ime partije kandidira takvu osobu? Treba dodati, osobu koja je već odavno izbačena iz tog istog HDZ-a jer se na svoju ruku kandidirala na predsjedničkim izborima, protiv HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga. Za utjehu, obojica su izgubili, ali ostaje pitanje, zar HDZ, partija s brojnim članstvom, ne može naći boljeg kandidata? Dva su, podjednako vjerojatna odgovora. Prvi je da je Andrej Plenković, izgradivši gotovo potpunu dominaciju u HDZ-u, ostavio partiju bez ijedne druge ugledne i uvažene ličnosti. Kao i u SDP-u u odnosu na Milanovića, svi se doimaju kao nesamostalni sljedbenici vođe. Drugi je odgovor da Plenkoviću nije ni stalo da HDZ dobije položaj predsjednika republike. Taj bi mu, hoćeš-nećeš, postao konkurent, a ovako ima svojeg „omiljenog neprijatelja“, pogodnog za obračune u kojima može mobilizirati podršku i svaljivati krivnju za neuspjehe.