Godina koja je, po hvalisavim najavama iz Hrvatske vlade, trebala biti „godina isporuke” mogla bi ispasti godinom nezadovoljstva. Ta „isporuka” se ušuljala kao još jedna od valjda stotina riječi dobivenih prevođenjem engleskih fraza na prečac, u ovom slučaju doslovnim preuzimanjem riječi „delivery”, a trebala je značiti naprosto ubiranje plodova vladinih programa i mjera. Ti strategijski potezi što su ih vlada i ministarstva vukli prethodnih godinu-dvije, a vide se kroz naveliko razglašavane stvari kao što su usvajanje eura i ulazak u Schengen, trebali su dovesti do lakšeg pritjecanja investicija, porasta društvenog dohotka, priljeva turista.
No, u iščekivanju tih „isporuka”, događaju se valovi društvenog nezadovoljstva i frustracije koji se manifestiraju u sada već redovnim demonstracijama pred zgradom Vlade. Bune se liječnici, najteži pacijenti, samostalni umjetnici, novinari… U krizi je i jedini domaći proizvođač umjetnih gnojiva (kutinska Petrokemija). Pokušaj spašavanja jednog od većih brodograditelja – Brodosplita, uvođenjem privatnog poduzetnika Tomislava Debeljaka prije desetak godina izgleda da će ipak završiti bankrotom.
Nije bez osnova pretpostaviti da već i ovako ovlaš nabačene informacije o događajima mogu lako izazvati glavobolju kod čitalaca, a da se ni ne uđe u sve zapletaje po konkretnim djelatnostima i institucijama. To važi za (sve beznadnija) nastojanja da se brodogradnju postavi na zdrave noge, pri čemu bi Vlada nešto trebala učiniti i unatoč restrikcijama iz EU i ne baš pouzdanom poduzetničkom kapitalu.
Objektivno prevelik zalogaj za državu mogao bi biti i sudski postupak s Agrokorom/Fortenovom, koji veličinom sličan čitavoj grani privrede, čemu državno odvjetništvo možda i nije doraslo.
OBOLJELO ZDRAVSTVO
No, postoje stvari koje su potpuno u domeni državne politike i uprave, i u kojima se vlada i sama hvalila najavljenim reformama. Trenutno najvrućlje teme su zdravstvo i socijalna zaštita. Kako je u početku rečeno, i u jednoj i u drugoj nezadovoljstvo je već premašilo nivo iznad kojeg se prelijeva u javnost, odnosno „na ulice”. Reforme koje već neko vrijeme najavljuje ministarstvo zdravstva tiču se uglavnom financiranja i lociranja upravljanja (praktički: centralizacija), ali iz redova „struke” tj. liječnika i medicinskih sestara dolaze mnogo dramatičnija upozorenja. Liječnici su sve stariji, sistem dijelom ovisi o uključivanju penzionera, odljev kadrova teče i u inozemstvo i prema privatnom sektoru; zbog premalog broja profesionalnih kadrova radno opterećenje postaje sve teže izdrživo.
U osnovi su pak sistemski problemi, koji traže daleko ozbiljniju reformu: Primarna zaštita (opća praksa ili obiteljska medicina) je većim dijelom svedena na pisanje uputnica za specijalističke pretrage i preglede, zbog čega su liječnice i liječnici opće prakse zatrpani administracijom, a specijalistički odjeli velikim brojem pacijenata i pregleda, od kojih bi dio mogli rješavati dobri dijagnostičari u općoj praksi. Na mnoge preglede čeka se mjesecima, čak i po godinu i više. I tako su frustrirani svi, osim privatnih klinika, koje svoje usluge naplaćuju bilo zavodu za zdravstveno osiguranje, bilo samim pacijentima, a za njih rade i neki od bolničkih liječnika iz javnog sektora.
O bolima socijalne zaštite dovoljno svjedoči nedavni primjer, o kojem smo već pisali: oboljeli od teških bolesti i osobe s teškim invaliditetom koje ovise o tuđoj pomoći. Tek kad je prošlog mjeseca pukla bruka zbog škrtarenja države na priznavanju punog prava na takvu pomoć i rasterećivanju roditelja tih pacijenata, pokrenuli su se razgovori o povišenju naknada roditeljima njegovateljima i profesionalnim asistentima, ali i dalje traju natezanja o iznosima i o broju priznatih sati. Čak se, kao nikad prije, konačno spominje i priznanje prava roditelja-njegovatelja na odmor.
Tako problematika o kojoj se dugo govori možda ipak doživi promjenu. I liječničke i sestrinske organizacije, kao i organizacije roditelja, vide da se u odnosima s javnim i državnim institucijama nešto može pomaknuti samo ako se pregovore i dogovore potkrijepi javnim pritiskom. Videći da su uspješni u prvim koracima, po svoj prilici neće odustati dok ne dovedu stvari u minimalno prihvatljivo stanje.
Agrokor i dalje na sudu
Svojevremeno transformirani poljoprivredno-prehrambeno-trgovački gigant Ivice Todorića, Agrokor, preobražen u Fortenovu, vraća stare dugove prodajom neke vrijedne imovine, a sudski postupak koji je trebao riješiti pitanja sumnjivog poslovanja, odnosno izvlačenja novca iz Agrokora, zapada u teškoće. Sudsko vještačenje koje je tužilaštvu trebalo biti glavni dokaz sud je proglasio nezakonitim. Naime, autor vještačkog izvještaja, Ismet Kamal, uopće nije ovlašteni vještak, a firma za koju je nastupao – poljski KPMG – nije bila posve odvojena od KPMGa u Hrvatskoj. Ovaj potonji je, međutim, radio za privremenu upravu Agrokora koja je rješavala krizu u koju je tvrtku doveo Todorić, pa se sada našao u sukobu interesa.
CRKVENA BRUKA
Dugo se ne govorilo, nego šaptalo o teškom problemu tretmana djece u crkvi, a posljednjih tjedana i tu je javno pukla bruka.
Još 2016. godine roditelji nekoliko djevojčica-ministrantica u župi uz samu istočnu granicu (u Sotinu) potužili su se na seksualno nedolično ponašanje lokalnog svećenika. Njegov nadređeni, đakovački nadbiskup Đuro Hranić, nije ga suspendirao, a u međuvremenu je izražavao podršku župniku i s oltara korio roditelje koji ga „napadaju”. U februaru je tjednik Novosti objavio izvještaj Hrvoja Šimićevića o dugom razvlačenju tog slučaja: „Nakon što su nadbiskupu zaprijetili da će njega prijaviti policiji i Vatikanu, on je nevoljko i nakon niza pokušaja da se liši odgovornosti obavijestio Državno odvjetništvo. Prijavu je poslao tek 14 mjeseci nakon što je saznao za zlostavljanje. Dok je trajala policijska istraga, Hranić je Rajčevcu produžio svećenički mandat, premda je ovaj imao sve uvjete za redovno umirovljenje.”
Nadbiskup je 21. marta pred novinarima pokušao objasniti i opravdati svoje postupke. Rekao je da je zbog starosti župnika smatrao da on više ne predstavlja opasnost, a nije ga uklonio iz župe i zbog toga što bi to starom čovjeku „srušilo čitav njegov svijet”. Vrlo se brzo pokazalo da bi mu bilo bolje da se nije opravdavao. Ubrzo se oglasila Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj stavom da „žrtve moraju biti u središtu, te da bi bilo poželjno razriješiti dužnosti onoga koji je optužen za tako teški zločin, onoliko dugo koliko je potrebno da se činjenice rasvijetle. … Nažalost, više vjerujući samoobrani župnika nego prijavi majke jedne od navodnih žrtava, đakovačko-osječki nadbiskup nije iskazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama…”
Uz to, jasno je najavljeno da stvar nije okončana jer će konačnu crkvenu odluku tek donijeti nadležno tijelo (Dekasterij) u Vatikanu, pa nesretnom Hraniću nije preostalo drugo nego da se dobrano pospe pepelom. Tako se u saopćenju (slučajno baš 1. aprila) ispričao “žrtvama svećenika Rajčevca, njihovim obiteljima, župljanima župe Sotin, posebno onima koji su prijavili slučaj, kao i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti što… dotičnoga osumnjičenog župnika nisam uklonio sa župe za vrijeme trajanja istrage”. Dodao je da je tek nakon svjedočenja i reakcija „uvidio koliko velik propust i pogrešku sam učinio vodeći brigu o svećeniku, a ne videći patnju žrtava i potrebu zaštite koju su od mene tražile”, a priznao i da je posljednjim svojim izjavama „zanemario stanje i patnje onih koje sam kao pastir Crkve prvi trebao čuvati i štititi”.
Do pontifikata sadašnjeg pape ovakvo ne samo javno priznanje, nego i javni ukor iz centrale, bili su nezamislivi. No promjene se događaju već neko vrijeme, pa je i većina najkonzervativnijih članova biskupske konferencije već zamijenjena.