Piše: Srđan Dvornik
Da se nije umiješala medicina, glavni grad Hrvatske možda bi doživio da netko nakon 21 godine s vlasti smijeni gradonačelnika Milana Bandića. No, kako je on pred par mjeseci iznenada umro, na čelo Zagreba svakako će doći nova osoba. A prilično je izvjesno i koja – kandidat zeleno-lijeve koalicije ‘Možemo!’ Tomislav Tomašević. Prema čitavom nizu anketa, podrška mu se kreće između 35 i 40 posto, dok najizgledniji sljedeći kandidat ili kandidatkinja ne doseže ni 20 posto.
Da li će se to pretvoriti u stvarnu pobjedu, formalno ostaje da se vidi, ali je ishod gotovo izvjestan. Sigurno je da će se do gradonačelnika doći tek u drugom krugu, a nevjerojatno je da se svi Tomaševićevi protivnici ujedine oko jednog protukandidata ili kandidatkinje i osvoje većinu. Tako će Zagreb najvjerojatnije doživjeti dvostruku promjenu: da nakon neviđeno duge vladavine gradonačelnik više ne bude Milan Bandić, ali i da na njegovo mjesto dođe kandidat koji nije potekao iz partija koje su donedavno neuspješno konkurirale Bandiću, a zapravo s njim surađivale i dijelile svoje kadrove.
MOŽEMO: Koalicija ‘Možemo!’ okuplja četiri-pet grupa koje su na političkoj sceni donedavno bile gotovo marginalne. Ili su imale tek kratkotrajne uzlete, kao Orah (Održivi razvoj Hrvatske), koji je zabljesnuo samo na valu popularnosti svoje osnivačice, bivše ministrice zaštite okoliša u prvoj polovici mandata Milanovićeve vlade. Prava okosnica te koalicije jeste stranka Zagreb je naš, nastala iz čitav decenij dugog angažmana mnoštva formalnih i neformalnih organizacija i grupa protiv Bandićevih zahvata u tkivo grada, vođenih prije svega privatnim dobicima (i profitima i, opravdano se sumnja, koruptnim provizijama), a ne poboljšanjem kvalitete života. Taj je angažman prokazivao pogodovanje privatnim investitorima, jeftinu prodaju javnih resursa (počevši od samog prostora) i zanemarivanje, čak i pogoršavanje kroničnih bolesti grada kao što je zagušenost privatnim prometom.
Kroz šarolike oblike otpora aktivistkinje i aktivisti su dugim djelovanjem kroz niz spektakularnih akcija uspjeli pokazati da ozbiljni problemi postoje, da ima prostora za alternativu i da angažman ima smisla. No, da bi se taj smisao ostvario, naprosto se ne može izbjeći da djelovanje civilnog društva zagazi i u političke vode. I tako je stvoren Zagreb je naš, koji je na prethodnim lokalnim izborima, u koaliciji s još nekoliko malih partija, u zagrebačkoj gradskoj skupštini osvojio četiri mjesta. (Tomašević se i prije četiri godine kandidirao za gradonačelnika i dobio nešto više od tri posto glasova.) Unatrag gledajući, može se reći da su taj malen prostor dobro iskoristili, koristeći skupštinsku govornicu i posebne odbore za argumentiranu kritiku politike, te propisa i mjera Bandićeve upravljačke garniture. To u javnosti nije prošlo nezapaženo. Pogotovu pošto su u sličnoj kombinaciji na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima osvojili sedam mandata i u Saboru nastavili s argumentiranim, sadržajnim i kritičkim istupima.
Značajan politički kapital izvukli su i iz činjenice da jasno govore o problemima, neopterećeni bagažom etabliranih partija, koje em imaju balast sudjelovanja u dosadašnjim vladajućim kombinacijama, em na gradskom nivou kalkuliraju koliko će, kada i kako kritizirati gradsku vlast, dok istodobno s njenim igračima ulaze u razne igre na državnom nivou. Sada su u prilici da se s tim drugim partijama nađu u izbornom okršaju kao ravnopravan takmac, ne više pridošlice s margine, i u budućoj gradskoj skupštini mogli bi imati više od trećine zastupnica i zastupnika.
Dakle, trebat će im koalicijski partneri jer unatoč velikoj moći gradonačelničke funkcije, za neke je odluke nužna i skupštinska većina. Koaliranje s HDZ-om i Bandićevom partijom unaprijed je isključeno, a bit će ih i još koji ne bi htjeli s ‘Možemo!’. Najvjerojatniji partner bio bi SDP, ali je moguće da ni skupa ne osvoje većinu u skupštini. Lako je moguće da rascjepkani liberalni centar ne uspije preći izborni prag od pet posto, a to će se gotovo sigurno dogoditi i donedavnoj, a sada izguranoj članici koalicije s ‘Možemo!’ – Radničkoj fronti. S kim će od raznih nijansi desnice biti moguće ostvariti neki pragmatičan aranžman – to će biti jedna od zanimljivijih postizbornih tema.
HDZ I SDP: Dvije donedavno najveće partije – HDZ i SDP – za ove su izbore istaknule gradonačelničke kandidate za koje valjda ni same nisu ozbiljno mislile da imaju šanse. HDZ-ov Davor Filipović bio je u početku puki alibi-kandidat, da ne ispadne da najjača partija nema kandidata, premda je zapravo vrlo intimno surađivala s Milanom Bandićem i uživala udio u koristima koje je on izvlačio. Filipović se dugo nakon početka neformalne kampanje (formalna počinje tek sad, službenom potvrdom kandidata i lista) isticao izjavama koje se, i uz najveće skrupule, ne može označiti drukčije nego kao lupetanje i niz gafova. Tek je u novije vrijeme, kad se odlaskom Bandića jedva shvatilo da nema druge, počeo izlaziti s koliko-toliko realistički sročenim idejama, neovisno o tome koliko pogađaju stvarne probleme i koliko su ostvarive. Uz to, nije mogao da ne pribjegne i negativnoj propagandi.
SDP-ov kandidat Joško Klisović bio je po svemu sudeći odabran, šahovski rečeno, u iznudici jer do Bandićeve smrti trajale su interne igre, a ni samo vodstvo partije nije izabrano mnogo prije. Klisović se ističe pristojnošću nastupa, ne upada u glasne sukobe na granici vulgarnosti, ali dosad nije stekao ugled poznavalaca gradskih prilika i mogućih rješenja, a zna se da u ovim krajevima decentno držanje nikoga nije učinilo liderom.
Glavnim HDZ-ovim konkurentima za glasove desno orijentiranih biračica i birača – Škorinom Domovinskom pokretu i Mostu – pridružila se i Vesna Škare Ožbolt, koja nema spomena vrijedan partijski background, ali bi mogla biti opcija za dio onih koji već decenijima tragaju za ‘HDZ-om s ljudskim licem’, nečim nacionalističkim i konzervativnim, ali bez ogrezlosti u zločine i korupciju. Škoro se kandidira za gradonačelnika, a stavio se i na čelo kandidatske liste, što daje naslutiti da nakon niza neuspjeha ili polovičnih uspjeha pokušava konačno uknjižiti i nešto značajno – ali bez ozbiljnih šansi.
Značaj vjerojatne pobjede Tomaševića kao gradonačelnika i relativne većine koalicije ‘Možemo!’ u gradskoj skupštini donekle je potamnjen nikad stvarno razjašnjenim raskidom s Radničkom frontom. Premda su u ‘Možemo!’ stalno ponavljali da ih je RF ucjenjivala (valjda odbijanjem suradnje sa SDP-om), a i da dio njihovih pristaša ne bi lako glasao za koaliciju s partijom koju neki smatraju preradikalnom, neki odveć dogmatskom, a neki naprosto previše lijevom, ti navodni razlozi nisu dovoljno uvjerljivi. Kada se prisjetimo paralelnih odnosa sa SDP-om, moguće je da su pritisci i ucjene bili na sasvim drugoj strani. Naime, novi lider SDP-a Peđa Grbin u ranoj je fazi pozicioniranja za ove lokalne izbore bio izjavio kako ne vidi problem u tome da SDP podrži Tomaševića. Ono što nije jasno objavljeno ticalo se liste za skupštinu, i izgleda da je SDP zauzvrat tražio da nastupe sa zajedničkom listom. Zna se već kakve se nagodbe tu sklapaju, i ‘Možemo!’ je nakon nekog vremena objavio da od toga nema ništa.
Pitanje lijevog karaktera vjerojatnog pobjednika tako i dalje ostaje pomalo nejasno, što je šteta – jer svi se izbori u ovo doba događaju u kontekstu velikih promjena. Zajednički im je nazivnik “novi zeleni plan”, u kojem će, jasno, biti raznih strategija smanjivanja emisija ugljika, ali – hoće li biti i smanjenja društvenih nejednakosti?