Nekadašnja Tuđmanova, a sada Plenkovićeva partija HDZ ima daleko najkrupniju biračku podršku, koja seže i do preko 30%. Opozicija, s druge strane, ostaje prilično podijeljena, kako s lijeve tako i s desne strane spektra, tako da je teško očekivati da se HDZ-u suprotstavi neka izazivačica usporedive veličine. Ni kao pojedinačna partija, niti kao koalicija. Uz to, opozicija se uglavnom oslanja na moralističke optužbe protiv vladajućih, a ne promovira ozbiljnu političku alternativu.
PROMJENE IZBORNOG SISTEMA
Jedna je promjena, ipak, unaprijed poznata već sada. Izborni sistem s deset izbornih jedinica za Sabor morat će se promijeniti. Ustavni sud je početkom februara objavio odluku kojom, doduše s odgođenim djelovanjem, ukida postojeći zakon o izbornim jedinicama. Zakon prestaje važiti 1. 10. 2023, a Sabor dotad ima vremena da donese novi. Razlog odluke o ukidanju zakona je jednostavan, i poznat još od 2010. – broj birača po pojedinim jedinicama odstupa od prosjeka za više od pet posto (što je zakonski limit), bilo na više ili na niže. A kako se iz svake jedinice bira jednak broj članica ili članova parlamenta (po 14), takva neujednačenost relativno obezvređuje ili pak pojačava vrijednost biračkog glasa u različitim jedinicama.
Na prvo upozorenje Ustavnog suda 2010. zakonodavno tijelo uopće nije reagiralo. U međuvremenu su održani četvori izbori za Sabor i dva popisa stanovništva, i pokazalo se da se odstupanje od prosjeka još povećalo, osobito zbog iseljavanja u druge zemlje EU koje je u posljednjih desetak godina veće nego ikad. Tako odluku Ustavnog suda nitko u javnosti nije doživio kao iznenađujuću ili prenagljenu. No, o novom zakonskom rješenju neće biti suglasja, počevši od same vladajuće partije. Slavonski dio HDZ-a, na čijem su „teritoriju“ dvije od triju jedinica s najmanje birača, već se javio s prigovorima kako odbija da Slavonija bude „kažnjena” nakon što je pretrpjela i ratna stradanja i poratnu depopulaciju.
Kako će Plenković to riješiti zasad se ne da naslutiti, ali bit će zanimljivo. Može se smanjiti ili povećati broj zastupnica/zastupnika koje se bira iz pojedine jedinice, a može se i mijenjati teritorijalne granice jedinica. Prvi način neće biti popularan među stanovnicima onih koji izgube na broju „svojih“ predstavnika, a to su uglavnom baš jača HDZova uporišta. Drugi bi značio još riskantnije diranje u osinje gnijezdo. Naime, kada su 1999. bile iscrtavane granice tih jedinica, naveliko se odstupalo od načela da izborne jedinice ne presijecaju granice postojećih teritorijalnih jedinica. Tako se dogodilo da je Zagreb de facto raščetvoren, pri čemu je jedan njegov dio pridijeljen jedinici koja seže sve do mora, a Split je dijelom odsječen od svoje šire aglomeracije. „Logika“ je poznata iz šire prakse gerrymanderinga, spoja prezimena massachusettskog guvernera Gerryja i salamandera, na čiju kožu sliče neobično oblikovani politički distrikti – a sve kako bi se neželjene društvene grupacije razdijelilo po više jedinica. U slučaju Hrvatske to su veće urbane cjeline u kojima HDZ nikad nije bio osobito uspješan, pa tako imamo županije kao njegove „utvrde“, a u njima gradove u kojima osvaja vlast rijetko ili nikad.
Uza sve to, postoji i krupna razlika između broja registriranih birača i broja punoljetnih građanki i građana – u korist onih prvih, dakako. O rješavanju tog problema čak se ni ne raspravlja.
HDZ će se kao vladajuća partija vjerojatno nastojati provući s minimalnim preinakama, jer se pozornost javnosti na pristrane izmjene ipak već donekle izoštrila. Intervencija Ustavnog suda ionako se ne odnosi na mnogo teže nedostatke izbornog sistema. Najteži su – pored nerealno velikog broja birača u registrima – striktna primjena proporcionalnog sistema i direktan izbor čelnih funkcionara lokalne uprave. Proporcionalni sistem u praksi znači veliku prevlast partijskih kandidatskih lista, pa dok to na razini nacionalnog parlamenta možda i ne pravi veliku razliku, na razini malih, usitnjenih općina i te kako se osjeća. Mješovit sistem, u kojem se dio mjesta popunjava biranjem individualnih kandidatkinja ili kandidata, a drugi dio s lista, doima se zasad kao neostvariva revolucija.
Novi zakon o obnovi u korist oštećenih građana
Bar u nekim stvarima osjetljivost na neodgovorno postupanje vlasti ipak bi mogla dovesti do promjena. Branko Bačić, najnoviji u dužem nizu ministara nadležnih za obnovu, u vrlo kratkom vremenu je predložio nov zakon o obnovi i dobio za nj potvrdu u Saboru, tako da se sada jako smanjuje količina dozvola, elaborata, suglasnosti i ostalih uvjeta za uklanjanje ruševina nakon potresa od prije dvije godine te obnovu oštećenih i gradnju novih kuća i višestambenih zgrada.
Premda bi bilo lijepo vjerovati da je Vlada konačno počela pokazivati više suosjećanja spram ljudi koji sve to vrijeme životare po kontejnerima i drugim privremenim zaklonima, tu su i dva malo čvršća faktora: Jedan su već spomenuti budući izbori, na kojima opozicija neće propustiti iskoristiti ovaj problem, a drugi – rok do kojeg treba namjenski utrošiti novac koji je odobrila Evropska Unija (do početka ljeta). Bačiću i Vladi treba priznati da su našli zgodan način da doskoče barem ovom potonjem. Suprotno uobičajenom pravilu da se iz fondova EU odobrene troškove refundira tek naknadno, sada će se po novom pristupu samoobnovi građanima cijeli iznos potreban za obnovu ili gradnju zamjenske kuće uplaćivati prije početka radova.
Kako će se osigurati namjensko korištenje novca, tek ćemo vidjeti.
APSURDI DIREKTNIH IZBORA
Direktan izbor općinskih i gradskih načelnika te župana, uveden navodno baš radi izbjegavanja blokada što su ih stvarale partijske grupacije u lokalnim vijećima i županijskim skupštinama, doveo je do apsurda da općinsko vijeće ne može smijeniti korumpiranog načelnika, ali može samo biti raspušteno ako opetovano odbije njegov prijedlog budžeta. Takvima, izgleda, moć može ograničiti samo kakav krivični postupak ako pretjeraju sa zloupotrebama svoje slabo ograničene moći. Tako je nedavno načelnik Murtera optužen i pritvoren jer je općinskom kreditnom karticom plaćao neke svoje privatne nabavke, pa i zadovoljstva u bordelu. Za medije i javnost to je dakako zgodan povod za zajedljive komentare, ali nije jasno da li ih zabavlja baš ova posebna namjena (plaćeni seks) ili bi jednako kritično reagirali i na bilo koju drugu kupovinu, pa makar se ona odnosila i na kakav vjerski ili umjetnički predmet.
Mnogo će više muka vlasti imati da pokažu osjetljivost u zdravstvenoj i socijalnoj problematici. Trenutno je u fokusu javnosti slučaj pacijentice kojoj je tek s velikim zakašnjenjem (od sedam mjeseci) saopćena dijagnoza karcinoma, pa je umjesto pravovremene terapije, koja možda ne bi bila tako agresivna, završila tako što je u jednoj njemačkoj javnoj bolnici podvrgnuta mastektomiji. Gotovo svi u zdravstvenom sistemu reagirali su svaljivanjem odgovornosti na pacijenticu, ali ona sama vrlo argumentirano pokazuje da, unatoč svojim nastojanjima, nije nalaze svojih pregleda dobila na vrijeme. Na žalost upletenih liječnika, direktora bolnica i samog ministra zdravstva Beroša, pacijentica je po profesiji advokatkinja, koja k tome uživa ugled izuzetno moralne osobe. Sama kaže da je njena budućnost dobrim dijelom upropaštena, ali ne želi prešutjeti sve nedostatke sistema koji tjera pacijenta da brine i o onome što spada u odgovornost medicinskih stručnjaka.
Drugi slučaj koji se s mukom probijao do fokusa javnosti jest slučaj četiriju bračnih parova koji su prošli proceduru usvajanja djece iz DR Konga, da bi pred par mjeseci završili u zambijskom zatvoru. Optuženi su za pokušaj trgovanja djecom, a informacije o konkretnim okolnostima, postupcima i optužbama stižu do domaće javnosti tek na kapaljku. S jedne strane, sud u Hrvatskoj je dao sva potrebna odobrenja, uključujući i hrvatsko državljanstvo za adoptiranu djecu, a s druge se saznaje da su posvojenja djece iz DR Kongo legalno nemoguća još od 2017. I hrvatskoj konzularnoj službi je trebalo dosta vremena da se probudi i ponudi pomoć. Optuženici su u jednom trenutku pušteni iz pritvora, da bi već sljedeći dan bili ponovo optuženi i uhapšeni. Tako već par mjeseci borave u zatvoru u teškim uvjetima, a neki su navodno oboljeli i od malarije. O ishodu tog slučaja nećemo nažalost moći brzo izvijestiti.
To, međutim, nije smetalo mnogima da na internetskim socijalnim mrežama saspu gomilu uvreda protiv nesuđenih posvojitelja, tvrdeći da su trebali posvojiti djecu iz Hrvatske (premda i na njih posvojitelji moraju dugo čekati), nazivajući ih trgovcima djecom (a da za to nisu dobili nikakvu pravnu potvrdu), i tako dalje. Čak i ovako nesretan slučaj poslužio je za izljeve primitivnog resantimana.