Piše: Gordana Katana
Na sceni je maligni uticaj visokog predstavnika i Republika Srpska treba da zna s kim ima posla – izjavila je Željka Cvijanović, predsjednica bh entiteta Republika Srpska. “Nije mogao veću uvredu Srbima da da. Tako jednu bezočnu laž da iznese može samo Valentin Inzko”, kazao je Milorad Dodik, lider SNSD-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH.
Navedeni su samo prvi komentari koji su uslijedili nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko uputio pismo predsjedniku Narodne skupštine RS i šefovima poslaničkih klubova u kojem zahtijeva da parlament u roku od tri mjeseca poništi povelje dodijeljene presuđenim ratnim zločincima.
BILO JEDNOM: “Dana 24. oktobra 2016. godine Organizacioni odbor koji je uspostavljen u svrhu obilježavanja manifestacije 25. godina od postojanja i rada Narodne skupštine RS dodijelio je posebne povelje i priznanja brojnim institucijama, organizacijama i pojedincima, a upravo ste ih Vi u svojstvu predsjednika NSRS-a uručili. Među nagrađenima bili su i svi bivši predsjednici Narodne skupštine i članovi prvog Predsjedništva RS, uključujući Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljanu Plavšić, čiji su postupci tokom oružanog sukoba šokirali svijet i uzrokovali nezamislive ljudske patnje. Kao što vam je poznato, Karadžić, Krajišnik i Plavšić su osuđeni za ratne zločine od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, stoji u pismu visokog predstavnika.
“Veličanje ratnih zločinaca”, navodi Inzko, “uključujući i veličanje u formi u kojoj smo svjedočili 24. oktobra 2016. godine, direktno povređuje i provocira one koji su pretrpjeli posljedice rata, te šteti sjećanju na žrtve. (…) Na koncu, njime se destabilizuje region i ugrožavaju izgledi za pomirenje u BiH”, kazao je Inzko.
U svom pismu visoki predstavnik dodaje da je uklanjanje ploče s imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića sa prostorija Studentskog doma na Palama bio prvi korak u pravom smjeru. “Time se stvara izvanredna prilika da NSRS s vama na čelu nastavi tim putem kako bi pokazala političku zrelost, moralnu odgovornost i umjerenost prema budućnosti, time što ćete oduzeti povelje s odlikovanjima, dodijeljene osuđenim ratnim zločincima Karadžiću, Krajišniku i Plavšićki, čime biste se Vi lično i institucija koja se nalazi pod Vašim vodstvom stavili na pravu stranu istorije. Vama i NSRS-u dajem rok od tri mjeseca, do kraja aprila 2021. godine”, naveo je Inzko u pismu Nedeljku Čubriloviću, predsjedniku NSRS.
“Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim porodicama i svim građanima Bosne i Hercegovine, ali uklonila bi se i kolektivna odgovornost sa srpskog naroda, a uklanjanjem kolektivne krivnje i eliminisanjem bremena prošlosti cjelokupan narod bi se rasteretio i mnogo bi se lakše kretao prema plemenitim ciljevima budućnosti, uključujući i cilj za pristupanje u EU. Ova se praksa pokazala djelotvornom i u drugim zemljama i imat će iscjeljujući efekt i u BiH”, zaključuje u svom pismu Valentin Inzko.
Svečanost upriličena te 2016. zbog povelja dodijeljenih Karadžiću, Krajišniku i Plavšić izazvala je u velikom dijelu bh javnosti brojne reakcije upravo zbog činjenice da Narodna skupština odaje priznanje licima za koja je nedvojbeno utvrđeno da su odgovorni za etničko čišćenje, zločine protiv čovječnosti, a ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i za zločin genocida.
Bošnjački političari iz RS-a, porodice žrtava, udruženja koja okupljaju žrtve nesrpske nacionalnosti tada su jasno ukazivali da je Narodna skupština svojim činom “veličanja ratnih zločina direktno povrijedila i provocira one koji su pretrpjeli posljedice rata, te išla na štetu sjećanja na žrtve”. Upozorili su tada i da takve odluke ne doprinose pomirenju među narodima u BiH.
Sve to znao je i visoki predstavnik, pa iako mu je dio mandata bio, kao što je i danas, da štiti Dejtonski mirovni sporazum i sankcionira sve one koji rade protivno njegovom interesu, reakcija Ureda visokog predstavnika (OHR) je izostala. Ili, bolje rečeno, na nju se čekalo više od pet godina. Odnosno, Inzko je čekao sam kraj mandata kako bi zaprijetio korištenjem bonskih ovlasti. Cinici bi rekli bolje ikada nego nikada, ali ako je suditi po reagiranju srpske političke javnosti u RS-u, teško je vjerovati da će se bilo šta u njihovom odnosu prema počiniocima ratnih zločina iz “našeg naroda” promijeniti.
Lideri srpskih parlamentarnih stranaka i udruženja proistekla iz proteklog rata visokom predstavniku posebno zamjeraju što je svojim zahtjevom “teret krivnje svalio na cjelokupan srpski narod”. Tako je cijeli slučaj doveo do grube zamjene teza u kojoj niko ne smatra da ima bilo čega pogrešnog u uručenju priznanja ratnim zločincima. Otuda je jednoglasan odgovor srpske političke scene da do povlačenja priznanja neće doći.
Visokom predstavniku su poručili da Tribunal u Hagu nije sudio narodima nego pojedincima, te da ni on nema pravo govoriti o kolektivnoj krivnji.
TERET: Banjalučki psiholog Srđan Puhalo je, komentirajući navedene reakcije, istakao: “Na kraju krajeva, nije pošteno da svu krivicu svalimo na Karadžića, Plavšićku i Krajišnika, nikad oni ne bi postali ratni zločinci da im nismo pomogli. Morao je neko da otpušta sa posla, prijeti, hapsi, sprovodi, stražari, vozi bagere i kamione, toči gorivo, prodaje opljačkano, blagosilja i ćuti o svemu tome i odlikuje odgovorne. E to vam je, braćo Srbi, kolektivna krivica i odgovornost.”
Gotovo identičan odgovor stigao je i od Valentina Inzka. “Nisam ja već je 24. oktobra 2016. Narodna skupština RS nametnula srpskom narodu težak teret krivice kada je u ime srpskog naroda odlikovala tri osobe osuđene za ratni zločin. Iz tog razloga bi se diskusija trebala usmjeriti na osudu glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca i povlačenje odlikovanja”, istakao je Inzko.
Potpredsjednik bh. entiteta RS Ramiz Salkić, reagirajući na pismo visokog predstavnika, izjavio je da vlasti entiteta RS u kontinuitetu provođenjem sistemske diskriminacije povratnika u svim segmentima društva u ovome entitetu na najgrublji način krše Dejtonski mirovni sporazum svih ovih godina bez sankcije.
“Negiranje genocida, negiranje pravosnažnih sudskih presuda, veličanje ratnih zločinaca, sistemska diskriminacija, sve to traje predugo i ostavlja dramatične posljedice na povratnike u ovom entitetu. Mnogi su upravo zbog ovih postupaka entitetskih i lokalnih vlasti morali ponovo napustiti svoja ognjišta jer ne vide egzistencijalnu i sigurnosnu budućnost za sebe i svoje porodice u ovom entitetu. Ako je današnje pismo visokog predstavnika NSRS-u najava zaokreta u politici međunarodne zajednice spram ponašanja predstavnika bosanskih Srba prema povratnicima, onda je to za svaku pohvalu iako dolazi prilično kasno i nakon ogromne štete koja je nanesena povratnicima postupcima vlasti entiteta RS”, kazao je Salkić.
Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP BiH, ocijenio je “da je Inzko vrlo jasan, ne radi se o formalnoj krivici cijelog naroda”. “Ovi što sada govore da su heroji neka objasne narodu kako su prije 15 godina govorili da nisu kada su ih slali u Hag. Iste ove ljude su izručili Dodik i Dragan Čavić. Kako je tada bio legitiman Hag i te iste presude, a danas nisu. To je manipulisanje percepcijom građana u RS-u. To je dobro napisao Inzko”, rekao je Mijatović.
No, odnos prema počiniteljima ratnih zločina u BiH identičan je kod sva tri politička nacionalna korpusa. I jednako kao što se u RS relativiziraju ili negiraju ratni zločini, a njihovi počinioci slave kao heroji, tako se prema “svojim” odnosi i dobar dio bošnjačke i hrvatske političke elite. Otuda je visoka funkcionerka SDA i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković bezrezervno stala iza generala Armije BiH Sakiba Mahmuljina, kome je koncem januara izrečena desetogodišnja zatvorska kazna za zločine počinjene nad srpskim civilima i zarobljenicima na Vozući 1995. A Hrvatski narodni sabor upriličio je prošle godine pomen Slobodanu Praljku, koji je izvršio samoubistvo u sudnici Haškog tribunala nakon što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Iako BiH gazi 26. poratnu godinu, suočavanje s prošlošću odvija se puževim koracima i na njemu rade samo građanski aktivisti. Stoga se odgajaju generacije koje su duboko nacionalistički orijentirane i koje imaju malo pozitivnih primjera kako obnoviti suživot u zemlji u kojoj žive. Svi oni koji ne pristaju da ih se tretira isključivo kao dio nekog od tri nacionalna stada, na drugoj strani, od BiH odustaju. I život u kojem će prvenstveno biti ljudi, a ne Srbi, Bošnjaci ili Hrvati započinju daleko od ovih prostora.