Dok sam pisao ovaj tekst osetio sam se kao učesnik u kolektivnom, globalnom, činu. Radio sam, praktično, isto što i šef Bele kuće, njegovi pisci govora, istoričari, biografi, kao i niz mojih kolega koji, ovde i širom sveta, istražuju šta je kroz naše živote nepovratno prošlo, ali ne i definitivno iz njega otišlo.
Svako za sebe, a zajedno, probirali smo reči kojima bismo oživeli sećanje na Džona Kenedija povodom obeležavanja (u petak, 22. novembra) pola veka od tragičnog kraja života 35. predsednika Amerike, prekraćenog atentatom 1963. u Teksasu.
I još jednom pokušali da iščeprkamo bar deliće potrebne za odgovore na dva pitanja: prvo, zbog čega se baš on istrajno tretira kao nacionalna, pa i internacionalna ikona koja okuplja više optimiste i pesimiste nego realiste; i drugo, da li je Baraku Obami prikladan nadimak “Crni Kenedi”.
O Kenediju je dosad napisano oko 40.000 knjiga, što je brojka koja dva i po puta premašuje zbir dana njegovog života (16.978), čemu je ovih dana pridodato bar isto toliko medijskih tekstova. Ali su sve te lavine reči uglavnom samo povećale nedorečenosti o čoveku koga je supruga Žaklina opisala kao lik koji je “frustrirao svakog ko bi poželeo da ga razume, pa da čak nije hteo da se u celini otkrije ni sebi samom”.
Fascinacija Kenedijem daleko je prevazišla njegov praktični učinak na čelu države. Kao najkonkretniji rezultati pominju mu se veština kojom je, posle dogovora 1962. sa ondašnjim SSSR-om o otklanjanju raketne krize oko Kube, izbegnuta nuklearna katastrofa, potonji sporazum s Moskvom i Londonom o ograničavanju atomskih proba i plan za pionirsko stupanje Amerikanaca na Mesec, a najviše mu se prebacuju poraz u invaziji za obaranje Fidela Kastra, vojna eskalacija u Vijetnamu, kao i neuspesi u inicijativama za unapređenje prava rasne manjine i zdravstvene zaštite.
Surovo je, ali istinito, sugeriše Robert Semjuelson u Vašington postu, da je najdalekosežniji momenat u predsednikovanju Kenedija bilo njegovo ubistvo, zato što je unutrašnjepolitičke ciljeve koje je postavio ostvario tek potonji predsednik Lindon Džonson. Atentat u Dalasu je, međutim, posejao dugovečnu sumnju: i danas većina (60 odsto) anketiranih Amerikanaca veruje da ubica Li Harvi Osvald nije delovao samostalno, kako je konstatovala istražna komisija.
Sumnjivcima se upravo priključio i šef diplomatije Džon Keri, što je još više rasplamsalo teorije zavere koje političku pozadinu traže i u domaćim i u stranim službenim konspiracijama. U prilog takvim slutnjama, za koje nema opšteprihvatljivih dokaza, ide i okolnost da još nije obelodanjen sadržaj više od 1.000 dokumenata CIA…
Kenedijeva popularnost je, slaže se većina analitičara, proistekla najviše iz činjenice da je znatno više značio ljudima nego što je za njih učinio ili mogao da uradi. Slično važi i za Obamu.
Obojica su doživljavani kao simboli vere u bolje sutra, što im je pomoglo da premoste ukorenjene predrasude i postanu prvi (i dosad jedini) katolik (Kenedi) i crnac (Obama) na čelu supersile. I jedan i drugi su atraktivnim ličnim i porodičnim imidžom, vrhunskom rečitošću i najvišim harvardskim obrazovanjem ulivali nadu da će liberalna Amerika ubrzati socijalne reforme i učvrstiti prestiž u svetu.
Ispostavilo se, međutim, da sistem koji im je omogućio da ga predvode nije dozvolio i da ga bitno promene. Kad god bi se upustili u dublje reforme republikanski protivnici su im prebacivali da levičare i da su izdajnici (ta odrednica se pojavila na flajerima u Dalasu uoči Kenedijevog ubistva) i uspevali da ih blokiraju.
Kenedi je imao prednost da uz moćnu porodicu stasava uporedo sa autoritetima međunarodne scene. Među poslednjim stranim liderima s kojima se Kenedi u Vašingtonu konsultovao, nepunih mesec dana pre pogibije, bio je jugoslovenski predsednik Josip Broz Tito.
Poistovećivanje sa nasleđem Kenedija ne bi moralo, naravno, u potpunosti da odgovara “Crnom Kenediju”. Uz ostalo, zato što je nekolicini lidera koji su zbog originalnosti i aktivizma nazivani lokalnim Kenedijima prekraćen život takođe atentatima. Tako su likvidirani premijeri Srbije, Švedske i Indije Zoran Đinđić, Ulof Palme, Radživ Gandi.
Iako važi za rekordera među predsednicima po količini upućenih pretnji smrću, Obama ne pokazuje bojazan, bar ne javno, od repriziranja sudbine prethodnika po kome je nazvan “Crni Kenedi”. Ostaje posvećen negovanju veza s Kenedijevima. Oni su mu ključno pomogli da se domogne Bele kuće, a on uzvraća podrškom održavanju njihove političke dinastije. Upravo je Kerolajn Kenedi (55), poslednje živo dete Džona i Žakline, postavio za ambasadora u Japanu, ključnoj zemlji za njegovo preorijentisanje dobrog dela strateških prioriteta sa Atlantika na Pacifik.