Piše: Gordana Katana
Dva mjeseca od okončanja lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini i pobjede Draška Stanivukovića, opozicionog kandidata u utrci za gradonačelnika Banjaluke, još uvijek niko nije napravio analizu koja bi dala odgovor na pitanje kako je Stanivuković pobijedio, dok je istovremeno opozicija koja ga je podržala doživjela još jedan izborni debakl u najvećem gradu bh entiteta Republika Srpska.
Najmlađi gradonačelnik u povijesti Banjaluke postao je svojevrsna regionalna zvijezda i od 15. novembra svaki njegov istup brižljivo se prati. No, što je duže u fokusu šire javnosti sve je evidentnije da je bilo daleko lakše biti opozicionar u gradskom parlamentu i u Narodnoj skupštini RS nego voditi grad. Pogotovo u situaciji tvrde kohabitacije sa gradskom skupštinom, koja ima mehanizme da blokira većinu odluka gradonačelnika.
KAMPANJA: Tokom izborne kampanje Stanivuković je svojim sugrađanima, između ostalog, obećao besplatan gradski prevoz za penzionere i učenike, besplatne udžbenike djeci iz socijalno ugroženih obitelji, promptno rješavanje infrastrukturnih problema (vodovod, kanalizacija, putna infrastruktura) u prigradskim naseljima…
Sve to bez uvida u gradski budžet i u godini kada je zbog pada prihoda kao posljedice pandemije covida-19 grad jedva izmirivao sva neophodna davanja. A onda je došlo vrijeme triježnjenja. Koje novi gradonačelnik vješto prikriva i nastavlja se lavirati malo kao vlast, malo kao opozicionar.
Da ekonomsko-socijalne prilike nisu i više nego sumorne u cijeloj Bosni i Hercegovini, jedino bi se kao vic mogla prepričavati vijest objavljena 19. decembra u medijima naklonjenim Stanivukoviću da je “gradonačelnik Banjaluke počeo nikoljdansku turneju”. “Turneja” se sastojala od obilaska mjesnih zajednica, tokom čega su “djeci podijeljeni slatkiši, a građanima obećanja da će obećano biti ispunjeno”. Istina, ne odmah, kako se to govorilo u kampanji, već čim se za to steknu finansijski uvjeti.
A kada u gradskoj kasi nema novca, onda se u Republici Srpskoj poseže za već hiljadu puta viđenom nacionalističkom retorikom. Koja, ma kako to nevjerojatno izgledalo, i dalje ima prolaz. Stoga je netom po ulasku u ured gradonačelnika Stanivuković zaključio kako je latinica okupirala i gradsku upravu i javni prostor i da će se toj praksi stati u kraj. Ubuduće će, odlučio je, sve javne isprave i javna korespondencija biti isključivo na ćirilici, a na red bi potom došli natpisi na trgovinama, ugostiteljskim objektima…
Banjaluka, odnosno dio BiH koji je tokom rata bio pod kontrolom vojske bosanskih Srba, već je jednom prošla kroz nasilje ukidanja latince kao ravnopravnog pisma. Ono što se niko nije nadao jeste činjenica da će nekome na pamet pasti da četvrt stoljeća od okončanja rata krene stopama Radovana Karadžića i izvrši takvu vrstu nasilja. Tim prije jer su ustavi BiH i RS-a jasni i definiraju jednakopravnost jezika i pisama na cijeloj teritoriji BiH. Drugim riječima, na Ustavnom sudu RS takva uredba bila bi oborena.
Istina, na čelu Banjaluke je nesvršeni student nekog fakulteta za koga je od dolaska na poziciju narodnog poslanika radio čitav tim ljudi. I, po svemu sudeći, time mu učinio medvjeđu uslugu. Dakle, ako već ni kao poslanik, a sada gradonačelnik nije savladao osnovne članove Ustava i Zakona o lokalnoj upravi, pitanje je šta radi savjetnički tim kojim se okružio?
Ili doista ne rade ništa ili pak Stanivuković svjesno vuče poteze kojima se pažnja javnosti skreće sa bitnih pitanja. Pogleda li se njegov politički uspon jasno se vidi kako je od mladog čovjeka koji je djelovao više kao aktivista nego kao političar do tvrdog nacionaliste put bio relativno kratak. Ne čudi to ima li se u vidu činjenica da je njegova politička ideologinja bila jedna od perjanica Partije demokratskog progresa Jelena Trivić. Političarka s kraja nacionalističke desnice, poznata daleko više po veličanju Ravnogorskog pokreta i Draže Mihailovića, povijesnom revizionizmu nego po ekonomskim ekspertizama iako je profesorica na banjalučkom Ekonomskom fakultetu.
No, za cijelu stranku Draška Stanivukovića (PDP) poznato je i više nego otvoreno koketiranje sa srpskim nacionalizmom – negiranje presuda Haškog tribunala Srbima koji su pred njim osuđeni za ratne zločine, etničkog čišćenja, genocida u Srebrenici. Otuda i ne čudi da je Srebrenica za Stanivukovića tek “veliki zločin”. A sve što se dešavalo u minulom ratu, “prošlost o kojoj on ne razmišlja jer je u to vrijeme bio dijete”. “Imamo različite poglede na istoriju. Ja imam stav o istoriji, ali ja nisam istoričar, ja sam mladi političar koji gleda u budućnost. Ja sam patriot koji voli svoj narod, ali gledam u budućnost i želim je graditi”, u više je navrata izjavljivao.
No, to “nezanimanje” za prošlost, uključujući rat u BiH, i te kako, uvjerili smo se bezbroj puta, umije da eksploatiše kad podvlači da “nosi ime strica koji je poginuo u ratu kao pripadnik vojske RS”.
“Stanivuković je obrazovan u obrazovnom sistemu koji je potpuno pravoslaviziran. Obrazovan je u obrazovanom sistemu koji veliča ratne zločince”, ocijenio je potpredsjednik RS Ramiz Salkić, te dodao da smatra da Stanivuković nije ništa bolji od lidera SNSD-a Milorada Dodika.
ISTI DODIK: “Ista je to priča. Razlika između njega i Dodika je što se on bori protiv Dodika, a Dodik protiv njega. Njegov odnos prema državi BiH isti je kao Milorada Dodika. Njegov odnos prema RS isti je kao Milorada Dodika. Njegov odnos spram Bošnjaka i Hrvata isti je kao i Milorada Dodika. Nema tu apsolutno nikakve razlike”, istakao je Salkić.
Osim najave uvođenja ćirilice kao obaveznog pisma, odustajanja od nekih za Banjaluku bitnih infrastrukturnih radova koje je započeo njegov prethodnik, sada je Stanivukovićeva nova aktivnost objelodanjivanje imena zaposlenih u gradskoj upravi i “lov” na lažne diplome. Gradska administracija jeste prenapučena, nema sumnje da dio uposlenih nije na legalan način stekao diplome, pa će stoga biti zanimljivo vidjeti koliko će ljudi ostati bez posla i u kojem će pravcu ići restrukturiranje gradske uprave.
Zanimljivo će biti vidjeti, kako je najavio gradonačelnik, koliko će službenih vozila biti prodano, hoće li inspektori, komunalni policajci, službenici iz geodetske uprave na teren odlaziti svojim vozilima (ako ih imaju) ili gradskim prevozom, te sve ostale najavljene uštede u gradskom budžetu.
Populizam je temelj političkog djelovanja banjalučkog gradonačelnika, tačnije, na njemu je dobio izbore. “Mladić iz naroda, nasmijan, uljudan, spreman svima i uvijek biti na usluzi.” Poput volontiranja i doniranja hrane za jednu od gradskih javnih kuhinja. No, nakon izborne pobjede obilazi je u širokom luku iako su praznični januarski dani sa stotinama ljudi pred tom javnom kuhinjom svakodnevno odašiljali sliku siromaštva i gladi njegovih sugrađana svih generacija.
Na početku ovog teksta kazali smo da je dio medija Stanivukovića pratio i tretirao kao reality zvijezdu. Dok se on u obiteljskoj vili nevino u objektiv foto-aparata smješkao tvrdeći da ne zna koliko soba ima dom u kojem živi. I da je, eto, kao dječak sobu dijelio sa bratom. I da ruča kod bake, a spava kod tate i mame. I uz to stalno ističe da je samozatajan, pa ne voli govoriti o svom privatnom životu. Osim da vozi neke od najskupljih automobila u Banjaluci, ima vlastitog konja i da je “zauzet”, odnosno da ima djevojku.
Ali, “kako se ono kaže, jesam zauzet, ali nisam oduzet. Stiže mi mnogo poruka od djevojaka, ne krijem to i uvijek na njih odgovorim. Ja sam lijepo vaspitan i kulturan, a i ne valja da čovjek bude nepristupačan. Dosad nisam znao, ma nisam mogao ni da sanjam koliko djevojke zanimaju problemi kanalizacije, vodovoda i puteva. Brinu gdje nema rasvjete i zainteresovane su za probleme lokalne zajednice. Sve ću ja to riješiti jedno po jedno, naravno. Mogu vam reći da djevojke iz Banjaluke nikad kao sada nisu bile više uključene u lokalne probleme”, otvorio je dušu Stanivuković.
Kada je Milorad Dodik 1998. izabran za premijera RS Madeleine Albright, tadašnja državna tajnica SAD-a, nazvala ga je daškom svježeg vjetra na Balkanu. Godine koje su uslijedile pokazale su kako je Dodik savršen glumac i koliko su očekivanja da će biti zamajac demokratskih promjena u BiH bila neosnovana. Stanivukovć je, na sreću, barem u ideološkom smislu vrlo brzo odbacio masku dragog dečka iz susjedstva koga bi poželjele majke od Stoca preko Sarajeva, Bihaća do Banjaluke.
Hoće li se i kako uspjeti nositi s teretom koji je pred njim, pokazat će vrijeme. Jer, za voditi grad u ovako izazovnim vremenima potrebno je daleko više od širokog osmijeha i lijepog vaspitanja.