Piše: Drago Hedl
Covid-19 na paradoksalan je način oslikao sudbinu Hrvatske kad je u pitanju zamjena nacionalne valute eurom: nikada veći postotak građana nije – kao sada usred korona-krize – podržavao uvođenje eura kao platežnog sredstva i nikada nije bilo neizvjesnije hoće li se, zbog pandemije, to dogoditi počekom 2023, kako su s priličnom sigurnošću ljetos najavili iz vrha politike.
Jedno je, međutim, sigurno: Hrvatska je sredinom 2020, zajedno sa Bugarskom, ušla u čekaonicu tzv. ERM 2, Europski tečajni mehanizam, nešto nalik monetarnoj klinici u kojoj se njen financijsko-ekonomski sustav nalazi na temeljitim, sveobuhvatnim pretragama. Morat će proći ozbiljnu i strogu terapiju, pa bude li zdrava i čila, s prvim danom 2023. njeni građani u svojim će novčanicima i na bankovnim računima umjesto kuna imati euro.
Sada, pokazalo je posljednje istraživanje javnog mišljenja, to želi čak 56 posto građana, najviše dosad otkako se to istraživanje provodi. Koliki je to porast najbolje svjedoče podaci od godinu dana prije toga: tada je zamjenu hrvatske kune eurom podržavalo tek 49 posto ispitanika.
Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić takvu prilično naglu promjenu trenda u raspoloženju javnosti prema euru pripisuje činjenici da građani shvaćaju kako je u krizi bolje biti u eurozoni nego izvan nje. No, kriza, pandemija covida-19, na koju je guverner mislio, mogla bi hrvatski boravak u čekaonici pred vratima eurozone učiniti dužim nego što se planiralo. Posljedice krize izazvane covidom-19 nisu pogodile samo Hrvatsku, uzdrmale su cijelu Europsku uniju i poljuljale nade da bi 1. siječnja 2023. mogao biti dan kada će nacija svojoj valuti, kuni, reći zbogom.
EU JE IN: Hrvatska je od proglašenja svoje samostalnosti dva puta mijenjala valutu. Potkraj 1991. jugoslavenski je dinar zamijenjen hrvatskim. U opticaju je bio do 30. svibnja 1994. kada je, na Dan državnosti, uvedena kuna. Postoji priča kako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman htio da naziv nove hrvatske valute bude kruna, no njegov najbliži i najutjecajniji suradnik, politički emigrant iz Kanade ministar obrane Gojko Šušak žarko je želio da se valuta nazove istim imenom kao što je bila i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Tuđman mu je, u maniri kakve scene iz hollywoodskih filmova, rekao kako je spreman ispuniti njegovu želju odrekne li se Šušak pušenja. Prvi hrvatski predsjednik, naime, bio je ortodoksni nepušač, a Šušak, okorjeli ovisnik o nikotinu, nije se odvajao od cigarete.
Tako je Hrvatska dobila kunu, što je neugodno asociralo na NDH, pa je satirični splitski tjednik, legendarni Feral Tribune cijenu svojih novina iskazivao u lipama (lipa je stoti dio kune; ono što je para u dinaru ili cent u euru). Tuđmanova vlast tada je donijela zakon po kojem su cijene u Hrvatskoj morale biti iskazivane u kunama. No, Feral se nije predavao, pa se i dalje nastavio rugati: uz iznos cijene riječ kuna napisao je kao kUna, kako bi asocijacija na vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila potpuna.
Među protivnicima uvođenje eura najviše je onih koji drže kako bi Hrvatska zamjenom svoje valute kune za valutu najvećeg broja članica Europske unije izgubila vlastiti monetarni suverenitet, što god to značilo. Tako pojedine stranke traže da se o mogućem uvođenju eura provede općenacionalni referendum, pa neka narod odluči. Ističu primjer Mađarske, Poljske i Češke, koje čuvaju svoje forinte, zlote i krune, kao primjer Hrvatskoj koja bi također trebala zadržati svoju kunu. Da Feral Tribune i dalje izlazi, vjerojatno bi se takvima narugao na sebi svojstven način: predložio bi da se u hrvatskom jeziku, zbog monetarnih suverenista, euro, piše kao eUro.
Dio javnosti koji se protivi uvođenju eura smatra kako će trgovci iskoristiti priliku da preračunavanjem kuna u eure povećaju cijene. Ta je bojazan opravdana jer se to dogodilo u zemljama koje su euro uvele nakon njegove inauguracije 2002, kada ga je kao sredstvo plaćanja prihvatilo 11 članica EU. No, “dosjetke” trgovaca u Hrvatskoj poznate su i u situacijama kad je Vlada smanjivala PDV na određene proizvode (kruh, mlijeko i slično) ili određene djelatnosti (turizam, ugostiteljstvo), a kada građani te promjene ni najmanje nisu osjetili na debljini svojih novčanika.
Pristaše uvođenja eura smatraju kako bi hrvatski turizam ulaskom zemlje u eurozonu dobio dodatna krila, budući da najveći broj gostiju dolazi iz zemalja u kojima je nacionalna valuta euro (Njemačka, Italija, Austrija, Slovenija…). Turisti iz eurozone tako ne samo da više ne bi morali u mjenjačnice, tražeći pri tom one koje nude najpovoljniji tečaj, već bi bili lišeni i preračunavanja kako bi znali koliko hotelski smještaj ili večera u restoranu stvarno košta i koliko je to usporedivo s cijenama u njihovim zemljama.
Nakon 2023, uvede li se do tada euro, građani više ne bi bili izloženi bankarskim ucjenama kao što je tzv. devizna klauzula u eurima ili nedajbože švicarskim francima. Banke su, naime, da bi se zaštitile, kunske kredite vezale uz euro, pa bi svaka rata bila obračunata u eurima, po tečaju važećem na dan dospijeća. Kada bi euro rastao, rasla bi i rata kunskog kredita. To je osobito pogodilo građane koji su nasjeli na bankarsku ponudu u kojima su krediti bili vezani uz švicarski franak. Tako su mnogi zbog rasta švicarskog franka u odnosu na kunu godinama plaćali rate kredita, a da je glavnica ostajala ista jer su rate pojele tečajne razlike. Uvođenjem eura takve muke građana bi prestale.
Korist od uvođenja eura imali bi i gospodarstvenici jer bi kamata na posuđeni novac bila jednaka kamatama u zemljama eurozone, koja je sada značajno manja nego u Hrvatskoj. Dobijete li kredit od dva posto, umjesto, primjerice, pet posto, jasno je da će vaš proizvod na tržištu biti jeftiniji i konkurentniji onome koji se financira iz niže kamatne stope.
Kako god, Hrvatska je u čekaonici eurozone, Europskom tečajnom mehanizmu (Exchange Rate Mechanism, ERM 2), zadnjoj fazi postupka prije uvođenje eura. To znači da su od sredine 2020, kada je Hrvatska ušla u tu “čekaonicu”, njene novčarske institucije pod nadzorom Europske središnje banke. Već je određen i tečaj po kojem će se kuna, kada kucne taj trenutak – za koji se premijer Andrej Plenković i njegov šef financija Goran Marić nadaju da bi mogao biti još za njihova mandata, početkom 2023. – mijenjati za euro. Bit će potrebno 7,53450 kuna da bi se dobio jedan euro. Do tada tečaj eura u hrvatskim bankama i mjenjačnicama može “plesati” gore i dolje, ali najviše do 15 posto.
No, što će se, s obzirom na pandemiju koja trese financijska tržišta cijelog svijeta. pa tako i ono Europske unije, događati u sljedeće dvije godine, nitko ne može ni približno predvidjeti. O tome ovisi i vrijeme koja će Hrvatska provesti čekajući pred vratima ulaska u eurozonu. A cijelo to vrijeme Europska središnja banka pažljivo će motriti kolika je razina hrvatskog javnog duga, kolika je inflacija, a koliki proračunski deficit. I prije nego što ta vrata Hrvatskoj odškrine, morat će se uvjeriti kako su spomenuti parametri sukladni onima u zemljama eurozone.