Uprkos hitrim pokušajima režima da već u prvim satima nakon zločina zavara svoj krvavi trag – pa su tako režimski mediji štancovali vesti o urušavanju „stare nadstrešnice“ nove, rekonstruisane stanice, a potpuna dokumentacija o rekonstrukciji ostavljena je pod velom (državne) tajne – gotovo svakodnevno iskrsavaju informacije o nedopustivim uslovima u kojima je novosadska železnička stanica renovirana i puštena u promet. Neizostavno se nametnulo pitanje bezbednosti i niza drugih projekata obnove širom Srbije, kojima se režim Srpske napredne stranke hvali kao svojim naročitim dostignućem. Iskustvo poslednjih dvanaest i po godina SNS-ove vladavine navelo je mnoštvo ljudi da kao glavni uzrok zločina u Novom Sadu imenuju – korupciju. Korumpirana, nestručna i bahata kamarila koja je zajahala državne jasle stoga mora da ode, milom ili silom, kako bismo stavili tačku na nedaće i zločine koji nas iz godine u godinu potresaju.
Nema nikakve sumnje da je Vučićev režim duboko korumpiran, a sve su naznake da je korupcija bila ugrađena i u projekat obnove železničke stanice u Novom Sadu. Ukoliko se, međutim, zaustavimo na borbi za iskorenjivanje korupcije kao krajnjem cilju, nećemo uspeti da dopremo do njenih dubljih korena i iščupamo ih iz samih temelja društva. Korupcija izrasta iz srca sistema u kome se sve, pa i naši životi, podređuje jurenju za profitom. Da bismo je iskorenili, treba nam više od smene jedne političke garniture drugom – treba nam promena sistema u kome kapital, a ne potrebe čoveka i zajednice, rukovodi društvom.
Svi naši borci protiv korupcije
Borba protiv korupcije deo je redovnog repertoara obećanja svake političke opcije koja se nadmeće za vlast, kako u Srbiji tako i širom sveta. Svojevremeno je upravo Srpska napredna stranka – tada kao vodeća opoziciona snaga protiv režima Demokratske stranke – osvojila vlast na talasu obećanja da će se razračunati sa korupcijom i kriminalom u državi. Aleksandar Vučić lično je, tada kao prvi potpredsednik u vladi Ivice Dačića (2012–2014), specifično zadužen za odbranu, bezbednost i borbu protiv korupcije i kriminala, pretio da iskorenjivanje korupcijskih zala neće zaobići nikoga, pa ni njegove partijske saborce. Sa puno pompe je 2012. godine uhapšen Miroslav Mišković, hodajući simbol tajkunske pljačke u Srbiji i regionu – da bi deceniju kasnije bio pravosnažno oslobođen svih optužbi. Funkcioneri režima koji ga je, u dobro režiranoj predstavi, privremeno strpao u zatvor prošli su neoštećeni nakon što se Mišković, čist kao suza, vratio svojim poslovima. Oštećeni smo samo mi, radni ljudi, i to dvostruko: najpre u Miškovićevim pljačkaškim privatizacijama, a zatim i u penalima koje ćemo morati da plaćamo za njegove (za sada uspešne) tužbe protiv države.
Gromoglasno najavljivana borba protiv korupcije i kriminala tako se izvrgla u svoju suprotnost. Od visokoprofilnih hapšenja s početka SNS-ovog mandata ostali su, u najboljem slučaju, još aktuelni sudski procesi, kao u slučaju Darka Šarića. Većina optuženih je u međuvremenu oslobođena, a neki su čak i rehabilitovani – poput Zorana Drobnjaka, doživotnog direktora JP „Putevi Srbije“ i Vučićeve dežurne lude. Nekadašnji lament naprednjaka nad masovnim uništavanjem javnih preduzeća, otuđivanjem javne imovine, te pljačkom i osiromašenjem radnika pod DS-ovom vladavinom u međuvremenu se preobratio u politički program koji SNS dosledno i vrlo uspešno sprovodi: broj preostalih javnih preduzeća sveo se na dvadesetak, a država planira da svima promeni pravni status (tako što će ih pretvoriti u društva kapitala) i time otvori mogućnost njihove privatizacije; gotovo da nema dana da se neki javni prostor ne ustupi ili u bescenje proda stranim i domaćim investitorima; a polovina radnih ljudi u Srbiji zarađuje do 75,5 hiljada dinara mesečno, čime ne može da pokrije ni prosečne troškove domaćinstva, koji prevazilaze 100 hiljada. Plodovi režimskog „obračuna“ s organizovanim kriminalom još su gorči – pomenimo samo Jovanjicu, Krušik ili Belivukovu mašinu za mlevenje suparnika.
Antikorupcijska agenda dobija naročit zamah i podršku u vremenima krize. Nije neshvatljivo kako su stotine hiljada ljudi koji su 2012. godine glasali za SNS i Tomislava Nikolića mogli da zažmure na jedno oko i ukažu poverenje rebrendiranim bivšim radikalima, ako se setimo da su to bile godine najdublje ekonomske krize koja je pogodila Evropu i svet još od Velike depresije 1920-ih. Poslednji DS-ov mandat (2008–2012) preklopio se s periodom izbijanja i razbuktavanja krize, a način vladanja demokrata – i to barem još od 2004. godine, kada je Boris Tadić prvi put postao predsednik Srbije – samo je potkrepio uverenje građana da SNS-u treba da daju protestni glas. Iako izbledelo sećanje na „demokratsku eru“ s današnje tačke gledišta ume da zavede, pisana svedočanstva iz tih godina mogu se prepisati u našu političku sadašnjicu. Rasipnički i koruptivni infrastrukturni projekti, privatizacije putem nameštenih tendera, netransparentni tokovi finansija, klijentelističke mreže, autokratsko brisanje podele vlasti, kontrola nad medijskom sferom… sve su to jedni te isti razlozi koji i 2012. i 2024. godine čine obećanja o borbi protiv korupcije tako primamljivim.
Stoga nije slučajno što je parlamentarna opozicija odlučila da istakne slogan „Korupcija ubija“ kao odgovor na zločin u Novom Sadu. Nasuprot spontano nastalom i daleko najzvučnijem sloganu „Svi smo mi pod nadstrešnicom“, u kome su se prepoznale stotine hiljada običnih ljudi ugroženih politikom moćnika, „Korupcija ubija“ vraća loptu na teren koji je opoziciji najpoznatiji i na kome se najbolje snalazi – teren večnih obećanja o borbi protiv korupcije. Nije neobično ni to što ovaj slogan danas ističu i oni delovi opozicije koji su se, dok su bili u poziciji vlasti, osvedočili kao korumpirani i nevoljni za obračun sa korupcijom u sopstvenim redovima. Ograničen i neinspirativan politički horizont koji nam zvanična opozicija nudi iscrpljuje se u tiradama o „neponovljivom zlu“ Vučićevog režima i uveravanjima da bi oni vladali „normalno i pristojno“. Prelazi se preko činjenice da bi, baš kao i Vučić/SNS sad, a Tadić/DS pre njih, vladali kapitalistički.
Sistem je korumpiran – promenimo ga!
U ovome leži osnovni problem isključivo antikorupcijske agende: ona nas zadržava na nivou sanacije posledica, pri čemu se uslovi koji rađaju i obnavljaju korupciju ne dovode u pitanje. Ona, naime, nije poseban izum naprednjačkog režima, niti isključiva posledica ovdašnje političke kulture; korupcija je prirodni pratilac raspojasane kapitalističke politike koju sprovodi svaki režim u Srbiji u poslednjih 20–30 godina.
Kapitalizam je u svojoj srži koruptivan društveni sistem, jer se zasniva na pljački i razvlašćivanju klase radnika, koja proizvodi sve čime se jedno društvo služi. Pripadnicima vladajuće klase – vlasnicima velikih kompanija, investitorima, političkoj eliti i drugima – nije u interesu da zadovolje potrebe većine ljudi, već da ubiru što veće profite i pune svoje džepove parama na račun tuđeg rada i znoja. U sistemu koji običnog, radnog čoveka svodi samo na alatku za tuđe bogaćenje, korupcija je normalna i visoko isplativa pojava. Dokaz toga su svi investitori koje država nikada nije kaznila, pa makar bili odgovorni i za smrti svojih radnika; svi tajkuni koji, uprkos izrežiranim hapšenjima i javnim skandalima, i dan-danas posluju kao ugledni „biznismeni“; svi političari koji, bez obzira na neizbrisive mrlje u svojim karijerama, već decenijama ne nestaju iz javnog života; svi mafijaši isprepletani s državnim vrhom dok god neupadljivo, i na obostranu korist, obavljaju prljave poslove.
Obrušavanje nadstrešnice u Novom Sadu je kulminacija kapitalističkog modela „razvoja“ privrede i društva kome nas srbijanska vladajuća klasa i njeni strani instruktori podvrgavaju zadnje tri decenije. Svaki aspekt ovog zločina je slika i prilika neoliberalnih reformi kapitalizma s kraja prošlog veka, za koje nas čak i danas ubeđuju da su na našu dugoročnu korist. Kako bi inače jedna strana kompanija, odnosno u konkretnom slučaju kineski konzorcijum CRIC–CCCC (China Railway International Company i China Communications Construction Company), mogao da izvodi velike projekte javne infrastrukture u Srbiji a da se detalji ugovora, od ukupnih troškova do radova obuhvaćenih projektom, vode kao tajni? Kako bi inače potpuno izostao nadzor nad rekonstrukcijom stanice, koja je povrh toga puštena u promet bez upotrebne dozvole i isključivo na osnovu pisane garancije samih izvođača radova? Kako bi inače interesi krupnog kapitala, bio on privatni ili u ovom slučaju državni, mogli da nadvladaju interese svih nas – da znamo i da biramo u šta se ulaže naš novac, da smo sigurni kada se vozimo ili šetamo svojim gradovima, da imamo moć da kaznimo odgovorne za zločine nad ljudima i okolinom?
Danas proživljavamo posledice ne samo zadnjih petnaestak godina korupcije, kriminala i krađe naveliko, već zadnjih tridesetak godina kapitalističke „utopije“ čiji su neizostavni začini korupcija, kriminal i krađa naveliko. Pokradeni smo kada su hiljade nekadašnjih javnih preduzeća privatizovana, a mi ostali bez cvonjka – i bez sopstvene industrije. Osiromašeni smo kada se jedna za drugom vlašću zaduživala kod stranih kreditora, trošila pare na megalomanske projekte, kupila kajmak od unosnih poslova – a mi ostajali kratkih rukava, sa po nekoliko kredita nad glavom (o rekonstruisanim nadstrešnicama da ne pričamo). Žrtvovani smo kada je krupnom kapitalu dozvoljeno sve: da uđe u koju god sferu hoće, da na tacni dobije zemlju, radnike i infrastrukturu, da posluje bez nadzora i kazni, da ode kad mu se prohte… Sve dok su profiti gazda osigurani, ni petnaest ugašenih života u Novom Sadu, ni milioni ugroženih kapitalističkom agendom „razvoja“ nisu prevelika žrtva!
Naprednjački režim se osvedočio kao antiradnički i neljudski, spreman da baci pod voz sve nedužne žrtve sistema kojim upravlja, a da sačuva sebe, svoje partnere i sponzore. U spomenik SNS-ovog poglavlja vladavine kapitala ugrađeni su, među ostalim, osmorica poginulih rudara „Sokola“, dvojica građevinaca stradalih tokom izgradnje Beograda na vodi, preko 150 otrovanih radnika fabrike „Magna“, ugarci kuća novinara i sindikalaca koji su za kritiku režima odgovarali paljevinom, a sada i petnaest tela smrskanih jednom preopterećenom nadstrešnicom. Svako ko želi da zauvek zatvorimo ovo crno poglavlje iskusio je kolektivnu bol, empatiju i solidarnost koje su se tokom prethodne decenije redovno izlivale na ulice, u društvenim borbama širom zemlje.
Ali da bismo to poglavlje zatvorili jednom za svagda i otvorili jedno zaista novo, moramo da zatvorimo i crnu knjigu kapitalizma u Srbiji. U sistemu koji je po prirodi stvari korumpiran, nema te kazne koju bogatstvo vladajuće klase neće pokriti, i nema tog „leka“ za korupciju koji ujedno ne raskida sa čitavim sistemom. Ako naprednjački režim padne a nasledi ga još jedan koji samo čeka da nas povinuje vlasti i volji kapitala, nećemo iskusiti ništa od promena koje želimo – promeniće se samo ime predstavnika vladajuće klase. Političke snage koje kapitalizam nikada ne dovode u pitanje stoga ne mogu da ponude rešenje za probleme koje on iznova stvara. Jedini način da raskrstimo sa zločinima i patnjama koje decenijama trpimo, i da počnemo da donosimo društvene odluke u interesu većine radnog naroda, jeste da raskrstimo s kapitalizmom i svim njegovim zastupnicima. A političku snagu potrebnu za takvu, radikalnu sistemsku promenu imamo najpreči zadatak da sami izgradimo.