No valja primijetiti da su ti intelektualci, kao i sam Thompson, oduvijek bili samo zabava za mase. Prateći svih ovih dana naše medijstvo, jasno je da neki akademsko-analitički wannabe Thompsoni, sa svojih podcasta, oltara i katedri odašilju, premda sofisticiranije, u suštini jednako banalne poruke kao i one koje Thompson odašilje sa bine. Dapače, oni su još gori. Misle da razumiju, dok njihova arogancija nije ništa manja od Thompsonove. On viče “Domovina!”, oni viču “Kritička svijest!”, a pritom i on i oni djeluju kao da su podjednako nezadovoljni trenutnim stanjem države i društva. Thompson poje o nekoj zamišljenoj (nacionalnoj) prošlosti, dok oni lamentiraju o budućnosti kakva bi trebala biti. Sve to dolazi iz istog izvora. U ključu religioznog mišljenja koje se vazda i svugdje zalaže za neku “promjenu”. Ovako kako jest nikad ne valja. I ovakvi kakvi jeste nikad niste dobri. Jer kad bismo prihvatili da nikakva promjena nije potrebna (ni moguća) svi duhovni i svjetovni učitelji, vođe, voždovi, gurui, patrijarsi, biskupi, hodže, rabini, lame, jogiji, lajf koučevi itd. bi sutra mogli metnuti ključ u bravu. A to im nije u interesu. Dućan mora stalno raditi. Ideje (čitaj: pare) se moraju obrtati. Zato je njihov osnovni i jedini cilj trajno vas držati u uvjerenju da ste neadekvatni.
Kada je onomad široj javnosti još relativno nepoznata Aleksandra Prijović prepunila 5 zagrebačkih arena podiglo se svo hrvatsko dušebrižništvo da se zapita nad stanjem duha omladine. Da se obračunaju sa zloduhom turbofolka kao nastavkom velikosrpske okupacije Hrvatske drugim sredstvima. Ne treba dvojiti. Projekt Thompson na Hipodromu 2025. je paradržavni projekt odgovora na taj prekodrinski (iza)zov. Na ovim prostorima politika i muzika su uvijek bile usko vezane. Premda mali, ovdašnji narodi uvijek su znali prirediti spektakularne događaje. Vidjeli tako svojevremeno Hrvati da se Srbi potkivaju, pa i oni digli nogu. Prvo je 1989. bio Slobodan Milošević na Gazimestanu. Bilo je, kažu, milijun ljudi. Nijedan svjetovni vođa nikad ne bi mogao okupiti toliki broj Hrvata na jednom mjestu, pa se moralo čekati 1994. i papu Ivana Pavla II. koji je, opet na zagrebačkom hipodromu, okupio bar 500 tisuća ljudi. Mada se i tada, Srbima na utuk, govorilo o milijunu. Svejedno, bila je to nepregledna masa. Politika, religija, muzika. Sve su to povodi za masovno uživanje. I iživljavanje sentimenata. Prema podacima sa engleske Wikipedije, među top 10 svjetskih koncerata s prodanim kartama, čak tri su s ovih prostora. Prvo mjesto će sada zauzeti Marko Perković Thompson, čak i ako se ne ispune maksimalističke procjene od pola milijuna ljudi. Na trećem mjestu je Bijelo Dugme i njihov koncert na beogradskom hipodromu iz 2005. (220 tisuća ljudi), a deveta je Svetlana Ceca Ražnatović sa Ušća 2006. (150 tisuća ljudi). Ostali s te liste, Paul McCartney, Tina Turner, Frank Sinatra, Bruce Springsteen, U2 i ostala boranija ne mogu se mjeriti s našim jugoslavenskim i hrvatskim pastirskim rokerima i srpskom majkom. To su naši metaforičko-muzički partizani, četnici i ustaše. “Neka vide da nas ima…”
Pedagozi na nogama
U Komisiji za ideološki rad, obrazovanje i nauku Predsjedništva SKJ iz 1972. na jednoj od (bez)brojnih sjednica drugovi su bili mišljenja: u našim školama ima previše faktografije, premalo prakse, potrebno nam je obrazovanje za samoupravljanje, (danas bi se reklo “Škola za život”), usvajanje dijalektičkog materijalizma (danas se to kaže “Građanski odgoj”). Pa je onda opet došlo do podjele na one koji bi od toga pravili zaseban predmet i one koji kažu da bi se to sve trebalo provući interdisciplinarno (“interkurikularno”). Ništa se, dakle, za sva ova desetljeća ni za jotu nije promijenilo. I tada se govorilo o “kritičkom mišljenju”, “demokratskom obrazovanju”, praksi, reformi itd. No, i tada i danas kolo su vodili birokratski umovi koji su u međuvremenu obukli moderniju odjeću, platili moderniju frizuru i naučili modernije izraze.
I u jednom i u drugom slučaju mladi su bili kao laboratorijski miševi koje treba preodgojiti, preoblikovati, informirati i reformirati.
Stoga ni pitanje “Zašto mladi slušaju Thompsona?” nije nikakvo pitanje i nikakav put prema rješenju, nego izvor problema. Analizatori i moralizatori time što analiziraju i moraliziraju zapravo perpetuiraju problem.
Priča o “vrijednostima” je uvijek sumnjiva i manipulativna priča. Bez iznimke.
Vrijednosti su samo koncepti kojima su vas naučili i koje vi zatim pokušavate utisnuti u druge. “Antifašizam”, “fašizam”, “nacionalizam”, “patriotizam” ― sve su to samo etikete koje volimo lijepiti da bismo umirili sami sebe. One nemaju nikakvo stvarno značenje, osim u našem misaonom sustavu. A misaoni sustav je sam po sebi nasilan, jer dijeli.
Gomila na Hipodromu bit će motivirana željama, emocijama, strastima, pa čak i nekim nedefiniranim strahom. Oni na drugoj strani moći će toj masi suprotstaviti samo vlastite želje, emocije, prkos i strahove. I jedni i drugi protiv svojega straha će se boriti (samo)uvjerenjem da baš oni postupaju ispravno. A želja da se postupa ispravno nije drugo nego želja da se kontrolira svijet.
Naposljetku, pretjerano je tražiti čak i takve motive odlaska na neki koncert ili bilo koji drugi događaj. Ljudi negdje odlaze naprosto zato da budu viđeni, da osjete da su živi. Da uživaju. Nema u tome nikakve dublje poruke. Osim one koju je i sam Thompson odaslao u jednoj od svojih novih pjesama: “…žao mi što ne znaš koliko je sreće, domovina kad ti venama poteče.” Ljudi idu po svoj fiks.
Unatoč svim strahovima, Bijelo Dugme 2005. sa svojim rekordnim koncertima nije podiglo iz pepela Jugoslaviju, kao što ni Thompsonovo stoput zaurlano “Za Dom spremni” nije oživjelo Endehaziju. Lepa Brena i Aleksandra Prijović nisu trajno okupirale hrvatsku prijestolnicu time što su napunile deset zagrebačkih arena.
Ima, doduše, u ovom velikom odazivu na koncert domoljubnog pjevača i neke nostalgije, koja možda i ne ohrabruje. Kao da današnje generacije Hrvatica i Hrvata već žale za nečim nepovratno izgubljenim. Za jednom slikom o vlastitoj domovini koja više ne postoji. Koja zapravo nikad nije ni postojala. No, “ako ne znaju što je bilo”, Thompson će im objasniti.
Dom, ljubav, fašizam
Netko drugi primijetio je kako je “dom” svakako ljepša i toplija riječ nego “smrt”, u pozdravu “Smrt fašizmu”. No sve je to frivolna dječja igra zvukova i značenja. Denotacije i konotacije. I “Za Dom spremni” i “Smrt fašizmu” su mrtvi pozdravi. Neka se oni koji ih koriste sami zapitaju koliko funkcioniraju kao živi, inteligentni organizmi, a koliko naprosto kao programirani produžetak mrtvih. Svi mi želimo samo ono što nam je rečeno da trebamo željeti. Ratne, borbene, tzv. patriotske pjesme su vazda sumnjive. Djeluju “nabrijano”, agresivno, pjevaju ih muškarci u crnim ili maslinastozelenim majicama koji smrde na znoj, duhan i pivo. S druge strane, nitko načelno nema ništa protiv nježnih ljubavnih pjesama i balada. Zdravko Čolić nije polarizirajuća figura. Iako je baš u ime te ljubavi unesrećno, osakaćeno i ubijeno više ljudi nego u ime rase, nacije, vjere, ideologije. Bratska, kršćanska, roditeljska, partnerska ljubav…you name it. Ljubav je, ako ćemo biti stvarno do kraja hladni i objektivni, možda i najdestruktivnija sila koju je ljudski um izmislio. Ali to je bogohulno reći. Nećemo se valjda odreći tako vrijedne i plemenite ideje poput (romantične) ljubavi, maltene smisla modernog i suvremenog života, samo zato što su je neki krivo shvatili i interpretirali. Ako stvar krene po zlu, u rukavu već imamo spremnu racionalizaciju: “E, to onda nije prava ljubav”. Malo tko da se zapita može li iz nečeg izvorno dobrog nastati nešto zlo? Ili je nešto tu krivo i prljavo već na samom izvoru. Da, jer nam se podrazumijeva da zlo uvijek dolazi od strane krive ljubavi, krive nacije, krive vjere, ideje itd. Nasuprot čemu stoje neke prave ljubavi, prave vjere, rase, nacije, ideje. No, sve je to isto. Ne postoji “dobra ideja”. Sve ideje su u krajnjoj konzekvenci nasilne jer dijele. A gdje je podjela, tu je sukob. I zato vam treba neprijatelj. Thompson protiv Prijović, ljevica protiv desnice, masa protiv elite. Bez toga, vaš um se ne zna kretati. Misao vazda maršira kao fašisti ´22 na Rim. Misao je zapravo uvijek fašist. Ona stvara neprijatelja i zatim izmišlja ideju koja se s tim neprijateljem bori, da bi opravdala vlastito postojanje. To je igra jezika, igra memorije. Mi smo samo refleks kulturalnog inputa. I dok god tražimo smisao u toj mreži ideja i koncepata mi nismo živi. Mi smo programirani.
Ako bismo to prihvatili, koliko god neisplativo bilo, onda bi i dio Thompsonova pozamašnog honorara svakako trebao ići njegovim protivnicima. Kao i protivnicima pozdrava “Za Dom spremni”. Bez njih ne bi bilo ovakvog povijesnog rekorda. Nedavno je jedan analitik kazao da bi država trebala papreno novčano kažnjavati svakoga tko uzvikne taj pozdrav: “Pa da onda vidim majčinog sina koji će to samo tako uzvikivati, bez straha od posljedica.” Ali eto, sada će se naći više stotina tisuća majčinih sinova i kćeri koji će to uglas ponoviti. “Pa da vidimo tu državu koja će oglobiti pola milijuna ljudi.” A ne bi ih oglobila ni da ih je puno puno manje.
No, oholi um ne može prihvatiti činjenicu da ne može ništa učiniti. Pa se onda zavarava mišlju da treba nešto učiniti. I to mu daje osjećaj važnosti.
Uopće ideja da će se 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu dogoditi nešto vrhunaravno s jedne strane, ili nešto krajnje zabrinjavajuće s druge strane, u startu je pogrešna. Osim ako dođe do neke sigurnosne ugroze, za što rizik uvijek postoji.
Mladi slušaju ono što ih pokreće – što ih uzbuđuje, što im daje identitet, snagu. To može biti Thompson, može biti tehno, može biti papa, Tito, Bog, štogod. Nema razlike. To ste i vi radili u njihovim godinama, samo s drugim riječima, drugim simbolima.
Naravski, ima među tom djecom i nešto starije djece. Tà ne slušaju Thompsona samo mladi. Pa ni on sam nije više mlad. Doduše, pristojno je ostario. Nije oćelavio, pustio stomak i pogrbio se, pa je i to dio razloga zašto je sada popularniji no ikad. Glazba se i gleda i sluša.
Thompson je sad lijepi, uskoro i bogati, starac. Hrvatska je lijepa zemljica koja nestaje. Ili, kako je nedavno, referirajući se na demografski slom čitavih ovih prostora i naroda, opet muzikalno, parafrazirao jedan povjesničar: “Dođi da izumremo zajedno”. Bujrum.
