Trenutno vruće političko pitanje u Hrvatskoj tiče se uključivanja zemlje u vojnu pomoć Ukrajini time što bi ponudila obuku ukrajinskih vojnika. Na sastanku ministara vanjskih poslova članica EU prošlog oktobra u Luxembourgu to je obećao hrvatski ministar Gordan Grlić Radman, ne vodeći računa o tome da je za donošenje takvih odluka, zajedno s Vladom, nadležan i predsjednik republike. A Zoran Milanović je, kao da je jedva čekao ovaj povod, odmah objavio da takvu vrst pomoći ne kani odobriti.
Od tog trenutka traje nova serija pogrda i posprdnih komentara između „dvaju brda“, tj. sjedišta predsjednika i Vlade na Pantovčaku odnosno Griču. Premijer Plenković i sam je, lako moguće, čekao povod da se sa sve slabije glumljene distance ubaci u polemiku, predbacujući Milanoviću proruske i proputinovske stavove, a opoziciji da nekritički slijedi predsjednika. Pridružio mu se i već uobičajeni akter, ministar obrane Banožić, dok su s opozicijske strane čelnici više partija imali što reći na račun načina kako HDZ pristupa tom pitanju. Pritom su neki (npr. Hrvatski suverenisti) preuzeli raniju Milanovićevu temu da se Hrvatsku time izlaže riziku ruske odmazde, ili, slikovitije, da ona sama sebi „crta metu na čelu“. S druge strane, Zeleno-lijevi blok (Možemo! i partnerice) predlaže pomoć Ukrajincima u ne-borbenim vještinama, na primjer u uklanjanju mina, kao i u prevladavanju ratnih tenzija i podjela u društvu jednom kad prestanu borbe.
KO ODLUČUJE
No najtežim se pitanjem pokazuje tko o tome treba odlučivati. Ako na Vladin prijedlog predsjednik ne da pristanak, pitanje se iznosi pred parlament, koji odluku mora usvojiti dvotrećinskom većinom. Budući da HDZ s partnericama ima samo par glasova iznad natpolovične većine, tj. 76-77 glasova, ostaje mu još dosta do traženog 101 glasa. Ipak, HDZ-ovi predstavnici nastoje djelovati samopouzdano i stvoriti dojam da ni ta brojka nije nedostižna. Već se vidi da raniji otpadnici od SDP-a, Socijaldemokrati, razmišljaju o tome da podrškom Vladinom prijedlogu pokažu solidarnost s Ukrajinom, a njihovih 18 parlamentarnih glasova nije šala. A naći će se možda i još nekoliko pojedinačnih.
Međutim, ostaje pitanje jedne prethodne stepenice koju vlada nije prešla, nego, čini se, zanemarila: Oficijelni prijedlog Vlade za uključivanje Hrvatske u akciju evropske vojne pomoći Ukrajini nikada nije ni upućen Uredu predsjednika. Vlada, doduše, smatra da jest, jer je to učinilo Ministarstvo obrane, ali se Milanovićev ured odlučio držati forme, a po ustavu Vladu predstavlja premijer. Premijeru, međutim, po svemu sudeći ne pada na pamet da potpiše takav dopis, jer je u kontekstu ovakvih odnosa to za njega vjerojatno znak popuštanja. Milanoviću, s druge strane, jednako tako nije ni na kraj pameti da razrješenje zatraži od jedine mjerodavne instance – Ustavnog suda. Milanović, naime, još odavno spram Ustavnog suda njeguje stav odbojnosti i omalovažavanja. To je, još i prije nego što je postao predsjednik druge SDP-ove vlade (2011.-2015.), izrazio u članku preko dviju stranica Jutarnjeg lista, a implicite potvrdio i 2013., kada nije htio od Ustavnog suda zatražiti mišljenje o prijedlogu referenduma kojim bi se pravno termin „brak“ ograničilo samo na heteroseksualni.
Hoće li ovo dovesti do neke ustavne krize ne može se pouzdano prognozirati, jer su u ovoj zemlji (ako je utjeha, ne samo u njoj) političke igre mnogo važnije od pravnih normi i institucija. Samo se potvrđuje da, kad se stvari pravno ne definiraju jasno i do kraja, nedovršen posao izbije u obliku nerazrješivih sukoba. Kada je, nakon Tuđmanove smrti i izbornog poraza HDZ-a, ustav promijenjen ukidanjem značajki predsjedničkog sistema, koje su zamijenjene podjelom nekih izvršnih ovlaštenja između Vlade odnosno premijera i predsjednika, posao očito nije odrađen temeljito. Bivalo je tako i ranije situacija u kojima bi se jedna od strana zainatila oko nekih nejasnih odnosa, ali su to i uspijevale razriješiti direktnim dogovorima. Ovog su puta, međutim, i predsjednička i premijerska strana duboko zagazile u nešto što bi se moglo označiti kao spektakl političkog konflikta, iz kojeg je teško izaći a da jedna strana ne ispadne poražena i ponižena. A to nitko ne može progutati, pa se eventualno razrješenje još ne vidi.
SVEJEDNO
Naravski, ako Evropskoj komisiji bude jako stalo do nekog suvislog definiranja uloge Hrvatske u namjeravanoj vojnoj pomoći Ukrajini, vjerojatno će naći načina da obojici ovnova na ovom lokalnom brvnu pokaže da sa svojim djetinjarijama mogu otići klečati u kut. Koliko je ovakvo inaćenje daleko od ikakvog rješavanja problema koje im je stavljeno u zadatak jasno je prije nekoliko tjedana pokazao premijer Plenković rekavši da mu je svejedno da li će Vladin prijedlog biti izglasan u Saboru ili ne. Ako bude, fino, Vlada može nastaviti kako je htjela. Ako pak ne bude, opet dobro, jer će se time, kako misli premijer, opozicija toliko obrukati da će njemu i njegovom HDZ-u to i opet pogodovati. Ne glede Ukrajine, ali vjerojatno glede uspjeha na sljedećim izborima.
Ukratko – nakon mjeseci prepucavanja kojem je u centru navodno pomoć Ukrajini, premijer mirno priznaje da mu je za Ukrajinu svejedno ako mu neuspjeh prijedloga pomoći donese unutrašnjopolitičku prednost. U međuvremenu, ispitivanje javnog mnijenja je otkrilo da je blizu 60 posto građanki i građana protiv angažmana Hrvatske u obuci pripadnika ukrajinske vojske. Tu opciju podržava malo manje od 30 posto njih, a premda je podrška jača među biračima HDZ-a, i među njima postoji značajan broj protivnika. Na pitanje tko bi o tome trebao odlučiti, najviše (36,6 posto) građana se opredjeljuje za dogovor predsjednika i premijera. Samo malo manje – 35,5 posto – smatra da je to isključivo odluka predsjednika Milanovića kao vrhovnog komandanta. Ono u čemu Vlada vidi izlaz – odluka parlamenta dvotrećinskom većinom – odabir je tek 13,2 posto.
Rješenje čeka još mnogo problema, daleko bližih kući. Jedan od njih, o kojem već neko vrijeme, kako smo javljali, raspravlja saborsko Antikorupcijsko vijeće, vjerojatno će završiti u mrtvoj ulici. Naime, kada pozvani svjedoci i stručnjaci iznesu informacije i interpretacije koje imaju o poduzeću INA i upravljanju mađarskog MOL-a, i kada bude trebalo donijeti konkretne odluke, HDZ će svojom većinom sve blokirati. Njegovi predstavnici već i sada nastupaju s pozicije „jesmo li vam rekli“, pozivajući se na svoje dosadašnje pokušaje da spriječe rad vijeća.
Drugi je problem zapravo čitavo problemsko područje radnih odnosa, o kojem se priprema prijedlog novog zakona o radu. U njemu se krije više mjera koje će oslabiti položaj radnica i radnika – na primjer, mogućnost da u izuzetnim okolnostima nepovoljnima za poslovanje poslodavac smanji radničke plaće i do 30 posto, a da nije jasno kako će se provjeravati opravdanost te mjere. Zasad na uzbunu zbog toga najdosljednije zvoni jedna od najmanjih partija u Saboru, Radnička fronta, čija predsjednica i jedina zastupnica Katarina Peović vrlo dosljedno i elokventno upozorava na ugrožena radnička prava. Pored ove mogućnosti izvanrednog smanjivanja plaća, tu je i zloglasni ‘platformski’ način angažiranja radnika, koji zaobilazi čak i neka davno izborena prava, jer radnike ne tretira kao zaposlenike nego kao ‘neovisne partnere’ koji su u neusporedivo slabijoj poziciji.
To je samo jedan vid teškoća koje će zadesiti sve slabije slojeve društva, jer razni oblici pravā i državne potpore u inflaciji koja već traje neće biti dovoljni bez jakog i ustrajnog pritiska odozdo, od sindikata i raznih udruženja. A on nastaje samo kad dogori do noktiju.