Hrvatska u Prvom svetskom ratu: Zaboravljeni rat

Piše: Ljiljana Dobrovšak

Kao i svake godine 11. studenog/novembra obljetnica je primirja i završetka Prvoga svjetskog rata. U većini država taj dan je državni praznik ili se na taj dan održavaju komemoracije žrtvama rata kod središnjeg spomenika i/ili na groblju stradalih u Prvom svjetskom ratu. Na zagrebačkom groblju Mirogoj kod spomenika/kosturnice ovog studenog 2021. vidjeli su se vijenci Ministarstva obrane Republike Hrvatske te veleposlanstava Mađarske, Ujedinjenoga Kraljevstva, Kanade, Australije i Belgije.

Nekakvog posebnog obilježavanja niti obavijesti o komemoriranju stradalih hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu nije bilo. Ništa čudno niti neobično, jer se zadnja službena državna komemoracija u kojoj je sudjelovao državni vrh, vlada, sabor, predstavnici Ministarstava i raznih veleposlanstava dogodila 2018., kada se obilježavala Stogodišnjica završetka Prvoga svjetskoga rata. Nakon toga, Prvi svjetski rat u Hrvatskoj ponovno je počeo padati u zaborav, barem što se tiče državnih institucija.

Kako to da je u Hrvatskoj Prvi svjetski rat postao “zaboravljeni rat”. Možemo reći da je to dugotrajni proces koji je počeo neposredno nakon završetka Prvoga svjetskoga rata. Činjenica je da povijest, ali i komemorativne prakse u memoriji održavaju pobjednici, a hrvatski vojnici su se kao građani Austrougarske Monarhije nakon završetka Prvoga svjetskoga rata našli na strani gubitnika. Unatoč hrabrosti, pobjedama koje su postignute, memorija na hrvatske vojne uspjehe je ostala u zoni “zaborava” jer u porazu nema lovorika i slave, pa sjećanje i jadikovanje nad ratnim žrtvama koje su pale u izgubljenom ratu održava se uskom krugu obitelji ili suboraca. Ne možemo reći da u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije nije bilo komemoracije ili da se nije njegovala kultura sjećanja na stradale u Prvom svjetskom ratu. Što se tiče, Hrvatske ta tema je još neistražena te su za sada poznati tek fragmenti komemorativnih praksa koje su se održavale između 1918. i 1941. godine.

Budući da je novostvorena Kraljevina SHS/Jugoslavija u svojem sastavu uključivala i pobjednike i poražene, obilježavanja ratnih stradanja bilo je svedeno na najmanju moguću mjeru, jer obilježavanje pojedinih bitaka za neke su bili dani pobjede, za neke dani poraza, stradanja i velikih žrtava. Do 1930. težište komemorativnih aktivnosti u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji bilo je locirano isključivo u srpskim zemljama, a od tada širi se na Sloveniju i Hrvatsku.

VIDOVDAN: Kada govorimo o državnim komemorativnim praksama na sjećanje palih u Prvom svjetskom ratu ono je bilo propisano na Vidovdan. Ova odredba bila je određena otpisom Ministarstva vera od 30. srpnja 1919., kada je odlučeno da stalne “državne i narodne svetkovine” u čitavom kraljevstvu budu na Vidovdan, 28. lipnja, dan kada se na svečan način slavi “spomen izginulim borcima za vjeru i otadžbinu”. Ovaj dan je potvrdio i Ustav iz 1921. koji je Vidovdanu pridao element dana državnosti, te je određeno da se na taj dan komemoriraju svi oni koji su pali za domovinu / “otadžbinu” u svim crkvama u državi. Između dva rata na taj dan organiziraju se vojne parade, sokolski sletovi (Ljubljana, Zagreb, Beograd), aeromitinzi, konjičke trke (Beograd, Niš), bakljade itd.

Vidovdan kao “dan pomena palima u ratu”, potvrđen je i 1929. godine kada je kralj Aleksandar potpisao Zakon o praznicima. U Zakonu piše da se na Vidovdan u “bogomoljama” obilježava “pomen junacima izginulim u minulim ratovima”. Uz državne praznike službeni su bili ovisno o konfesiji i vjerski praznici. U Hrvatskoj je jedan od vjerskih blagdana bio i Svi Sveti – Dan mrtvih, kada su hrvatskih građani pohodili svoja groblja, pa tako i komemorirali stradale u Prvom svjetskom ratu. O Vidovdanu i na Dušni Dan župnici su bili dužni izlaziti na groblja, “u ime srodnika i u ime zahvale Domovine i Svete Matere Crkve na grobovima katoličkim ovršiti opjev ratničkih grobova” kako piše u objavljenoj uredbi.

Uz ove državne i vjerske praznike komemorativne prakse i sjećanje na stradale u Prvom svjetskom ratu održavale su se u Hrvatskoj i na 4. svibnja/maj kada je bio “Dan ratne siročadi” odnosno dan sjećanja na “palu braću”. Od 1927. u Zagrebu se na dan 11. studenoga (stupanje na snagu primirja na Zapadnom bojištu) u organizaciji Udruženja za Ligu naroda odnosno “Odbora za proslavu dana šutnje” održavao poseban memorijalni program “Dan Velike šutnje” u spomen palima u Prvom svjetskom ratu koji je započinjao minutom šutnje u 11:00 sati, gdje se odavala počast palima u ratu, te izražavala potreba za svjetskim mirom i tražilo da se prestane s naoružavanjem. Dio komemorativnih svečanosti odvijao se tijekom postavljanja spomenika stradalima u Prvom svjetskom ratu. Iako ih u Hrvatskoj nema previše, u svečanosti oko postavljanja spomenika (spomen ploče, raspela) bili su uključeni mještani, suborci, a najmanje službene (civilne i vojne) vlasti.

Godinu pred početak izbijanja Drugoga svjetskoga rata 10. ožujka 1940. svečano je otkriven “spomenik palim i umrlim ratnicima” iza kojeg su stajali zagrebačka gradska općina i Udruženje rezervnih oficira ratnika pododbora u Zagrebu. Spomenik je otkriven uz prisutnost izaslanika vojnih i civilnih vlasti, mnogobrojnih predstavnika raznih organizacija, predstavnika svih vjeroispovijesti te izaslanika Njegovog Veličanstva Kralja, divizijskog generala Marka Mihajlovića. Ovo je bio rijedak primjer sudjelovanja civilnih i vojnih vlasti, ali i državnih iako putem izaslanstva.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, promjena režima rezultirala je izmjenama nacionalnog ceremonijalnog kalendara. U prvo vrijeme po uspostavi NDH, kultura sjećanja na Prvi svjetski rat i poginule u njemu zauzela je vidno mjesto u hrvatskom javnom prostoru. Hrvatski je režim počeo stvarati kult hrvatskog ratnika te je u tu svrhu posegnuo za baštinom Prvoga svjetskoga rata, te se počelo i s komemoriranjem njegovih žrtava, no kako je rat odmicao baština Prvoga svjetskoga rata počela je blijediti, a počeo se uzdizati kult hrvatskog ratnika, junaka i mučenika u Drugom svjetskom ratu te se s komemoriranjem palih ratnika u Prvom svjetskom ratu prestalo tijekom 1942. godine.

ZLATO ZA ŽELJEZO: Nakon 1945. godine, podučavale su se najosnovnije činjenice o uzrocima, povodu i tijeku Prvoga svjetskoga rata, no vrlo je malo bilo spomena Hrvata unutar austrougarskih vojnih snaga, a o nekim komemorativnim praksama da uopće ne govorimo. Od 2000. godine situacija u Hrvatskoj se pomalo počela mijenjati kada govorimo o Prvom svjetskom ratu i sudjelovanju Hrvata u njemu. Povodom 90-godišnjice od početka rata objavljena su dva tematska broja časopisa Hrvatske revije (2004.), uslijedila je izložba Dadoh zlato za željezo-Hrvatska u Prvom svjetskom ratu (2006.-2007) i objavljen je katalog te izložbe.

Povodom 150. obljetnice rođenja Svetozara Borojevića postavljena je izložba i organiziran međunarodni znanstveni kolokvij u njegovom rodnom mjestu Mečenčanima.

Krajem 2008. povodom 90-godišnjice završetka Velikog rata održana su i dva skupa posvećena Prvom svjetskom ratu u Matici hrvatskoj i Hrvatskom institutu za povijest. Pretpostavka je bila da je to samo početak njegovanja kulture sjećanja u Hrvatskoj na Prvi svjetski rat, no do nje nije došlo, pa ni kada se počela približavati komemoracija stogodišnjice Velikog rata. Hrvatske institucije i ustanove zakazale su po tom pitanju, nisu pokazivale potrebu i spremnost uključiti se ni u jedan projekt koji im se tada predlagao, da bi na kraju Vlada RH 2013. ipak donijela odluku o osnivanju Povjerenstva za koordinaciju obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskoga rata, koje postoji i danas, jer formalno nije raspušteno, a djelatnosti su mu skoro pa nepoznate. Budući da RH nije izdvojila poseban proračun za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskoga rata, kako je bilo u nekim zemljama, dio programa i projekata išao je kroz proračun Ministarstva kulture koje je kroz muzeje i galerije pokušalo realizirati neke programe vezane uz obilježavanje Stogodišnjice. Svi ostali programi javnih, kulturnih i znanstvenih institucija bili su individualni pokušaji da se na neki način obilježi Stogodišnjica.

U svibnju 2014. održan je u Zagrebu i međunarodni znanstveni skup Commemorating 1914 – Exploring the War’s Legacy koji je okupio 23 vrhunska znanstvenika od kojih je jedan bio Christopher Clark, te je u hrvatskim državnim institucijama prevladavao stav da je to sasvim dovoljno. No, ipak počelo se razmišljati o svečanoj komemoraciji i središnjem obilježavanju Stogodišnjice na zagrebačkom groblju Mirogoju kod centralnog spomenika palima u Prvom svjetskom rat, na kojem je u međuvremenu (1994.) došlo do izmjene jer je postavljen natpis “palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu”, koji nije odgovarao istini, jer se u navedenoj spomen-kosturnici nalaze posmrtni ostaci 3.300 sudionika rata (Mađara, Nijemaca…) od kojih su otprilike trećina Hrvati. Komemoracija stogodišnjici Prvoga svjetskoga rata započela je 27. lipnja 2014. na Mirogojskoj spomen kosturnici polaganjem vijenaca kojeg su položili zajednički izaslanici predsjednika RH tada Ive Josipovića, savjetnika za obranu, izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora, izaslanika premijera RH, ministar branitelja i zamjenik ministrice kulture.

Komemoracija slična kakva se dogodila 74 godine ranije, kada je postavljen spomenik, nijednog šefa, već sami izaslanici. Program se nastavio na komemoraciji koja je održana u Hrvatskom državnom arhivu, gdje je ponovno bio popriličan broj izaslanika diplomatskog i političkog kora (u obranu hrvatskih političara ovdje treba spomenuti da su svi ugledniji političari bili u Sarajevu gdje se održavalo središnje europsko obilježavanje), s izuzetkom predsjednika RH Ive Josipovića koji je održao prigodan govor i potom otišao u Sarajevo.

Iako su državne institucije zakazale po pitanju komemorativnih praksi, brojni građani, entuzijasti te udruge shvatili su važnost Stogodišnjice te su uslijedile brojne izložbe po lokalnim institucijama, međunarodne konferencije koje su organizirali instituti, objavljene su brojne knjige i članici tako da zahvaljujući njima obilježavanje Stogodišnjice nije pretvoreno u totalni fijasko.

Završetak komemoriranja Prvoga svjetskoga rata ponovno je organiziran na zagrebačkom groblju Mirogoj i to 11.11. 2018. Prije same komemoracije, održana je svečana misa u zagrebačkoj katedrali povodom završetka rata. Misi su prisustvovali predsjednik Vlade RH A. Plenković, predsjednik Sabora, izaslanik Predsjednice RH, veleposlanici, vojni atašei brojnih zemalja, predstavnici vjerskih zajednica i brojni drugi uzvanici, a u Francuskoj na središnjem obilježavanju završetka Prvoga svjetskoga rata prisustvovala je tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. Ovime je službeno završena i uloga državnih hrvatskih institucija i njezinih predstavnika u komemoriranju Prvoga svjetskoga rata.

BEZ TRADICIJE: Budući da je Prvi svjetski rat u Hrvatskoj većim dijelom potisnut iz kolektivne memorije, te nema tradicije u njegovom obilježavanju i unatoč silnim naporima pojedinaca kao i nekim udrugama građana kao što su Udruga 1914.-1918. da obnove sjećanje na njega, on u Hrvatskoj ostaje i dalje “zaboravljen rat”, sve dok se državne, civilne i vojne institucije ne uključe u komemorativne prakse na nacionalnom nivou i shvate da ne njegovanjem kulture sjećanja na stradale u Prvom svjetskom ratu, taj rat nestaje iz povijesnog sjećanja, zadržava se u sferi obiteljskog sjećanja te se oko njega stvaraju brojni mitovi teško iskorjenjivi. Činjenica je da su se Hrvati za vrijeme Prvoga svjetskoga rata borili za svoj dom i za svoju domovinu, te da je povijest Prvoga svjetskoga rata, sa svojim kontraverzama i aspektima ratovanja dio hrvatske vojne povijesti. Iako su imali nesreću da se nađu na poraženoj strani, za vrijeme rata potekli su iz njihovih redova brojni znani i neznani junaci, a niti vojničke žrtve nisu bile zanemarive.

Na kraju možemo završiti s jednim citatom kojeg je nepoznati autor u tekstu pod naslovom “Dižimo spomenike našim junacima” u Narodnim novinama 1916. objavio: Slaveći svoje junake, slavimo svoju povijest, svoju prošlost, na kojoj moramo da gradimo budućnost”.