Piše: Drago Hedl
“Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu, dobila je odštetu, što još treba?”, upitao se hrvatski predsjednik Zoran Milanović na 30. obljetnicu mučkog ubojstva zagrebačke obitelji Zec, hladno i ponešto začuđeno, kao da govori o naknadi štete koju je država, recimo, isplatila nekom seljaku čiji su usjevi pogaženi u vojnoj vježbi.
Ubojstvo obitelji zagrebačkih Srba, imućnog mesara Mihajla Zeca, njegove supruge Marije i kćeri Aleksandre, kojoj je bilo tek 12 godina, jedno je od najmračnijih poglavlja novije hrvatske povijesti. Ubijeni su u noći 7. na 8. prosinca, ne u nekoj zabiti već u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, a njihove ubojice nisu bile pijane seoske barabe već pripadnici hrvatskih specijalnih policijskih postrojbi. I mada su njihova imena poznata, mada je zločinačku petorku Muniba Suljića, Sinišu Rimca, Igora Mikolu, Nebojšu Hodaka i Snježana Živanović policija pronašla i uhapsila, oni nisu završili u zatvoru. Zbog proceduralne pravosudne pogreške, nakon farsičnog suđenja, oslobođeni i pušteni nastavili su živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
“ŠTO JOŠ TREBA”: Ta jeziva priča o ubojstvu troje članova jedne obitelji, među njima i djeteta, 12-godišnje djevojčice koja je tek počela živjeti, užasan je događaj, pa je pitanje “što još treba?” osim novčane odštete, koje je postavio predsjednik države kada su ga novinari o tome pitali točno na godišnjicu njihove smrti, krajnje neumjesno, bešćutno i cinično. Točno je, hrvatska država u travnju 2004, u vrijeme premijera Ive Sanadera, preostalim članovima obitelji Zec Dušanu i Gordani isplatila je jednokratnu novčanu pomoć. Oni su u vrijeme ubojstva spavali u drugoj sobi i ubojice njihovih roditelja i sestre nisu ih pronašle.
Milanovićeva izjava naišla je na žestoku kritiku medija, a dva dana kasnije hrvatski je predsjednik nastavio: “Slučaj Zec je slučaj mučkog ubojstva jednog zagrebačkog bogatog mesara, Srbina. Mihajlo Zec je žrtva broj jedan, čovjek s dosta novaca i obitelji, pozajmljivao je mnogima. I tako se našla skupina kriminalaca sa dosijeima prije rata, ljudi bez empatije i, ko za vraga, ljudi u hrvatskim odorama. Našli su laku metu, Srbin je, nitko neće trepnut. Vukovar je pao nekoliko dana ranije. Drugi su očito imali kriminalne namjere jer su završili u zatvoru zbog drugih kaznenih djela. Radi se o ljudskom talogu. Hrvatska država s tim činom nema ništa”, rekao je Milanović.
Ali nije rekao najvažnije: osim “jednog zagrebačkog bogatog mesara, Srbina”, u Zagrebu je bilo i bogatih Hrvata, pa “skupina kriminalaca sa dosijeima prije rata, ljudi bez empatije” nije njima upala u dom kako bi ih opljačkala. Zna se kakvo je raspoloženje prema Srbima u to vrijeme bilo u Hrvatskoj, pa to priznaje i Milanović kad kaže: “Našli su laku metu, Srbin je, nitko neće trepnut”. No duboko griješi i ruga se činjenicama kada zaključuje: “ Hrvatska država s tim činom [ubojstvom obitelji Zec] nema ništa”. Nažalost ima, i te kako ima! Jer, ubojice obitelji Zec nisu, kako to kaže Milanović, bili “ko za vraga ljudi u hrvatskim odorama”, bili su pripadnici rezervnog sastava specijalne policije iza kojih je stajao najrigidniji dio tadašnje hrvatske politike i omogućio im da zbog “proceduralne greške” (jer prilikom ispitivanja na kojem su priznali zločin nije bio odvjetnik) budu oslobođeni. I kako je taj “ljudski talog” dobio uniforme hrvatske policije, a dio tog “taloga” kasnije i hrvatska odličja.
PRIHVAĆENI ZLOČIN: Hrvatska država, dakle, i te kako je puno toga imala s tim zločinom. Na to je Milanovića upozorilo 18 nevladinih udruga u otvorenom pismu koje su mu tim povodom uputili. Odgovarajući na Milanovićevo retoričko pitanje “što još treba” učiniti hrvatska država prema obitelji Zec, s obzirom na to da je “dobila odštetu”, 18 nevladinih udruga kaže Milanoviću:
“Ponajprije, obitelj Zec izvorno uopće ništa nije trebala od hrvatske vlasti, posebice ne to da njezin veći dio zločinački ubiju pričuvni policajci te vlasti niti to da pravosuđe te vlasti odustane od progona ubojica. Svi mi kao građani/građanke posebno smo pogođeni činjenicom da je ovaj zločin društveno prihvaćen utoliko što su ubojice naknadno dobile odličja hrvatske države, a jedan od njih bio je i tjelohraniteljem visokoga državnog funkcionera”.
Zgroženi pomanjkanjem predsjednikove empatije prema tragediji jedne mučki ubijene obitelji u glavnom gradu države na čijem je čelu i pokušaju relativizacije zločina, te otklanjanju bilo kakve odgovornosti države, 18 udruga Milanoviću je u otvorenom pismu reklo i ovo:
“Predsjedniče Milanoviću, stali ste uz stranu sirovog nacionalizma temeljenog na mitovima, prošlim traumama i predrasudama, a ne na stranu kritičke privrženosti ovome društvu i negacije isključivosti. Stali ste na stranu moćne i privilegirane manjine nasuprot obespravljenih i marginaliziranih manjina, ali i svakog stanovnika i stanovnice Hrvatske koji radi na tome da živi u normalnoj zemlji. Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Orbana, Tuđmana, Merčepa, Dodika, Mlaće i Mladića.”
SVI ZNAMO, ALI: Sve je zapravo počelo kada je novi gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević došao na komemoraciju, na mjesto strašnog zločina i rekao: “Ovdje stojim ponizno, kao gradonačelnik grada Zagreba, kako bih odao počast nevinim žrtvama obitelji Zec čija je likvidacija jedna od najsramotnijih epizoda u suvremenoj povijesti grada Zagreba. Svi znamo što se ovdje dogodilo prije 30 godina, svi znamo tko su počinitelji, svi znamo koji su bili motivi i svi znamo da za to nitko nije odgovarao. Tragično je da u posljednjih 30 godina gradonačelnik grada Zagreba nije komemorirao ovaj zločin i da se pušta da na takav način ovaj zločin padne u zaborav. Ovaj se zločin ne smije zaboraviti kako se nikada više u budućnosti takvi zločini ne bi ponovili.”
Tomašević nije kleknuo na mjestu zločina, onako kako je to svojedobno, moleći za oprost građane Poljske zbog nacističkih zločina, učinio njemački kancelar Willy Brandt (nevjerojatnom ironijom povijesti, Brandtov čin zbio se također 7. prosinca, ali 51 godinu ranije, kada se hrvatski predsjednik Milanović upitao što bi to još država trebala učiniti za obitelj Zec), ali je napokon rekao ono što je u ime grada u kojem se zločin dogodio netko odavno trebao reći.
A netko se trebao sjetiti i onoga što je ove godine, na 30. obljetnicu jednog strašnog zločina, od kojeg država nikako ne može oprati ruke, ali se može iskreno pokajati, učinila “Inicijativa mladih za ljudska prava” predloživši da se jedan mali park na Trešnjevci (zagrebačkoj četvrti u kojoj je živjela obitelj Zec) nazove imenom Aleksandre Zec. Može to, naravno, biti i neka ulica i neki trg, ili krhki nježni spomenik, nalik onom Ani Frank nadomak kuće u kojoj je živjela u Amsterdamu.
Aleksandra Zec, kada je ubijena, bila je tek nešto mlađa od Ane Frank i iza nje, koliko znamo, nije ostao dnevnik. Možda ga je i pisala bilježeći maštanja, nade i želje kakve su, u tim nježnim godinama, u glavama svih njenih vršnjaka. Ali iza nje je ostao jedan tek započeti život, nevin i nedužan, tek niknula biljčica koja nije stigla ni propupati, ni punim plućima udahnuti i osjetiti svijet u kojem živi. I zato pitanje “što još treba?” zvuči krajnje surovo i beskrajno cinično. Jer, odgovor je bolan: Treba joj život. Onaj prekinuti, kad joj je bilo tek 12 godina.