Izvor: Radio Slobodna Evropa
Azir Osmanović ove godine je u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari ukopao posmrtne ostatke svog starijeg brata Azmira, ubijenog 1995. godine. Azmir je najmlađa od 19 žrtava srebreničkog genocida koje su pohranjene ove godine u Potočarima.
Kada je ubijen imao je 16 godina.
Azir je preživeo genocid u Srebrenici kao trinaestogodišnji dečak. S majkom je 11. jula otišao u bazu UN u Potočarima. Prošao je punkt Vojske Republike Srpske (VRS), osmišljen za odvajanje dečaka od majki, i uspeo da uđe u autobus koji je proterane Srebreničane vozio prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Danas je Azir Osmanović magistar istorije i radi kao kustos u Memorijalnom centru u Potočarima. Posetiocima Muzeja svakodnevno govori o strahotama kroz koje su Srebreničani prošli, ne samo 11. jula, u enklavi koja je tri ratne godine, bez osnovnih životnih uslova, bila odsečena od ostatka sveta.
Radi na prikupljanju predmeta koji su pripadali ubijenim Srebreničanima, koji su nakon što je VRS zauzela taj grad na istoku BiH, spas tražili bežeći preko šume ka Tuzli. U koloni Marša smrti, koja je prema svedočenjima preživelih bila dugačka skoro deset kilometara i u kojoj je bilo oko 15.000 ljudi, bili su i njegov 16-godišnji brat i otac. Otac je, kako je Azir zabeležio u knjizi “Od Srebrenice do svetla na kraju tunela”, nakon dva meseca lutanja šumama uspeo da dođe u Kladanj na slobodnu teritoriju. Nije dočekao da ukopa posmrtne ostatke starijeg sina.
U nastavku ove priče, koju je javnosti doneo Radio Slobodna Evropa, jeste prilog “Srebrenica, dokumentovan genocid”, sačinjen za prošlu, 25. godišnjicu tog zločina. U međuvremenu se desila samo jedna bitna stvar – zapovedniku Vojske RS Ratku Mladiću potvrđena je doživotna robija za zločine počinjene tokom rata u BiH, ali najviše u Srebrenici.
Istine radi, čini se da je 26. godišnjica dočekana sa još većim podelama u regionu nego ona lane, no to bi tek trebalo da bude predmet analiza.
Novi magazin zahvaljuje redakciji RSE na ustupanju dragocenog materijala.
SREBRENICA, DOKUMENTOVANI GENOCID: Prema podacima Instituta za nestale BiH kao i brojnih međunarodnih presuda, u genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 ljudi. Dosad su identifikovani posmrtni ostaci 6.955 osoba.
Iako su sudovi doneli brojne presude za zločine, svi počinioci genocida u Srebrenici nisu izvedeni pred pravdu.
U julu 1995, tokom rata u Bosni i Hercegovini, Srebrenica, gradić na istoku zemlje, imao je 42.000 stanovnika, od toga 36.000 izbeglica koje su od 1992. počele da pristižu iz okolnih sela i gradova u Srebrenici.
U samo nekoliko dana više od 8.000 muškaraca i dečaka bošnjačke nacionalnosti iz 13 gradova biće odvedeni, zatvoreni, a zatim i ubijeni, više od 25.000 žena, dece i starih proterani iz ranije proglašene “zaštićene zone” Ujedinjenih nacija.
Ono što se dešavalo u Srebrenici nagoveštavano je i u dokumentima koji su prethodili genocidu.
Iako su sudovi doneli brojne presude za zločine, svi počinioci genocida u Srebrenici nisu izvedeni pred pravdu.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini Srebrenica, koja se nalazi u regiji Podrinja gdje je rijeka Drina granica sa Srbijom, predstavljala je područje od znatne strateške važnosti za bosanske Srbe.
Preuzimanje kontrole nad ovom enklavom značilo je punu vlast srpskih snaga duž granice sa Srbijom, na istoku BiH.
Na samom početku rata u Bosni i Hercegovini 12. maja 1992. Momčilo Krajišnik, predsednik Narodne skupštine RS, potpisao je “Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, objavljenu 26. novembra 1993. u Službenom glasniku Republike Srpske. “Strateški cilj broj 3” nalaže “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država. Nanositi neprijatelju što veće gubitke.
General Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić 19. novembra 1992. izdaje Direktivu op. br. 04. U njoj je naložio Drinskom korpusu, jednom od pet korpusa VRS-a, sljedeće: “Nanositi (neprijatelju) što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda.”
Kao rezultat vojnih akcija na realizaciji Direktive 4. desetine hiljada stanovnika bošnjačkih naselja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.
U martu i aprilu Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) evakuiše otprilike 8.000 do 9.000 bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice. Dana 13. aprila 1993. bosanski Srbi obavještavaju predstavnike UNHCR-a da će napasti grad ako se “muslimani ne predaju i ne pristanu da budu evakuisani iz enklave”.
SIGURNA ZONA: Suočeno s humanitarnom katastrofom, 16. aprila 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvaja Rezoluciju br. 819. U njoj traže da sve strane u sukobu u Republici BiH Srebrenicu i područje oko nje smatraju “zaštićenom zonom,” u kojoj neće biti nikakvih oružanih napada niti neprijateljstava.
Rezolucija br. 824 Vijeća sigurnosti, kojom je proglašena “zaštićena zona”, donesena je 6. maja 1993. U tom momentu u Srebrenici se nalazi oko 40.000 ljudi.
General VRS Ratko Mladić i general Armije BiH Sefer Halilović dogovaraju sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Dogovoren je prekid vatre na području Srebrenice, raspoređivanje UNPROFOR-a, siguran i nesmetan prolaz od Tuzle do Srebrenice za obje strane, kao i predaja oružja.
“U gradu neće ostati nijedna naoružana osoba ili jedinica osim UNPROFOR-a, koji će ostati u gradu kada se proces demilitarizacije završi”, dogovoreno je u sporazumu.
Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. Nakon toga nova grupa vojnika stizala je po sistemu rotacije otprilike svakih šest mjeseci. Mirovne snage su imale lako naoružanje i ni u kojem trenutku nisu brojale više od 600 ljudi.
Postavljeni su mali komandni centar u samoj Srebrenici i veća glavna baza u Potočarima, oko pet kilometara sjeverno od grada, kao i 13 posmatračkih punktova duž granice enklave. Krajem aprila 1993. u izvještaju Vijeća sigurnosti UN-a navodi se da se u enklavi nalazi 70.000 ljudi. Najveći broj su izbjeglice iz susjednih sela koja su uništile srpske snage.
Pripadnici misije navode da je ljudima uskraćena voda za piće, nema struje, osnovnih medicinskih potrepština i da je situacija dramatična. “Srećom, humanitarni konvoji s hranom stižu, ali su predmetom stalnog uznemiravanja na punktovima i na ulazu u grad, što je u suprotnosti s Rezolucijom 819.
“Srebrenica je danas ekvivalent otvorenom zatvoru, u kojem ljudi mogu hodati okolo, ali ih kontrolišu i terorišu povećano prisustvo srpskih tenkova.”
Strategija da se bosanski muslimani uklone iz Srebrenice formulisana je u Direktivi. Tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 8. marta 1995. potpisuje Direktivu broj 7. kojom vojsci RS nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.
“Za slučaj odlaska snaga UNPROFOR-a iz Žepe i Srebrenice komanda DK (Drinskog korpusa) će isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’, sa zadatkom razbijanja i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja.”
Holandski bataljon koji je u Srebrenicu stigao u januaru 1995. prijavio je po svom dolasku da se situacija pogoršava. Onima koji su otišli na dopust nije bilo dozvoljeno da se vrate, tako da ih je u bazi ostalo oko 400.
Zamjenik komandanta Drinskog korpusa Radislav Krstić, koji u međuvremenu biva unaprijeđen u čin generalmajor, 4. juna izdaje hitnu naredbu koja ima za zadatak “nanošenje što većih gubitaka neprijatelju i zarobljavanje neprijateljskih vojnika.”
KRIVAJA 95: Komandant Drinskog korpusa VRS izdaje 2. jula 1995. naređenje za operaciju “Krivaja 95”, što je kodno ime za napad na Srebrenicu i smanjenje prostora enklave.
“Cilj dejstva: iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava.”
Pošto je izostao ozbiljan otpor, kako Armije BiH tako i Holandskog bataljona u enklavi i NATO avijacije iz vazduha, Mladićeve snage su 10. jula došle nadomak Srebrenice i više im ništa nije sprječavalo ulazak u “zaštićenu zonu”.
Prateći Direktivu 7. i operaciju “Krivaja 95”, u rano jutro 6. jula počinje napad na Srebrenicu, sigurnu zonu Ujedinjenih nacija. U tom momentu područje čuva oko 450 snaga UNPROFOR-a i slabo naoružana Armija BiH.
Predsjednik opštine Srebrenica Osman Suljić piše Vladi Republike BiH da se u Srebrenici nalazi 32.000 raseljenih osoba, da je u posljednja tri dana zbog napada pristiglo još 4.000 osoba. “Zalihe hrane nemamo nikako, stanovništvo većim dijelom gladuje”, piše Suljić.
On također piše da još jednom i možda “posljednji put” apeluje za pomoć narodu Podrinja. “Dok ovo pišem po gradu dejstvuju četiri četnička tenka, o broju poginulih nemamo ništa, ali je broj veliki, ranjene je nemoguće transportovati do bolnice. UNPROFOR ne može ništa pomoći ni sebi ni narodu, na jutrošnjem sastanku su predložili da višak UNPROFOR-a reaguje i spriječi genocid”.
Istog dana general Drinskog korpusa Radislav Krstić izdaje naredbu u kojoj se za dalja dejstva navodi: “Koristeći postignuti uspjeh uz neophodno pregrupisavanje snaga, energično i odlučno produžiti napad ka Srebrenici.”
Do večeri 9. jula Drinski korpus ulazi četiri kilometra u dubinu enklave, na jedan kilometar udaljenosti od Srebrenice. Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić izdaje naređenje koje Drinskom korpusu daje zeleno svjetlo da zauzme Srebrenicu.
MIROSLAVE, SVE TO TREBA POBITI: U svom svjedočenju pred Sudom u Hagu u slučaju protiv Slobodana Miloševića Miroslav Deronjić, član Ratne komisije opštine Bratunac, mjesta udaljenog deset kilometara sjeverno od Srebrenice, opisuje razgovor koji je imao s Karadžićem 9. jula 1995.
Karadžić me upitao: “Šta vi, Miroslave, mislite uraditi s tim stanovništvom dole?” (…) Ja sam mu odgovorio otprilike ovako: ‘Gospodine predsjedniče, ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu.’ Rekao sam mu da je uzaludno da pretpostavljam, pošto su mi mnogi pokazatelji nepoznati, nismo znali da li će se vojska predati, kako će se ponašati stanovništvo. (…) Karadžić je rekao sljedeće: ‘Miroslave, sve to treba pobiti.’ A zatim je dodao: ‘Sve što stignete.’”
Deronjić je kasnije osuđen na deset godina zatvora zbog učešća u svojstvu saizvršioca u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Glogova kod Bratunca.
Stanovništvo od noći 10. jula bježi u Potočare, udaljene oko pet kilometara sjeverozapadno od grada, tražeći spas u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. okupilo se više od 30.000 izbjeglih, većinom žena, djece i starih. Svjedoci su kasnije procijenili da se u samoj bazi nalazilo i oko 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.
General VRS Ratko Mladić, u pratnji generala Milenka Živanovića (tadašnjeg komandanta Drinskog korpusa), generala Radislava Krstića (u to vrijeme zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa) kasno poslijepodne 11. jula ulazi u Srebrenicu.
“Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”, izjavljuje Mladić pred kamerama.
Nakon ulaska snaga bosanskih Srba u Srebrenicu, u hotelu ‘Fontana’ u Bratuncu održavaju se tri sastanka. Dva su održana navečer 11. jula i jedan ujutro 12. jula.
Na prvi sastanak Mladić je sa drugim zvaničnicima VRS-a pozvao vodstvo UNPROFOR-a pukovnika Thoma Karremansa, zapovjednika Holandskog bataljona, koji Mladiću saopštava da se u Potočarima nalazi oko 10.000 žena i djece, te zatražio garanciju da će im biti dozvoljeno da se povuku s tog područja. Mladić traži da ga povežu sa predstavnikom Armije BiH. No, u tom momentu snage 28. divizije, zajedno sa drugim stanovništvom koje je bilo u Srebrenici, već su se okupile kako bi krenule ka Tuzli.
KARADŽIĆEVA NAREDBA: Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić donosi naredbu u kojoj se navodi: “Nakon uspostavljanja vlasti Republike Srpske na području opštine srpska Srebrenica formirati stanicu javne bezbjednosti srpska Srebrenica.” U istoj naredbi se navodi da sve građane koji su učestvovali u borbama protiv srpske vojske treba tretirati kao ratne zarobljenike.
U presudi Žalbenog vijeća Međunarodnog mehanizma za krivične sudove protiv Karadžića u martu 2019. ova naredba će poslužiti kao dokaz da je postojala trajna namjera za uklanjanje stanovnika enklave.
“Prilikom donošenja zaključka da je Karadžić dijelio zajednički cilj da se bosanski muslimani u Srebrenici eliminišu putem prisilnog uklanjanja i da je značajno doprinio provođenju tog zajedničkog plana, Pretresno vijeće je uzelo u obzir, između ostalog, tri naređenja vezana za situaciju u Srebrenici koja je Karadžić izdao odmah nakon pada enklave 11. jula 1995. godine”, navodi se u presudi.
Tokom trećeg sastanka ujutro 12. jula u “Fontani” Ratko Mladić naređuje evakuaciju izbjeglica. Također, obavještava prisutne da će se morati odvojiti svi muškarci od 16 do 60 godina starosti zbog pronalaženja “ratnih zločinaca”. Na sastanku je ponovo predstavnik Holandskog bataljona i troje nezvaničnih predstavnika izbjeglica u Potočarima.
Mladić još jednom jasno stavlja do znanja da je za preživljavanje srebreničkih muslimana uslov vojna predaja. Izjavljuje da svima koji polože oružje “garantuje život” i ponavlja da je odluka na njima, da mogu ‘opstati ili nestati’.
“Srebrenica je pala i evakuacija izbjeglica je počela”, navodi se u izvještaju Holandskog bataljona 12. jula.
“Oko baze nema naoružanih BiH vojnika”, pišu u izvještaju.
Komanda Drinskog korpusa izdaje obavještenje u kojem se navodi da su tog jutra pripadnici kolone koja je krenula iz Srebrenice naišli na minsko polje i da se najvjerovatnije nalaze na prostoru Cerske.
“Imajući u vidu veoma važno da se pohapsi što više razbijenih muslimanskih formacija ili likvidira ukoliko pruži otpor, također je potrebno evidentirati sve vojno sposobne koji se evakuišu iz baze UNPROFOR-a iz Potočara. (…) Sa dobijenim podacima planirati zajedničke aktivnosti radi razbijanja i likvidacije neprijateljskih formacija koje pokušavaju da se izvuku iz enklave Srebrenice prema Tuzli i Kladnju.”
Naredbu je potpisao načelnik general major Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.
ODVAJANJE MUŠKARACA: Od jutra 12. jula snage bosanskih Srba počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Holandskog bataljona vidio je, navedeno je kasnije u presudi Krstiću, kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Kada su se izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, vojnici bosanski Srbi sistematski su izdvajali muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao “bijela kuća”.
Kasnije će jedna od svjedokinja (Svjedokinja DD) tokom suđenja Radislavu Krstiću u Hagu ovako opisati šta se događalo:
“… Iz lijeve kolone iskočio je jedan vojnik i obratio se mom djetetu. Rekao nam je da se sklonimo udesno, a mom sinu je kazao: “Mladiću, ti ćeš na lijevu stranu.” … Zgrabila sam ga za ruku … I onda sam ih molila, preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine. No on je ponovio naređenje. A ja sam ga tako čvrsto držala, no on ga je zgrabio. … I uhvatio je mog sina za ruku i odvukao ga na lijevu stranu. A on se okrenuo i rekao mi: “Mama, možeš li mi ponijeti ovu torbu? Možeš li je, molim te, čuvati?” … To je posljednji put da sam mu čula glas.”
Od poslijepodneva 12. jula 1995, pa tokom cijelog 13. jula 1995. muškarci koji su bili zatočeni u “bijeloj kući” ukrcavani su u zasebne autobuse i iz baze u Potočarima odvođeni na mjesta zatočenja u Bratuncu. Nakon što su ih odveli iz Potočara spalit će im lične stvari. Holandskim vojnicima u tom momentu postaje jasno da muškarce ne odvode zbog “provjere ratnih zločinaca”.
Komanda Drinskog korpusa izdaje naredbu da se svi autobusi i mini-busevi u vlasništvu VRS stave na raspolaganje i upute ka fudbalskom stadionu u Bratuncu.
Oko podneva 12. jula 1995. deseci autobusa i kamiona počeli su stizati u Potočare kako bi pokupili žene, djecu i starije i odvezli ih u Kladanj u pravcu Tuzle. Većina stanovnika nije niti znala kamo idu. Jedna od preživjelih izbjeglica ispričala je kasnije pred Pretresnim vijećem suda u Hagu šta je doživjela:
“… Niko nas nije ništa pitao. … Jednostavno su dovezli autobuse. I znali su, jer u Srebrenici je vladao takav haos, tako da su znali da ako dovezu tih pet autobusa ili bilo koji broj vozila ljudi će jednostavno krenuti. Jer, prije toga proveli su tako strašne noći. … Jednostavno smo htjeli da odemo, da odemo, samo ne ostati tamo. A nismo niti imali nikakvu drugu mogućnost. … Nas se nije ništa pitalo.
Autobusi su se zaustavljali kod sela Tišća kod Kladnja. Vojnici Holandskog bataljona uspjeli su da prate prvi konvoj. Kasniji pokušaji su propali zato što su im pripadnici snaga bosanskih Srba oduzeli auta, oružje, opremu. Nakon što UNPROFOR nije bio u stanju da prati kolone, u Tišći su odvajani muškarci koji su se našli u autobusima i odvođeni u Bratunac. Odvoženje civilnog stanovništva iz Potočara dovršeno je uvečer 13. jula 1995. do 20.00 sati.
Istog dana Vijeće sigurnosti UN-a usvaja Rezoluciju 1004 u kojoj od snaga bosanskih Srba traže da omoguće pristup UN-u i ostalim međunarodnim humanitarnim agencijama ulaz u Srebrenicu.
U presretnutom razgovoru majora Dragana Obrenovića i nepoznatog generala navodi se da se kolona ljudi dugačka dva do tri kilometra kreće u blizini škole u Glodima.
“Slušajte one moje zasjede koje sam postavljao tamo na širokom putu i na dijelu Glođanskog brda, upravo me zovu sad prije dva minuta, velika kolona Turaka, neprekidna, duga dva, tri kilometra od škole u Glodima.”
Neimenovani general naređuje da se “kupe i da se vozi gore što prije”.
Istog dana zarobljeno je mnogo muškaraca iz kolone koja je išla ka Tuzli. Nekoliko hiljada njih je odvedeno na poljanu kod Sandića i na fudbalski stadion u Novoj Kasabi.
PRVA MASOVNA POGUBLJENJA: Stotine muškaraca iz kolone koja je pokušala da dođe do slobodne teritorije prevezeno je na lokacije u dolini Cerske, oko rijeke Jadar i u skladište Kravice, gdje su pogubljeni.
Između 1.000 i 1.500 muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, poslijepodne 13. jula 1995. autobusima ili pješice je odvedeno u skladište u Kravici.
Kada se skladište napunilo vojnici su počeli unutra da ubacuju ručne bombe i pucaju direktno u ljude nagurane u skladište.
Oko 4.000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac. Do jutra je ubijeno više desetina zarobljenika
Presretnuti razgovor između izvjesnog Paje i izvjesnog Lukića govori o “velikoj koloni”. Na pitanje Lukića šta se dešava sa “onom velikom kolonom”, Pajo odgovara da je gotovo i da je sve “obrađeno i zagrađeno”.
Istog dana u još jednom presretnutom razgovoru dvije neidentifikovane osobe razgovaraju o “njihovim” vojnicima koji su pobjegli u šume.
Snage VRS-a prebacuju hiljade zarobljenika iz Bratunca konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo hiljadu ljudi. Trojica su preživjela pogubljenje.
Poslijepodne istog dana drugu veliku grupu od oko 1.500-2.000 zarobljenika iz Bratunca odvezli su na sjever, u školu u Petkovcima. Negdje u noći 14. jula muškarce su kamionima odveli u kameniti predio kod brane u Petkovcima. Dvojica su preživjela.
Svjedok O, koji je u julu 1995. napunio 17 godina i koji je preživio strijeljanje u školi, svjedočio je u slučaju protiv Radislava Krstića:
“Vidio sam redove ubijenih ljudi. Izgledalo je kao da su bili poredani jedan red za drugim. Nisam mogao vidjeti kraj, ali nekako sam mogao osjetiti iako je bio mrak. Kada sam došao do svog mjesta u tom momentu gledali smo u mrtve ljude…”
Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilici, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno najmanje 1.200 zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode, te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći.
Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse ruku vezanih na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali. Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1.000 i 1.200 ljudi. U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muškaraca. Niko nije preživio strijeljanje.
O strijeljanju zatočenih u Pilici svjedočio je Dražen Erdemović iz 10. diverzantskog voda, koji je 1996. pred Sudom priznao krivicu, zbog čega će biti osuđen na pet godina zatvora.
3.500 “PAKETA”: Nakon što su krenula masovna pogubljenja, u presretnutom razgovoru između pukovnika Ljubiše Beare i generala Radislava Krstića Beara traži dodatno pojačanje.
“Ma razumijem, ali razumi i ti mene da je to ispoštovano 13. ne bi 15. sada se prepirali oko toga. Pa ja ne znam šta da radim, ovo ti najozbiljnije kažem, još 3.500 paketa koje moram da razdijelim. I nemam rješenja.”
‘Paketi’ su bile šifre za ljude, odnosno za muškarce zarobljene u Srebrenici i kolonama koje su pokušale da se probiju do Tuzle. U prisluškivanom razgovoru od 14. jula 1995. čulo se kako dežurni oficir Zvorničke brigade pukovniku Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba, kaže da ima “ogromnih problema. Pa sa ljudima, ovaj, pa sa paketom”.
Među dokazima da su snage bosanskih Srba znale za masovna pogubljenja muškaraca iz Srebrenice govori i dokument o automobilu “opel rekord”, koji je 13. jula 1995. dodijeljen komandi Zvorničke brigade koja se nalazila u sastavu Drinskog korpusa.
Podaci pokazuju da je ovo auto bilo u Orahovcu (gdje je 14. jula 1995. bilo izvršeno masovno pogubljenje) i Bratuncu (gdje su u to vrijeme bili zatočeni muškarci bosanski muslimani). Dana 14. jula 1995. to je vozilo u Orahovac dolazilo još dva puta, kao i u Ročević. Dana 15. jula 1995. vozilo je bilo u Kozluku (poznatom poprištu zločina između 15. i 17. jula 1995), u Kuli (gdje su muškarci 14. i 15. jula 1995. bili zatočeni u školi u Pilici), u Pilici (gdje je 16. jula 1995. izvršeno masovno pogubljenje) i Ročeviću. Dana 16. jula 1995. to vozilo je putovalo u Kozluk, Pilicu, Ročević i Kravicu. Vrijeme i mjesto tih vožnji poklapa se s lokacijama i masovnim pogubljenjima.
O masovnim pogubljenjima svjedočio je u više slučajeva glavni istražitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Jean Rene Ruez, koji je ubrzo nakon pada Srebrenice počeo sa intervjuisanjem preživjelih.
“Što se tiče muškaraca koji su bili u Potočarima, oni su pogubljeni. Na putu većina muškaraca je uspjela da se ukrca u autobuse koji su iz konvoja u raznim trenucima izdvojeni, i to u Tišći, a odatle su takođe odvedeni i pogubljeni. Oni koji su pobegli kroz šumu morali su ili da se predaju ili su zarobljeni. U velikom broju situacija ljudi koji su se predali smaknuti su na licu mesta. Većina njih su grupisani, i to 12. i 13. jula 1995. Sabirni centri u Novoj Kasabi, Cerskoj i Sandićima, kao i na drugim mestima, tu su se takođe dešavala smaknuća. Neka su bila masovna. Zarobljenici, na primjer, iz Sandića odvedeni su u Kravicu, i to u hangar u Kravici, i svi su pogubljeni u tom hangaru. Druge egzekucije su se desile na raskršću Konjevića i Nove Kasabe, gdje su ljudi ubijani u grupama od po deset. A neke grupe su također odvođene prema Cerskoj i tamo pogubljene.”
Do danas (2020. godine) u Srebrenici i okolnim općinama ekshumirane su 94 masovne grobnice, a posmrtni ostaci više od 6.900 žrtava pozitivno su identificirani.