Piše: Vildana Selimbegović
Novi magazin slavi svoje prvo desetljeće i kako ovaj tekst nastaje dok cijeli svijet obilježava Dan slobode medija, iskoristit ću priliku da kolegama čestitam dvostruki praznik. Novi magazin je svojom upornošću da se pojavljuje pred čitateljima uprkos svim problemima s kojima se mediji na Balkanu susreću pokazao i dokazao da se može biti slobodan i opstati kao takav. S obzirom na to da smo naučili da je prvih deset godina najteže, a poslije se naviknemo, u ime medijske grupacije Oslobođenja šaljem najljepše želje za dug život magazina koji će, duboko vjerujem, i kada ostari biti novi, uvijek svjež i dosljedan, tvrdoglavo odan principima na kojima je danas najteže istrajavati. Pogađate, govorim o istinskim vrijednostima, prijateljstvu, zajedništvu i krčenju puta ka boljem sutra za sve nas. A ne samo za neke, obično privilegirane.
TEŠKA ZADAĆA: U medijima je i slavlje teška zadaća. Meni je pripalo zaduženje da za čitatelje Novog magazina ukratko ispišem stanje u Bosni i Hercegovini.
Nije problem samo u hiljadugodišnjoj historiji moje zemlje koja treba stati na mali novinski prostor već mnogo više u ovoj našoj trodecenijskoj povijesti odveć bremenitoj ratovima, podjelama i silom problema zbog kojih se jednako vrtimo u istom začaranom krugu. Zato sam odlučila da se dohvatim posla jer, nažalost, nema tog praznika koji može spriječiti mračne likove iz devedesetih da nas pokušaju vratiti u vrijeme kada su oni vedrili i oblačili. Riječ je, naravno, o famoznom non-paperu posvećenom nestanku Bosne i Hercegovine, uz napomenu da su kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili i neke kasnije ratove. No, kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je ko dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, koji su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe preko korupcije do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta.
No, Janša je, kao i uvijek, tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja je među prvima upozorila da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.
On bi kao da brani BiH, a ostali mu ne daju. Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti Bosne i Hercegovine, bez sumnje najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Moja je zemlja odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države.
Predsjednik vlade, koja se kod nas zove Vijeće ministara, prijeti Međunarodnom monetarnom fondu što nam ne odobrava kredit od 750 miliona eura, a on je taj koji neće da prihvati obaveze iz Pisma namjere i zaradi svoju plaću na neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova i druga violina Vijeća ministara sjeti se vlastitih obaveza samo kada vodi obezbjeđenje u kupovinu u ovdašnjem tržnom centru, a njezina koleginica i ministrica civilnih poslova preponosna je što združenim snagama učestvuje u opstrukciji nabavke vakcina protiv koronavirusa.
Naš glavni baja, sa čela Predsjedništva BiH, ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju “mirnog raspada zemlje”, baš kao da se ikada ijedna zemlja mirno raspala. Njegov najveći prijatelj i saveznik, inače lider ovdašnjeg HDZ-a, svakog dana nam priča kako samo što nismo postali kandidat za Evropsku uniju, a zapravo tuguje što nema svoju eparhiju, valjda da bi proširio onaj komad placa zbog kojeg su hercegovački radnici mijenjali tok rijeke da bi njemu obezbijedili bolji pogled iz hacijende. Političko Sarajevo – što je već postalo pomalo ironizirajuće ime za partije sa sjedištem u glavnom gradu BiH – zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA s tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, Bosna i Hercegovina živi svoju samostalnost zahvaljujući njenim ljudima ili, kako je to u svom posljednjem pismu poručio svojim nekadašnjim vojnicima nedavno preminuli general Armije RBiH i utemeljitelj udruženja Obrazovanje, gradi BiH koju je tokom svojih 26 godina rada pomoglo 58.758 djece, ponosnih na vrijednosti koje su branili – jednakopravnost, zajedništvo, civilizacijske tekovine! Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice, pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa Evropskom unijom, a u vrijeme kada se u samoj zemlji pod pokroviteljstvom šefa Delegacije EU u BiH i američkog ambasadora vode pregovori o promjenama koje bi svima dale šansu, o reformama koje bi konačno natjerale političare da prestanu biti glavne face i svoja mjesta ustupe privrednicima, naučnicima i svoj onoj djeci koja ne samo iz BiH, već sa cijelog Balkana bježe tražeći mrve boljeg života.
PISMA RUSKOG AMBASADORA: Naša djeca bježe na Zapad, ali nam zato recepti za život jednako stižu sa Istoka. Ne znam kako to izgleda u Srbiji, budući da duboko poštujem Aleksandra Harčenka i njegov angažman u mojoj zemlji i dalje vjerujem u njegovu diplomatsku raskoš, ali ovdje kod nas ruski ambasador ozbiljno prijeti. Sve udarajući o sto, nedavno nam je s TV ekrana objasnio kako je Rusiji NATO neprijatelj, betonirajući tako svoj stav iz saopćenja u kojem je obznanio da će njegova Rusija poduzeti ozbiljne korake ukoliko BiH nastavi svoj put ka Sjevernoatlantskoj alijansi. U međuvremenu je ispisao čitav niz pisama, neka i meni, referirajući se na tekstove iz Oslobođenja. Imao je potrebu da mi, u svom kreativnom prevodu sa arapskog, objasni kako je put u NATO put u džehenem (pakao, na domaćim jezicima).
No, u jednoj stvari je bio u pravu: Bosanci i Hercegovci koji zagovaraju NATO savez u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje. Baš zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. A u njegovoj politici spram BiH ne prepoznajem taj dženet (raj) koji Rusi nude neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je, dakle, pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, njezini ljudi kojima je dosta svega, a naročito ratova, podjela i svađa, i nadamo se iste takve komšije koje razumiju da se prave bitke vode za opstanak naše djece ovdje i za njihov bolji život.