Razgovor je vođen na pola puta između Beograda i Banjaluke u Bijeljini, gde su SNSD i njen lider zaokružili pripreme uoči početka kampanje za lokalne izbore na kojima će, nadaju se, preuzeti i ovaj drugi po veličini grad u RS.
Ko su vam najveći suparnici i koje će teme dominirati?
Bez obzira na to što su lokalni izbori, za nas će primarne teme biti vezane za status Republike Srpske, a osnovno pitanje biće radna mjesta ljudi, koja su ugrožena svim ovim dešavanjima od globalne krize do suše. Kako odgovoriti na sve te zahtjeve? Pokušavamo da nađemo optimalne odgovore i vjerujem da ćemo ih naći i da ćemo ponoviti uspjeh sa prethodnih izbora.
Šta vam je argument za takvu samouverenost?
Ono što smo uradili. Mi smo za sobom ostavili mnogo vidljivih rezultata i vratili dostojanstvo ljudima koji su vjerovali da ne mogu da opstanu u Republici Srpskoj. Često kada dođem u neku socijalno tešku sredinu i pitam ljude kako su, oni ne govore da nemaju hljeba, da nemaju radno mjesto, nego kažu: “Čuvaj mi Republiku Srpsku”.
A koliko dugo taj zanos može da traje?
Trajaće dovoljno. Ne pokušavam da napravim privid, govorim vam kako doživljavam. Morate znati da je RS jedina samoodrživa zajednica ovdje – to nije ni Federacija, ni BiH, ni distrikt Brčko – ali ta je samoodrživost ugrožena stalnim političkim problemima na nivou BiH. Bez obzira na to, u ovom trenutku RS ima najviše osiguranih investicija, dvije milijarde evra na termoelektranama, gradnji autoputeva, hidroelektranama, nekoliko fabrika, infrastrukturi.
Kažete da je RS samoodrživa i da je vratila dejtonska ovlašćenja. Može li takva pomoći stabilnosti i održavanju BiH kao celovite zajednice?
Logično bi bilo da stabilnost RS doprinosi stabilnosti BiH i u toj dimenziji mi to činimo. U drugoj dimenziji to je nemoguće, jer postoji defekt koji su, prije svega, promovisali stranci u smislu da je gruba politička sila isključivo važna. Imali smo uslove Dejtona, pa eksperimente međunarodna zajednice, poput Pedija Ešdauna koji je, recimo, doneo 180 zakona na nivou BiH u oblastima za koje ona nije bila nadležna. Stvorio se osjećaj da neki mogu bez Dejtona da žive, nametnu i stvore centralistički uređenu zemlju.
U suštini, animoziteti u BiH nisu ništa manji nego bilo kada u prošlosti. Kad gledate sa strane, iz Beograda ili nekog drugog mjesta, BiH izgleda kao egzotična zemlja u kojoj, šta fali, svi treba da živimo jer smo svi ljudi. Pa, naravno, svi smo ljudi i treba da živimo u miru i saradnji, ali ovdje se radi o resursima i RS nije spremna da se odrekne svojih resursa da bi ušla u jednu neizvjesnu situaciju.
Vjerujemo da BiH nije dobro mjesto za nas, vjerujemo da bi u BiH, kada bi došla u hipotetičku situaciju da nema RS i Federacije, prostori gdje žive Srbi bili ignorisani. Ne treba ići daleko u prošlost, dovoljno je da zavirimo u bivšu Jugoslaviju i da vidimo da u prostore gdje su živjeli Srbi nije ulagano.
Za koga imate više razumevanja među Bošnjacima, Bakira Izetbegovića ili Lagumdžiju čiju smenu tražite?
Umorni smo mi od njih. Nemam nikakvu simpatiju za njih, kao što ni oni nemaju za mene. Ne mogu da biram predstavnike Bošnjaka, to rade oni sami, kao što i mi sami biramo svoje predstavnike. Moje je da to prihvatim i u saradnji pokušam da neke stvari promjenim.
Bakir Izetbegović je sin Alije Izetbegovića koji je za sve Srbe ovdje veoma negativna istorijska ličnost, koji je bitno doprineo razbijanju Jugoslavije, otpočinjanju rata i mnogim zločinima koji su se desili na jednoj, drugoj i trećoj strani. Lagumdžija je antipod te priče, čovjek koji se predstavlja svojim kosmopolitskim pristupom životu, a u suštini na podmukao način realizuje bazičnu muslimansku ideju o centralizaciji BiH.
Pomislite li da lideri drugih naroda u BiH isto toliko loše misle o vama koliko vi o njima?
Naravno, oni to i pokazuju. Ovdje su bili čitavi pokreti kako ukinuti Republiku Srpsku, dok mi nismo odgovorili sličnom tezom da treba ukinuti Bosnu i Hercegovinu, pa su se te stvari malo stišale. Sada niko nikoga ne ukida, ali očigledno da Bosna pokazuje svoju nesposobnost da živi. Mjeseci koji dolaze marginalizovaće pitanje ima li BiH, nje objektivno nema. Dominantno pitanje dnevnog političkog života biće kako se mirno razići. Ovdje su se kroz promociju duha Dejtona zaista razvili duhovi; kod Srba da se možemo odvojiti, kod Bošnjaka da mogu centralizovati Bosnu, kod Hrvata da mogu da imaju svoj poseban entitet. Te sukobljene političke ideje ili pokreti danas su potpuno legalizovani.
Kivni ste na međunarodnu zajednicu, ali lideri koji su u godinama raspada predstavljali BiH dolazili su sa kartama svojih entiteta i doprinosili ratu.
Nesumnjivo mogu da se složim s vama, nije bilo sposobnosti da se izdigne iznad izazova vremena i da se raziđemo na miran način, ako je trebalo da se razilazimo. Ali emocije i karakter naroda i pojedinaca ovdje nisu dozvoljavali takvu priču. Ako želite da napravite analogiju sa sadašnjim vremenom i mogućnostima te vrste, reći ću vam da postoji jedno nesumnjivo iskustvo iza nas, iza svih, i da naši zahtjevi ne bi išli u pravcu da se traži nešto novo.
Podela je završena?
Da, podjela je završena.
Meseci koje spominjete najava su referenduma o otcepljenju?
Nedjelje, mjeseci, godine… Za svaku vrstu te priče mora postojati neki okvir i tajming, kako se to kaže. Mi nismo avanturisti, bez obzira na to što bi mnogi iz našeg ponašanja mogli zaključiti da smo neodmjereni. Znamo šta radimo – bazično nismo protiv Bosne i Hercegovine, ali one koja je napisana i nacrtana u Dejtonu. Protiv druge jesmo.
Gde van granica očekujete podršku za mirno razdruživanje?
Svima će biti jasno da Bosna ne može da funkcioniše i prihvatiće se realnost, ono što može da funkcioniše. To neće biti brzo, možda ne u mom mandatu, ali je očigledno da će tako biti. Možda će biti još jedan period nekog zanosa za BiH. I sam sam to želio, bio sam reformista Ante Markovića.
Otkuda priča da Srbi moraju napraviti novi nacionalni program?
To svakako nije Gazimestan, kako bi neki htjeli da kažu. Ali mislim da su se mnoge stvari desile u biću srpskog naroda i da iz niza istorijski stečenih uslova nije došlo do realnog sagledavanja situacije – mislim da su Srbi najveći stradalnici u ratovima, upravo zbog politike koju je tada vodio Beograd. Mi želimo da očuvamo identitet, treba vidjeti gdje su Srbi kao narod i nacija i osmisliti ciljeve. Da li je, recimo, u BiH ovakvoj kakva jeste ono što mi radimo od osnovnog nacionalnog interesa?
To sigurno nije poziv za veliku Srbiju u teritorijalnom smislu, ali jeste za veliku u smislu dostignutih vrijednosti. Možete da primjetite da Hrvati nemaju problem da govore o svom nacionalnom interesu. Kod nas, zato što smo bili na toj negativnoj strani, stvoren je utisak da čim spomenete nacionalni interes postajete loš momak. Ne mislim da srpsko nacionalno pitanje nije civilizacijsko i da je pitanje sukoba. Zbog čega? Nema potrebe da se sukobljavamo, ali zašto je sramota afirmisati svoje interese?
Pitanje koje se postavlja sa obe strane Drine jeste kakvi su odnosi RS i RS posle promene vlasti?
Bilo je ranije promjene vlasti u Srbiji, mi smo imali dobre odnose i sa gospodinom Koštunicom, pa se promijenila vlast i došla nova vlada, pa smo imali odlične odnose s njom. Sada se promijenila vlast i imamo i imaćemo odlične odnose.
REALNOST KOSOVA
Da ste kojim slučajem lider u Srbiji, da li biste imali rešenje za Kosovo?
Srbija treba da izađe i međunarodnoj zajednici ponudi: “Sever Kosova ostaje u Srbiji. Spremni smo da ostatak Kosova prihvatimo kao državu, uz uslov da se očuvaju nacionalni spomenici”. Ali, ranije je bilo bolje vrijeme za to. S druge strane, Srbiji mora biti jasno, vraćanje u političkom smislu je nemoguće. Nije to samo kako u Srbiji predstavljamo da je to samo gubitak. Možda to možemo posmatrati nekim darom i, naravno, zaštititi svoje interese. Baviti se Kosovom samo na ovaj način – ne želim da donosim odluke jer će me istorija zapisati kao negativnog tipa u toj situaciji – ali moraju se svi okupiti, vidjeti šta je realnost i završiti tu priču. Sjever Kosova je realnost.
Ili je bila realnost u jednom trenutku?
Ili je bila, ali neke stvari možemo da vratimo. Ako je ovako, zalažem se da nikada ne priznamo Kosovo. Ne možete da pristanete, jer sutra će vam doći neki drugi da odvale drugi dio teritorije i šta onda? Neke se stvari moraju poslati kao poruka.
Otkuda ta suvišna agresija kod vas?
Živim u maloj političkoj sredini i ako nisam glasan i ako ne vičem neće me čuti. Da ne vičem možda ne bih došao ni do vas.