Kako bi se na primjeren način ukazalo na važnost, ali prije svega na aktualnost njegove filozofske, politikološke, književne i uopće kulturološke misli, koja paradoksalno, što je starija to je aktualnija, odnosno kako bi se kritički revaloriziralo i u novom ključu propitalo i (pro)čitalo njegovo „zahtjevno i polimorfno djelo“, u sklopu zagrebačkog Subversive Festivala, bio je (listopad 2021) održan međunarodni simpozij „Privilegija manjine: o djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića“, da bi pod istim nazivom nedavno bio tiskan i zbornik radova s ovog skupa (uredio ga je Tomislav Brlek, ugledni sveučilišni profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a izdala udruga “Bijeli val”, Zagreb 2025), kao „skroman pokušaj da se doprinese promjeni takvog stanja“, kako je to u uvodu napomenuo urednik ovog nesumnjivo poticajnog izdanja kao važnog priloga za razumijevanje kritičkog razobličavanja nacionalističke, dogmatske i tradicionalističke misli na, kako se to danas voli reći „širim regionalnim prostorima nekada zajedničke države“.
PET CJELINA
Zbornik je podijeljen u pet cjelina: “čitanje Barbarogenija” (Vahidin Preljević – Sarajevo i Branko Romčević – Beograd), “uz Biće i jezik: Crnjanski, Dučić, nadrealizam” (Vladimir Biti – Beč, Vladimir Gvozden – Novi Sad i Branislav Jakovljević – Stanford), “slušanje u romanu i radio-drami” (Jadranka Brnčić – Zagreb, Davor Beganović – Konstanz i Almir Bašović – Sarajevo), “kontekst Palanke” (Ivan Milenković, Milivoj Bešlin i Tomislav Marković – Beograd) i “vestigium” (Gojko Tešić – Beograd i Tomislav Brlek – Zagreb), zapravo prilozi za bibliografiju R. Konstantinovića i zanimljive i instruktivne Tešićeve crtice za bolje i jasnije upoznavanje lika i djela autora (s kojim se više desetljeća intenzivno družio) kojem je zbornik i posvećen.
Svaki od priloga, suvereno i upućeno razmatra pojedine, značajne fenomene Konstantinovićeva stvaralaštva, ali potpisnika ovog teksta najviše dojme tekstovi Vladimira Bitija („Bitka za romantičarsko nasljeđe“) i Ivana Milenkovića („Arheologija palanke“), odnosno njihova britka elaboracija fenomena palanke. Dok Biti, cijeneći više Konstantinovićev angažman kao jednog od rodonačelnika tzv. “Druge Srbije”, a manje njegov teorijski doprinos na razobličavanju „fenomena palanke“, budući je, kako tvrdi kroz svojevremenu kolaboraciju sa Titovim režimom i sam tom i takvom socijalističkom projektu „gledao kroz prste“, da(va)o mu, na svoj način legalitet i legitimitet, iako je i on sam kao takav bio „palanački projekt“; Mlenković majstorski kroz formu paradoksa, kao bitnog obilježja Konstantinovićeva djela p(r)okazuje suštinu funkcioniranja mehanizma palanke, gdje prošlost nadvladava sadašnjost i gdje se budućnost isključivo sagledava kao nova, mitska forma prošlosti. A, u takvom su društvu sve autentične civilizacijske vrijednost izokrenute naglavačke, odnosno ne postoje, ukinute su, a ako na njima eventualno netko i inzistira, može biti siguran da će biti proglašen izdajicom „roda svog“ i neprijateljem društva koje isključivo forsira „rodijački mentalitet, stranačku lojalnost i posvemašnju, neupitnu odanost Vođi i gdje se demokracija svodi isključivo na dekoraciju, pojam bez sadržaja i značenja, suštinski preoblikovan u demokreaturu i(li) demonokraciju, dakle novu, suptilniju, ali jednako represivnu, čak i opakiju formu diktature.
Palanka traži jasnoću (p)o svim pitanjima, u njoj nema mjesta za zamršena metafizička lamentiranja i(li) intelektualistička izmotavanja, a sve to Milenković ilustrira nizom primjera koje navodi uz specifičnu, iskričavu dozu ironične duhovitosti, odnosno, „ubitačne ljubaznosti“ („killing with kindness“), dakle frazema kojim se koriste Britanci kako bi sarkastično (pre)naglasili, „podvukli“ temeljnu, recimo to tako, nosivu ideju pojma ili stvari o kojoj govore. U ovom konkretnom slučaju „Filozofija palanke“ i kao Konstantinovićevo djelo, ali i kao opće prihvaćeni Weltanschauung koji već najmanje dva stoljeća dominira našim, ali i širim srednjoeurposkim prostorima totalitetom svoga pojma daleko je nadrasla svoje izvorno značenje, prerasla je u prepoznatljiv simbol/topos zatvorenosti, uskogrudnosti, isključivosti, nacionalističkog, vjerskog, kulturološkog i svakog drugog autizma posredovanog ideologijom „krvi i tla“ i ne daj Bože da u njega netko dirne. Najmanje što mu slijedi jest ekskomunikacija koja se najčešće ne zadržava samo na histeričnom lijepljenju pogrdnih etiketa izdajice, neprijatelja i mrzitelja „svega našeg“, već u konačnici, posebice u vremenima dramatičnih političkih i društvenih kriza slijedi i fizička likvidacija svih „nepodobnih i nepoćudnih“, jer „ljuta se rana, jedino i liječi ljutom travom“.
KONTROVERZNI OGLED
Vladimir Biti u svom je, vjerujem mnogima kontroverznom ogledu „Bitka za romantičarsko nasljeđe“ zapisao: „U nastojanju da preoblikuje palanačko iskustvo srpske kulture, Konstantinović se preko mladog Crnjanskog želio izboriti za pobjedu ranog nad zrelim romantizmom, pri čemu je… odbijao prihvatiti da je upravo radikalizam kozmopolitskog romantizma porodio fanatizam onog nacionalnoga. No njegovo je uporno poricanje vlastitog suučesništva u rastućem palanaštvu sunarodnjaka imalo svoju cijenu“. Naime, kao što je „projekt razgradnje svih etabliranih vrijednosti Miloša Crnjanskog pokazao svoje naličje u logorima Drugog svjetskog rata, tako se i Konstantinovićevo načelo jedinstva kroz razlike, čiju je državničku primjenu on dosljedno i gorljivo branio još u posmrtnom hommageu Titova misao, izrodilo u logorima jugoslavenskog rata“. A, kako se razlike ne bi otele kontroli, Titova ih je „državnička politika mudro i pažljivo krotila“, (us)tvrdio je Konstantinović.
Ali, što se bile posljedice „kroćenja“ upitao se Biti i odmah odgovorio: „Razlike koje su po krotiteljevoj (Titovoj) procjeni podržavale sistemsko jedinstvo dobivale su otvorena vrata, dok su se one koje su ga ugrožavale naprotiv sankcionirale, ekskomunicirale i izolirale“. Dakle, posljedice znamo: kulminirale su u krvavom rasapu (post)titovske Jugoslavije; naravno Konstantinovićev pokušaj revolucioniranja iskustva srpske kulture u jedinstvenom i grandioznom poduhvatu naslovljenom „Biće i jezik“ (zapravo posvemašnjoj inventuri srpskog pjesništva 20. stoljeća, objavljenoj u osam tomova), upravo se i svodio na „upornu i grčevitu bitku s utvarama koje su se otele kontroli“, a da se autor „Filozofije palanke“ nikad nije obračunao s vlastitim mutnim naličjem, odnosno nikad nije zapitao je li „pripitomljavanja zazornih sablasti bio najbolji način te i takve kohabitacije“. Ali, bez ogleda na ove kritičke tonove, koje upravo i jesu vrijednost po sebi, Biti je odao puno priznanje predanom i lucidnom istraživaču našeg palanačkog iskustva koje je nesumnjivo, na ovaj ili onaj način ostavilo nezaobilazan trag u (ne)kulturi svih nas koji smo u njoj živjeli i barem je dijelom participirali.
PROBLEM U “DRUGIMA”
Ivan Milenković u svom je prilogu upozorio da je Konstantinović uočio nacionalističke (fašističke) tendencije, prije svega u Srbiji i to u vremenima kad gotovo nitko nije registrirao taj fenomen kao ozbiljan problem. Duh palanke je paradoksalan kad se promatra iz perspektive kritičara palanke, ali i sam unutar sebe, svoga bića, otvara čitavu lepezu paradoksa, imanentnih samoj njegovoj egzistenciji. Ono što se iz cjeline palanačkog duha pokazuje kao homogena cjelina, zapravo je splet paradoksalnih, logički neodrživih tvrdnji. Međutim, pravi problem nastaje, piše Milenković, kada se „stvarnost odbije pokoriti mitu“, jer „palanka po sopstvenom samorazumevanju ne može zamisliti da bi bila nepravedna, a kamoli da bi mogla počiniti zločin“.
Palanački se duh nikada ne očitava samorefleksivno, što znači da nikada ne dovodi u pitanje vlastita uporišta, već problem uvijek vidi u Drugima, u Drugome, nikada u svom biću. Tamo gdje je jasnoća imperativ, po prirodi stvari traže se „konačna rješenja“ i to nam Milenković slikovito ilustrira riječima: „Ako su Jevreji problem svih problema, onda je jasno da se problem rešava uklanjanjem problema, dakle Jevreja“. Problem je međutim u tomu, što paradoks(i) nema(ju) rješenje; on se ne razrješava uklanjanjem jednog od proturječnih elemenata, jer preostali element uvijek zahtjeva i onu drugu polovicu, u protivnom nije, niti može bit djelotvoran.
Na koncu sam Konstantinović nudi paradoksalno objašnjenje palanačke egzistencije: ona je stvarna , samo ukoliko je iluzija. Stoga suspendira, poništava realnu stvarnost, zasniva se na mitu i na njemu gradi svoj identitet, koji kao takav ne može biti ništa drugo do laž, jer je na laži i zasnovan. U svakom pogledu ovaj je zbornik vrijedan doprinos revalorizaciji Konstantinovićeva obimnog i bogatog stvaralačkog opusa i na najbolji mogući način nam prezentira zašto je duh palanke, uvijek i svugdje duh ništavila, duh negacije stvaranja, apoteoza nasilja i opsesivne mržnje prema svima koji „nisu naši“. Pa i prema „našima“, ukoliko se usude kritički propitivati duh palanke u kojoj i s kojom žive i tako sebe same osude na izolaciju i marginalnost. Utoliko je „marginalnost duša istorije“, pozicija s koje je uostalom djelovao i živio i sam Radomir Konstantinović.