Knjiga Vještice, progoni vještica i žene koju je u nas ove (2026) godine objavio poznati zagrebački nakladnik Sandorf, u prijevodu s engleskog Maje Proface, u svijetu poznate i čitane talijanske znanstvenice (s američkom adresom), Silvije Federici, koja se danas smatra jednom od najvažnijih teoretičarki feminizma, ženske povijesti i političke filozofije vezane uz ove i srodne teme, svojevrstan je nastavak njezine kultne studije Kaliban i vještica (iz 2004) koja je sastavni dio obvezne literature sveučilišnih programa feminističkih i uopće tzv. ženskih studija.
Općenito uzevši, talijanska se znanstvenica u svojim istraživanjima usredotočila na srednjevjekovnu Europu, posebice epohu prijelaza iz feudalizma u građansko, kapitalističko društvo, jer upravo građanske revolucije drži ishodištima svojevrsne kontrarevolucije kojima su žene doživjele definitivno podjarmljivanje, dakle status u kojem se i dalje, sve do danas suštinski nalaze, usprkos brojnim emancipacijskim procesima i pokretima, posebice aktivnim tijekom minulog stoljeća. Naglašavajući institucionalizaciju fenomena silovanja i prostitucije kao i ranije progona i suđenja hereticima i vješticama, odnosno njihova mučenja i spaljivanja, dr Federici je prikazala kontinuitet sustavnog potiskivanja žena kao osoba, ali i sve grube i perfidne oblike prisvajanja njihova rada koji nisu samo mučno ispoljavanje mizoginije, već prije i iznad svega proizlaze iz nepravedne strukture patrijarhalnog društva isprepletenog silnim nepravdama kojima se žene lišavaju svojih društvenih funkcija, sve do prava na dom i sve to u ime pohlepe koja već stoljećima dominira tako ustrojenim zajednicama.
ALI, RAD dr Federici nije samo usmjeren prošlosti i analizi povijesnog stanja, već joj povijest služi kao svojevrstan medij kojim posreduje strogu, kritičku analizu postojećeg, suvremenog stanja i položaja žene diljem svijeta, s posebnim naglaskom na Afriku, gdje se danas odigrava prava drama, budući na prostorima Crnog kontinenta duhovno i fizičko osiromašenje žena poprima užasne dimenzije i razmjere. U predgovoru knjige između ostalog je naglasila: „Prošlo je više od pet stoljeća otkako se vještičarstvo pojavilo u zakonicima mnogih europskih zemalja masovnih progona, čija su glavna meta bile žene koje su bile na glasu kao vještice. Danas, većina vlada u zemljama gdje su žene bile napadane i ubijane kao vještice ne priznaju ovaj zločin (izuzetak je Norveška, gdje je općina Vardo 2000. izgradila spomenik, žrtvama suđenja vješticama koja su se odvijala u Finskoj, između 1600. i 1692. kada je suđeno 135 osoba za tzv. vještičarenje, a pogubljeno gotovo stotinu žena; ipak u korijenima njihova progona nalazimo brojne, gotovo iste čimbenike koji su potakli progone vještica u 16. i 17. stoljeću, s religijom i riganjem najmizoginijih predrasuda o ženama kao ideološkim opravdanjem“.
Svijet je početkom 21. stoljeća „zasipan“ nizom dokaza o ubojstvima žena (ne samo) u Africi, ali dok se sve to iz eurocentrične, bolje rečeno amerikanizirane perspektive događa „tamo negdje na kraju svijeta“, takve tragedije malo koga ozbiljno dotiču, iako su podaci uistinu zastrašujući. Samo u Tanzaniji se godišnje ubije oko pet tisuća žena optuženih da su vještice; jedne sasijeku mačetama, druge žive zakopaju ili spale. U Centralnoafričkoj Republici zatvori su prepuni žena optuženih za vještičarenje, a 2016. više od stotinu ih je smaknuto, uglavnom spaljeno od raznih militantnih, pobunjeničkih postrojbi, a sve nalik i na tragu optužbi „lovaca na vještice“ iz 16. stoljeća koji su svoj krvavi zanat prije svega koristili kako bi lažnim optužbama i prijetnjama od smaknuća iskamčili novac od tih nesretnih žena i njihovih obitelji.
Ali, situacija po tim pitanjima nije dramatična samo u Africi; poput pandemije širi se diljem „nerazvijenog i ekonomski siromašnog svijeta“; u Indiji je vezana uz veliku privatizaciju zemljišta; poljoprivredna se proizvodnja komercijalizira, a dosadašnje, tradicionalno „ograđivanje zajedničkog zemljišta“ predstavlja veliku smetnju tamošnjem kapitalističkom poretku u razvoju i da bi se to „razbilo“ treba udariti na same temelje patrijarhalne obitelji u kojoj su žene najslabije karike. Trebalo im je dodatno, prijetnjama staviti do znanja kako se moraju podrediti tradicionalističkoj kontroli patrijarhalnih zajednica i da njihova borba za obranu doma, u kojoj sitna poljoprivredna proizvodnja za vlastite potrebe predstavlja obranu prava na život „škodi“ općem društvenom razvoji, a zapravo interesima krupnog, veleposjedničkog kapitala i merkantilne ekonomije.
UBOJSTVA „vještica“ imamo i u Nepalu, Papui Novoj Gvineji, Saudijskoj Arabiji itd. Ali, srećom ipak nije sve kao prije nekoliko stoljeća, u Indiji se žene osumnjičene za vještičarenje danas samoorganiziraju raste ženski otpor novim pogromima i one podijeljene u grupe obilaze sela svoje lokalne sredine demantirajući glasine o postojanju vještica. Osim toga formiraju svoje udruge koje prikupljaju dokaze o lovcima na vještice i demistificiraju njihove stvarne, pohlepne nakane tražeći zaštitu od države, koje nažalost u pravilu nisu zainteresirane za progon ubojica. Na sjeveru Gane, postoje „kampovi za vještice“ u koje se sklanjaju na stotine žena prisiljenih na trajno izgnanstvo, jer su ih se u strahu od odmazde odrekle njihove obitelji, ali i šira zajednica u kojoj su do tada živjele.
Kako piše dr Federici: „Na temelju svih ovih pokazatelja se priznaje povezanost ovih novih napada na žene i promjene koje je donijela neoliberalizacija afričkih ekonomija, koja u mnogo aspekata predstavlja u stvari proces rekolonizacije. Zasad nema pravih odgovora na ova zastrašujuća otkrića“. Većina autora koja se bavila progonom vještica, to je uglavnom činila sa socioloških pozicija, a takve su analize, koliko god bile potrebne, ipak nedostatne, jer ne odgovaraju na pitanja: tko su to bile vještice, zašto su bile optužene, gdje i kako su bile kažnjavane, a zapravo je ostalo nezapaženo, „ispod radara“ da su, nalik trgovini robljem, ili istrebljenju autohtonih naroda i progoni vještica stajali na raskrižju nakupine društvenih procesa koji su popločali put usponu modernog kapitalističkog svijeta.
U ESEJIMA ove instruktivne i analitičkom strogošću pisane knjige razvidno je zašto svjedočimo valu mizoginih, patrijarhalnih praksi i na počecima modernog svijeta i to na inicijativu iste one buržoazije koja si pripisuje zasluge da je bila „agent emancipacije žena“. Kako bi pojasnila ove različite i često krajnje suprotstavljene korelacije, dr Federici se poziva na Marxa i razne marksističke teorije, tzv. humanog, stvaralačkog marksizma, smatrajući kako, bez ogleda na brojne nedostatke, još uvijek najubojitije pogađaju u srž problema, jer se fenomeni koii su doveli do pojave vještica mogu promatrati i na pravi način pojmiti, samo ako se uoče i promatraju „velike promjene“ koje su utabale put kapitalizmu u Europi. Dakle, niti jedna značajna pojava nikada ne može biti objašnjena bez referenci na kontekst i na vlastitu, unutarnju dinamiku. Tako se i progoni vještica moraju „izbaviti iz izoliranosti sela i biti smješteni u širi okvir“, koji treba ispitati u kontinuitetu i povezanosti s drugim zbivanjima i procesima kako na lokalnoj, tako i na nacionalno razini.
Borba protiv permanentnog društvenog osiromašenja žena u najrazličitijim oblicima imperativ je suvremenog svijeta i utoliko je i ova knjiga važna, jer ocrtava ne samo užase mizoginije, već ukazuje i na današnje „strategije otpora“. Prvi, možda samo naizgled nevažan korak u koncipiranju „duha otpora“, ali u „pedagoškom“ smislu iznimno poticajan i produktivan, jest da se organizirano i osmišljeno stane na put jakoj komercijalizaciji, turističkom marketingu europskih i američkih lokaliteta na kojima se događao progon vještica, mjesta „slavnih“ suđenja vješticama, upozoravajući da se na groteskni način slave i reproduciraju isti stereotipi koje su i kreirali lovci na vještice i u smrt odveli na tisuće nevinih žena. Razni suveniri (lutke, šalice za kavu, ručnici itd) „vještica“ koji se prodaju turistima na tim destinacijama u suštini propagiraju jednu zloćudnu ideologiju i skandaloznu, izobličenu povijest, koja, možda i mimo htijenja turističke industrije može i gotovo sigurno hoće „oblikovati imaginaciju budućih generacija”.
Ali, mnogi to (još uvijek) ne shvaćaju ozbiljno i pitaju se: zašto ograničiti nešto što se dobro prodaje i trgovcima donosi dobru zaradu? I sve dok predstavnici vodećih političkih klasa, ali i rimokatoličke crkve ne priznaju velike i grozne zločine koje su tijekom povijesti njihovi preci (u)činili ženama, do bitnih pomaka nažalost neće doći. Primjerice, niti u jednom europskom kalendaru ne postoji Dan sjećanja koji bi nas podsjetio na masakre nad vješticama. Upravo suprotno; u nekim je zemljama spaljivanje vještica ušlo u popularnu kulturu, što recimo ilustrira pjesma Vi elsker vort land (Volimo našu zemlju), koja se i danas pjeva u Danskoj pokraj svakog krijesa uoči blagdana sv. Ivana krstitelja.
I kako kaže autorica ove poučne, ali i mučne studije Silvia Federici: „Zbog ovog i još niza već spomenutih razloga ne možemo dopustiti da se povijest vještica zakopa u šutnju, ako ne želimo da se njihova sudbina ponavlja, kao što se to već događa u mnogim dijelovima svijeta“.