Čim sam pročitao prvu rečenicu u Perkovićevoj knjizi, „socijalistička Jugoslavija bila je čista pop tvorevina“, osetio sam da knjigu neću ispustiti iz ruku. I zaista, pročitao sam je u jednom dahu. Napisana briljantno, hrabro i originalno, Sedma republika (izdanje Novog Libera iz Zagreba i Službenog glasnika iz Beograda) govori o jednom imaginarnom prostoru koji čine duhovne i kulturne vrednosti naroda koji su pre dvadeset godina počeli krvavo razdruživanje.
Posmatrajući sve kroz „šarene naočare pop kulture“, Ante Perković daje precizan presek ne samo istorije i društvenog uticaja rokenrola na Balkanu, već i politike, naravi, mentaliteta… To je i razlog što se odlučujem da ovaj razgovor vodimo upravo o temama koje knjiga nagoveštava i otvara, a da argumentaciju „pop kulture u YU raspadu“ prepustimo čitaocima koji već u ovom broju Novog magazina imaju priliku da je pročitaju u jednom karakterističnom odlomku.
Poručujete “dobrodošli u sedmu republiku”. Da li je ona ikada prestala da postoji, čak i u godinama najveće netrpeljivosti i uzajamne izolacije? Šta ćete vi
raditi u toj republici?
Kulturni i duhovni prostor bivše Jugoslavije nikada nije prestao postojati i to je jedina dobra vijest. Moramo popravljati uništeno, stvarati nove veze i paziti da se povezujemo na kulturi, a ne na njenoj suprotnosti. Ja ću se, kao i dosad, baviti muzikom i pisanjem najbolje što znam.
Danas je u svetu u opticaju pojam Generacija X 2.0, koji bi trebalo da upućuje na generaciju društvenih sajtova i digitalnih medija. Kako biste vi nazvali generaciju koja je danas na sceni u Hrvatskoj i u zemljama bivše Jugoslavije?
To je prva istinski postjugoslavenska generacija, mladi ljudi rođeni na kraju 20. stoljeća kojima je svaka priča o nekoj tamo bivšoj Jugoslaviji dosadna, tupa i besmislena. Kad malo izvuku glave iz tehnologije i sumanutog ‘povezivanja’ sa svim i svakim, kad shvate što ih čeka pod prozorom, ti će klinci napraviti velike stvari. Mi smo svoje prilike potrošili, oni će – duboko se nadam – biti hrabriji i pametniji.
Iz knjige Ante Perkovića Sedma republika – pop kultura u YU raspadu, čije će se beogradsko izdanje pojaviti krajem jula, Novi magazin ekskluzivno, uz dozvolu izdavača, objavljuje jedan zanimljiv odlomak
S lijeve strane dopire pucnjava. Štektanje automatske puške se pojačava i puni prostor. Tupi zvuk ispaljenja minobacačke granate nekoliko sekundi kasnije prati glasna eksplozija. Odjednom, na rep detonacije naliježu divovski timpani s tamnim premazima orguljama. Muzika i rat još se koji takt hrvaju i nadjačavaju, a onda iz rova iskaču gudači: prvo samo s jedne strane, brzim ubodima, kao najava, potom sve gušće i dramatičnije, preko cijele panorame. I ništa ih ne može zaustaviti, digitalni orkestar na njihovim krilima probija frontu, bubnjar odlučno zakucava zastavu u tlo i tek tad s ramena u ruke klize električne gitare. Veselo štekću distorzirane kvinte u neparnom ritmu. Pobjedonosni orkestar pridružuje se u naglascima.
Borba je trajala čitavu minutu, što je mala vječnost u uskom trominutnom svijetu pop glazbe. Ipak, još je nešto važno trebalo obaviti – gitare se razmiču, bas čuva stražu u dubini, dok preko timpana, u nebranjenoj, goloj sredini muški glas viče: „Za dom”. S lijeva i s desna, kao da su jedva dočekali, suborci mu zborno zrcale: „Spremni”. I pjesma konačno može početi…
Šezdeset i osam godina nakon što je ta nesretna krilatica zauvijek i nepovratno označila najveću sramotu i zločin u povijesti jednog naroda, osamnaest godina od posljednjeg rata koji je, skupa s drugim talogom, na površinu izbacio ostatke fašističke ikonografije u perverznom pokušaju da je sljubi s pravim domoljubljem, na kraju dugog desetljeća u kojem riječ „Europa” nije silazila s usana političkih i društvenih lidera, najprodavaniji album godine u Hrvatskoj je ploča koja ponosno počinje ustaškim pozdravom.