Prostor Pionirskog parka, u kome je uspostavljen paralelni sistem nekakve “vlasti” gde nije bilo moguće kročiti, evo već nekoliko meseci, omeđen je na početku protesta studenata 2.0 zgradama Predsedništva, skupštine Beograda, ulicama Kneza Miloša, Dragoslava Jovanovića, Dečanskom i Trgom Nikole Pašića. I sve bi to još i nekako funkcionisalo tih dana, kada se izgleda branilo Predsedništvo Srbije od nenasilnog protesta 15. marta, da se u međuvremenu neko nije dosetio da zagorča život Beograđana presećajući jednu od saobraćajnih žila prestonice.









Postavljanje tridesetak šatora, uglavnom praznih od 13. marta , a i u onim danima u kojima su neki ljudi povremeno boravili, nije imalo a ni danas nema nikakvu svrhu. Osim rugla. Jer prostor koji je otet od Beograda i Srbije, je mesto gde bi trebalo da pored saobraćaja teče i parlamentarni život naše države. Sada je omeđen pokretnim toaletima za koje se građani, a valjda i narodni poslanici, bune da se iz njih mesecima osećaju neprijatni mirisi.
To novo nehigijensko naselje na zaštićenom parku i trgu ugrožava i ono malo radova koji su neophodni a započeti su ovih dana. Kao još jedan prsten odbrane ili još jedna demonstracija i deo kolorita Ćacilenda? Jer su mašine izašle i radovi na cevima i asfaltu uveliko traju tik uz ovo apsurdno naselje.
Naš reporter je u dva navrata obilazio desetak dana ovaj prostor, pre svega u delu gde su smešteni beli šatori ispred Skupštine Srbije. U zabranjeni grad ispred Predsedništva se ionako ne može, ni deci iz centra koja su tu mogla da se osećaju kao u prirodi, ljuljaške i klackalice sad valjda koriste studenti što bi da uče, a knjige sa sobom ne nose. Zakonom zaštićena stabla i travu više ionako niko ne pominje. Šetačima pasa je takođe nekakva grupa koja obezbeđuje taj prostor zabranila da vode svoje ljubimce.
Jedini benefit, ovog tzv. protesta, je besplatan parking za stotinjak vozila na Trgu Nikole Pašića i u Dečanskoj ulici. Najpre je sklonjen asfalt u sklopu renoviranja, a kada je položen novi, ulica “služi” da građani iz okolnih zgrada, radnici preduzeća, i svima kojima to odgovara, imaju “slobodan” parking za vozila. Uveče se naravno prazni i ostaju parkirani automobili ćacija i dostavnih vozila za hranu i potrepštine malobrojnih u belim šatorima.





Tokom svih ovih dana od kada su ti šatori ispred parlamenta postavljeni, u najvećem delu vremena u njima nema nikog. Ili su potpuno prazni, ili u njima ima po nekoliko paleta, nešto đubreta, neki su skroz otvoreni. U onim najvećim ima po par stolova i u njima se vidi po plastičnim čašama da neko povremeno sedi. Dvadesetak šatora je u toku radnog vremena uveče i noću skroz prazno. U par u toku noći, kako smo mogli videti, bude nekoliko osoba, a ti šatori su svi zatvoreni. U toku dana i kada je lepo vreme po desetak građana, svih dobi, sede na plastičnim stolicama, pričaju, gledaju u mobilne telefone, poneko šeta mrkog pogleda i to je sve. Do štrajka glađu koji su najavili.
Kontakt nije moguće ostvariti sa ovim ljudima jer su uglavnom ratoborni posle pitanja “a šta vi radite tu”.
Čak je i do skora nevidljivi gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić zavapio da mu”smetaju i jedni i drugi” koji, po njegovim rečima, blokiraju radove, ulice i normalan život Beograđana.
“Evo ispred ovog objekta, ne možemo normalno da radimo jer je zatvorena ulica, oni koji blokiraju ulicu su je zatvorili i njih niko ne može da pomeri. Isto kao što su ovi drugi pozatvarali pola grada prethodnih šest meseci. To je jedan od glavnih razloga za kašnjenje radova”, kazao je gradonačelnik.
Grad se pred radove setio da javi da će biti zatvoren saobraćaj u ovom delu Beograda. Istina, bio je zatvoren već dva meseca ali zvanično se o tome ćutalo.







Radnici, naravno nisu za priču, ali poneki kažu da im je naloženo da svoj deo posla završavaju do dela gde su šatori. Asfaltira se i ostaje još to parče zauzetog prostora ispred zgrade skupštine. Kad će ga i da li će biti asfaltiran, to samo neko ko koordinira ovim Ćaci projektom zna. Ili je sve pravljeno adhok.
Nije dobro, navikli smo se.
Za kraj da citiramo Azru i jednu od pesama i genijalnih stihova Džonija Štulića:
“Da je igra zamišljena da zabavlja djecu To znate, je l’ da?
A da na djeci ostaje da mijenjaju stvari I to znate, je l’ da?
Da drugi misle za vas to vas ne smeta, navikli ste se
Da postoje zakoni jači od propisanih, to ne znate
To su heroji govorili kad su bili mali.”

