Oslanjajući se na povijesne činjenice, autentične dokumente i brojna svjedočanstva sudionika partizanskog, narodnooslobodilačkog pokreta, Šimun Cimerman (Zagreb, 1974) objavio je ove godine, u izdanju Naklade Jesenski i Turk, knjigu Bitka na Sutjesci, kojom je dao, posebice danas u nas, u društveno-političkim okolnostima dominirajućeg revizionizma i sveprisutnih, brutalnih tzv. alternativnih istina, značajan i hvalevrijedan prilog rasvjetljavanju dramatične i krvave partizanske epopeje, prvenstveno s fokusom na bitku na Sutjesci, koja je po svojim povijesnim, ali i političkim dosezima odredila pravce razvoja prostora bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata.
PARTIZANSKA PRIČA
Odmah u početku autor objašnjava kontekst epske bitke na Sutjesci i jasno naglašava kako se ona ne može pojmiti u svekolikoj svojoj složenosti, ukoliko se ne objasni i pozadina bitke na Neretvi, koja joj je prethodila i tek u simbiozi IV i V neprijateljske ofanzive moguće je na pravi način (pro)suditi, ne samo partizansku veličinu poraza (vojno su bili poraženi od sedmerostruko nadmoćnijeg neprijatelja, ali su usprkos svemu kao NOP preživjeli i time u konačnici pobijedili), već i shvatiti priču o „surovom, okrutnom i bešćutnom vremenu kad je život vrijedio malo ili ništa i hrabroj, požrtvovanoj generaciji mladih ljudi, domoljuba i antifašista, različitih nacionalnosti, vjera, socijalnog statusa i političkih opredjeljenja koji su se našli u vrtlogu najturbulentnijih događaja u povijesti čovječanstva“. I u tom i takvom kontekstu svjetske povijesti, partizanski pokret na prostorima Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata bio je „najsvjetliji trenutak naroda Balkana, prepoznat, cijenjen i priznat od gotovo čitavog svijeta-što će se ikad više teško ponoviti“.
S partizanima, kao antifašističkim pokretom na čelu s Titom, Jugoslavija se svrstala u savezničkoj, antihitlerovskoj koaliciji na stranu pobjednika, da bi se danas, 80 godina od svršetka Drugog svjetskog rata, u nas (Hrvatskoj, ali više ili manje i u ostalim republikama bivše nam zajedničke države) to veličanstveno nasljeđe nipodaštavalo, ismijavalo, preziralo, tako da svjedočimo jednom perverznom, sramotnom ireverzibilnom revizionističkom procesu u kojem se gubitnička strana obilježena Holokaustom, Jasenovcem, Sajmištem i bezbrojnim ratnim zločinima, zvjerstvima i stratištima nastoji proglasiti žrtvom, ili barem silnim lažima i manipulacijama svih vrsta oprati od zla koje je (po)činila i beskrupulozno ga delegirati pobjedničkoj, partizanskoj strani, stigmatizirajući je isključivo za onu koja je u nas „dovela komuniste na vlast“, bezobzirno zanemarujući činjenicu da većina partizana nisu bili komunisti. Naime, u partizanskom pokretu, komunisti su činili tek 20 posto sastava. Cimerman priznaje kako u svojoj knjizi i nakon niza postavljenih pitanja nije uspio za sve naći zadovoljavajuće odgovore, ali čini mi se važnim da ih je iznova aktualizirao i kroz povijeni presjek analize bitaka na Neretvi i Sutjesci približio se sukusu partizanske priče: kako i kada je ona uopće počela, tko su to bili partizani i zašto su ljudi različitih zanimanja, etničke pripadnosti, socijalnog backgrounda itd., odlazili u partizane i kako je KPJ, „jedna mala skupina ljudi s margine društva povela ustanak, pridobila mase ideološki neopredijeljenih ljudi, uspješno vodila rat i u njemu pobijedila“.
JEDINA SNAGA KOJA SE BORI(LA) PROTIV NACIFAŠISTA
Istražujući fenomenologiju bitke na Sutjesci (Nijemci su je nazvali operacija Schwarz kojom su namjeravali potpuno i definitivno uništiti partizanske snage – počela u svibnju 1943. i trajala mjesec dana), a prije toga objašnjavajući i prethodnu, jednako tako dramatičnu bitku na Neretvi (poznatiju kao Bitku za ranjenike), koju su Nijemci nazvali operacija Weiss i pokrenuli je početkom 1943, autor je na upečatljiv način ispisao pakao kroz koji su partizani prolazili u okruženju daleko nadmoćnijeg neprijatelja i kako su nadljudskim naporima uspjeli preživjeti svladavajući sve fizičke, mentalne i emocionalne kušnje do granice do koje je uopće moguća ljudska izdržljivost. Pa i preko nje, jer kako piše Cimerman: „Granice zaista ne postoje u mislima ljudi; granica do koje ide ljudska izdržljivost vrlo je jednostavna: ide sve do točke u kojoj nastupa smrt“.
U gotovo tromjesečnom okruženju, izloženi stalnoj kanonadi njemačkih i kolaborantskih vojnih postrojbi, pod neprestanim zračnim i topničkim napadima, gladni, iscrpljeni, žedni, u pocijepanoj odjeći i obući, praćeni teškim vremenskim (ne)prilikama (velike hladnoće), marširajući teškim, negostoljubivim i opasnim terenom, uz neprestanu brigu i skrb za ranjenike, svjesni da ih ne mogu ostaviti, jer će ih neprijatelj sve pobiti, ali jednako tako svjesni da ih usporavaju u probijanju obruča i da tako riskiraju pogibiju svih boraca, a time i uništenje pokreta kao takvog, sve su izdržali. Pod tim jezivim, stalnim moralnim dvojbama i iskušenjima, usprkos svemu, Vrhovni štab, na čelu s Titom uspio je učiniti pravi podvig: sačuvati glavninu vojsku i zahvaljujući neviđenoj hrabrosti partizanskih boraca, vještim manevrima obraniti se od sigurnog poraza, zapravo ostvariti na bojišnici svojevrsnu pat poziciju koja je partizanima, nakon toga u daljnjim borbama dala veliko samopouzdanje i psihološku prednost, a kasnije i sustavno (o)jačala NOP i uz sve veću pomoć britanskih i savezničkih snaga u naoružavanju neprijateljima zadavala sve ubojitije udarce, do njihova potpuna poraza. Osim toga, uslijedilo je i savezničko priznanje (izvještaj britanskog majora Williama Deakina neposredno nakon Sutjeske) da su partizani jedina snaga koja se na tlu Jugoslavije bori protiv nacifašista.
SJAJNA KNJIGA SA MALOM MANOM
Partizani su se, bez ogleda na skromno naoružanje kojim su raspolagali sve do svršetka bitaka na Neretvi i Sutjesci, pokazali ne samo kao fanatični, već i sjajno organizirani, obučeni, motivirani i uporni borci, koji usprkos ogromnim gubicima u ljudstvu nisu (iz)gubili borbeni moral. Dapače. Nijemci su operaciju Schwarz planirali realizirati u 30 dana, kroz tri faze: u prvoj okružiti partizane, potom ih satjerati u trokut (Piva-Tara-Durmitor) i na koncu ih u tom trokutu potpuno uništiti. Međutim partizani su se pokazali kao žilav protivnik; taktikom „danju se branimo, noću napadamo“, uspješno su kontrirali Nijemcima i njihovim pomagačima, da bi prilikom pokušaja prodora preko Foče, na Donjim i Gornjim Barama, na Zelengori, a potom u dolini Sutjeske deset dana držeći mostobran, pokazali herojstvo dostojno mitskih, antičkih junaka. Tada je i poginulo najviše partizana; ukupni gubici bili su ogromni: od ukupno nešto više od 22 tisuće boraca u sastavu brigada i Centralne bolnice, poginulo ih je više od sedam i po tisuća. Najveće gubitke imale su tri dalmatinske brigade, nešto više od dvije tisuće boraca, najviše iz Splita, Šibenika, Trogira i Makarske, a veliki je broj žrtava bio iz Gline (skoro 900), zatim Petrinje, Knina itd.
Nijemci su imali razmjerno malo gubitaka, u odnosu na ukupne snage izgubili su tek pet posto vojnika, dok su za usporedbu tri partizanske divizije izgubile trećinu ljudstva, a banijska čak polovicu. Na Sutjesci su, između ostalih, poginuli legendarni komandant treće udarne divizije Sava Kovačević, vijećnici AVNOJ, Nurija Pozderac i Veselin Masleša, niz komesara, komandanata bataljuna i četa, desetine liječnika i drugog medicinskog osoblja, 45 narodnih heroja itd. Nesporno, Vrhovni je štab na čelu s Titom, zaslužan za preživljavanje pokreta, ali tijekom borbi na Sutjesci, okružen neprijateljskom silom često nije imao pravi uvid u opću situaciju i samo zahvaljujući individualnoj inicijativi, zapravo neposluhu Koče Popovića koji se uočivši pravi trenutak za kretanje u proboj, oglušio o Titovu zapovijed i tako mu omogućio izvlačenje iz obruča.
Slično je ranije postupio i Vicko Krstulović na čelu Devete dalmatinske divizije tijekom bitke na Neretvi, kada se suprotstavio Titu i na svoju ruku spasio ranjenike koje je vrhovni komandant mislio ostaviti na Neretvi, da bi kasnije za nagradu bio kažnjen, tj. degradiran, a njegova divizija rasformirana. Nažalost, za ovu krucijalnu epizodu bitke na Neretvi, Cimerman očito nije znao, jer je ne spominje u svojoj knjizi, što znači da nije konzultirao više nego značajne, trotomne memoare Vicka Krstulovića (koje je uredio njegov sin Vladimir Krstulović), niti ih navodi u popisu literature, a jednako tako nema ni Vicka Krstulovića u indeksu imena. To je nesporno mana ove, inače sjajne knjige, pa evo mu dobronamjerne preporuke da sazna više o Neretvi, drami prije Sutjeske i slijedeće izdanje svoje knjige dopuni podacima koji će mu sigurno biti od koristi za širu sliku i artikulaciju cjeline materije koju obrađuje.