Prigodom nedavnog posjeta predsjednika Italije Sergija Mattarelle Hrvatskoj, njegov domaćin Zoran Milanović je izjavio: „Imali smo kompleksnu povijest kroz stoljeća isprepletenu, svega je tu bilo. U našem primjeru odnosa hrvatske moderne političke nacije i moderne Italije, možemo reći da je u našem primjeru Europska unija bila zaista jedan konkretan mirovni projekt.“ Doduše, dodao je i da je EU to danas „puno manje nego što je bila“, ali s Milanovićeve strane ovo je ipak bila neobično ‘eurofilna’ izjava.
Ako se sjetimo onih vremena s početka devedesetih, kada su se mnogi bojali da će Hrvatska izlaskom iz Jugoslavije ostati i bez onih ugovornih garancija koje je SFRJ postigla Osimskim sporazumima, sve je s te strane ipak ispalo sasvim dobro. Jamačno i zbog zajedničkog priznanja Hrvatske koje je tadašnjih 15 članica tadašnje Evropske Zajednice odobrilo sredinom januara 1992. O današnjim odnosima ovaj nedavni predsjednički susret ne govori mnogo, jer su funkcije obojice uglavnom samo protokolarne. Da su ekonomski odnosi dobri govori podatak da je Italija Hrvatskoj druga ekonomska partnerica, s vrijednošću ukupne razmjene od 8,4 milijarde eura.
PREDSJEDNIK O UKRAJINI
Što se pak predsjedničkih susreta tiče, za Hrvatsku je značajniji bio drugi predsjednički posjet, koji se dogodio nešto ranije. Slovački predsjednik Peter Pellegrini posjetio je hrvatskog kolegu početkom jula, a Milanović je u izjavi tom prigodom, govoreći o perspektivama Ukrajine i drugih za članstvo u EU, iznio sasvim drukčiji sud o uniji: „Europska unija, nažalost, godinama mrcvari neke, a za to postoji manjak volje kod nekih aktera, tako što im odugovlači pregovore. To su Crna Gora, Albanija… Pa, u tom smislu razgovarati o Ukrajini u EU-u jest legitimno, ali mogu primijetiti da je to zemlja čije teritorijalne perspektive nisu jasne. U ratu je i što se tiče općih uvjeta članstva, ne vidim da ih ispunjava. To su činjenice. Što će biti dalje, odlučit će EU. Iskreno, mislim da je ta vrsta obećanja licemjerna i neiskrena. Takav je odnos prema Ukrajini od prvog dana, još od 2013.“
Uz to je naveo i da rješenje rata u Ukrajini ne vidi bez diplomacije, a to znači i bez razgovora s Rusijom. Među okolnostima koje bi govorile tome u prilog jest i činjenica da ne samo Ukrajina, nego i Rusija nemaju više mnogo ljudskih resursa za nove valove mobilizacije za rat. „Ruska vojska je premala za ono što se govori da bi željela napraviti, a to je nekakav napad na Poljsku. Tko to želi vjerovati, neka vjeruje, ali s ovim kapacitetima, Rusi to ne mogu.“
Ovo je premijeru Plenkoviću bio dovoljan razlog za napad na Milanovića i, vjerojatno, kraj primirja između njih dvojice te možda i povratak „tvrdoj kohabitaciji“. Plenković se vratio na optužbe da Milanović više zagovara stavove Kremlja nego Hrvatske: „Nema ni trunke razumijevanja ni opravdanja ni bilo čega što bi bilo tko tko predstavlja Hrvatsku, Hrvate i hrvatsku politiku mogao u svojim nastupima imati prema Putinu i Rusiji. Ne znam po kojoj to filozofiji, formuli, logici, kojem pravu i kojim načelima se tako nešto događa.“
NERVOZA PREMIJERA
Naravno, stavovi prema ratu u Ukrajini i mogućim rješenjima mogu se razlikovati, ali kod Plenkovića kao da progovara nervoza što postoji netko – predsjednik – tko u tome ima neovisan stav. Da Milanović nema onako kritičan stav spram Kremlja kao Plenković i većina u EU već je odavno primijećeno, ali premijer to sigurno neće riješiti tako da predsjednika na neki način natjera na jedinstvo i suglasje. Ustav predsjednika i vladu obavezuje na zajedničko vođenje politike u nekoliko oblasti, kao što su obrana i međunarodni odnosi, ali nema nikakvih procedura kojima bi se to i ostvarilo. Zbog toga deseci mjesta u diplomaciji ostaju nepopunjena, a mnogi diplomati ne mogu ni u zasluženu penziju.
U pat-poziciji je i izbor predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda, o čemu natpolovičnom većinom glasova odlučuje Sabor, ali jedini ovlašteni predlagač je Predsjednik. On je, ne uvaživši mišljenja Vrhovnog suda i nadležnog saborskog odbora, predložio sutkinju Sandru Artuković Kunšt. Sabor je, s 82 glasa protiv i 31 za (opozicija kronično ne uspijeva okupiti sve svoje članove i članice parlamenta), 27. juna odbio taj prijedlog. Plenković je umjesto obrazloženja negativnog stava većine tek lakonski izjavio da ih kandidatkinja „nije impresionirala“ (kasnije je ipak pojasnio da nije ponudila nijedno konkretno rješenje za probleme u sudstvu), a Milanović je pak kazao da ne vidi razloga da mijenja prijedlog i da će istu kandidatkinju, ako se javi, predložiti ponovo.
Thompson i na godišnjicu „Oluje“
Predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković ocijenio je u ponedjeljak da Thompsonov koncert na Hipodromu u Zagrebu ne znači nikakav povijesni revizionizam ni promociju ustaštva: „Nije ovaj koncert bio ništa drugačiji nego su bili Thompsonovi koncerti zadnjih 35 godina. Neko veliko iščuđavanje ljudi zato što se sada dogodilo u smislu izvođenja jedne pjesme (Bojna Čavoglave) o čijem sadržaju su se u prošlosti očitovali sudovi meni djeluje malo čudno.“
Gradonačelnik Sinja Miro Bulj zvanično je najavio da će na 4. avgusta, kada se obilježava godišnjica „Oluje“, hrvatski pjevač održati drugi veliki koncert u Sinju. Toga dana u Srbiji i Republici Srpskoj obilježava se godišnjica akcije „Oluja“ koja je počela 4. avgusta 1995. godine napadom Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane na Republiku Srpsku Krajinu. Taj datum obilježava se kao dan posvećen stradalim i prognanim Srbima na teritoriji Hrvatske i kao podsjećanje na kršenje njihovih prava. U akciji „Oluja“ ubijeno je i nestalo 2.000 Srba dok ih je oko 250.000 protjerano iz Hrvatske.
Tokom Thompsonova subotnjeg koncerta na Hipodromu u Zagrebu kojem je prisustvovalo više od pola miliona ljudi, osim pjesama čuo se i poklič „Za dom spremni“. Thompson je otpjevao i „Bojnu Čavoglave“, čiji stihovi izazivaju veoma podijeljene reakcije. Na početku pjesme uzviknuo je ustaški pozdrav „Za dom“, na šta je publika gromoglasno uzvratila „spremni“. Taj poklič su koristile jedinice HOS-a i dio branitelja u Domovinskom ratu, a nastao je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Zbog otvorenog koketiranja s ustaštvom Thompson je zabranjen u mnogim evropskim zemljama – Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj…, čije su vlasti uoči proteklog vikenda upozoravale svoje građane da ne putuju u Zagreb zbog koncerta „desničarske pop zvijezde“.
EUFORIJA THOMPSON
Što će biti s još nekim odlukama (napose u resoru obrane), koje su također tek u navodno zajedničkoj pripremi – ne zna se. Što bilo da bilo, sve je političke procese bar na trenutak u drugi plan bacio formalno nepolitički događaj – koncert Marka Perkovića „Thompsona“. Njegovi menadžeri zatražili su termin još dok je trajala predizborna kampanja za lokalne izbore, i nakon nešto pregovora sa zagrebačkom gradskom upravom dobili dan 5. jula na zagrebačkom hipodromu. Najavili su – i, pokazalo se, ostvarili – pola miliona gledalaca, i čitava se nacija više od mjesec dana bavila temama organizacije, sigurnosti, smještaja, prehrane, medicinske pomoći, količine mobilnih zahoda, preusmjeravanja prometa itd. Na kraju je, što se tiče sve te ‘logistike’, koncert održan bez posebnih poteškoća.
Ali došlo je do mnogo jasnijeg izražaja i ono što se moglo očekivati. Sam izvođač se držao u granicama ‘dopuštenoga’, da ne pređe u eksces. Osim pjesama, publici je ponuđena i neka vrst propovijedi nekadašnjeg, sada penzioniranog šibenskog biskupa Ante Ivasa, kako i svjetlosni efekti kojima su u zraku iznad hipodroma pomoću dronova prikazani između ostaloga i lik Bogorodice i veliki križ. Ali je zato publika to debelo nadoknadila i nošenjem majica s ustaškim simbolima, i uzvikivanjem, pjevanjem i skandiranjem ustaških pokliča. Policija je hapsila ne zbog toga nego zbog posjedovanja pirotehničkih sredstava, što i nije bez značaja ako zamislimo što bi se u tolikoj gomili dogodilo da je nešto od tih sredstava greškom eksplodiralo pa natjeralo ljude u stampedo. Cijeli je skup, kažu, video sniman pa će policija po tim snimcima navodno utvrditi je li bilo kršenja zakona.
NESIGURNO SUDSTVO
Ali tu ih čekaju i pravosudne muke, jer se sudovi ponašaju kao da nisu sigurni u same zakonske odredbe. Još prije pet godina Visoki prekršajni sud je odlučio da poklič „Za dom – spremni!“ na početku Perkovićeve pjesme „Bojna Čavoglave“ nije protuzakonit, jer je upotrebljen u okviru obrambenog i oslobodilačkog „Domovinskog“ rata. Ustavni sud je pak – premda je objavio da se ne može uplitati u postupke redovnih sudova – u saopćenju izjavio: „U odnosu na pozdrav ‘Za dom, spremni’, Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske“.
Kako se neki možda još sjećaju, Plenković je prije nekoliko godina formirao i posebnu komisiju koja je uključivala i nevladine stručnjake sa zadatkom da razjasni ovo pitanje. Ispalo je međutim kao po poznatoj formuli koja kaže da se komisiju osniva onda kad ne želiš riješiti problem, jer je i ova dala odgovor „da, ali…“. To jest, od zabrane korištenja simbola koji pozivaju na tešku diskriminaciju i nasilje prema nekim kategorijama ljudi mogu biti izuzeti neki koji su korišteni u „Domovinskom ratu“. Komisija nikad nije ni donijela završne zaključke o tim pitanjima, ali je i njen izvještaj mnogima poslužio gotovo kao pravna osnova za toleriranje ustaških simbola.
MLADI PROTIV USTAŠTVA
Inicijativa mladih za ljudska prava objavila je dobro argumentirano saopćenje, u kojem je između ostaloga rečeno: „Unatoč pokušajima da se ovaj koncert prikaže kao domoljubni događaj duboko povezan s kršćanskim vrijednostima, ponašanje pjevača i publike ipak pokazuje kako se radi o širenju ideologije koja negira temeljne državne vrednote te ponašanju koje pokazuje nemar prema zakonima i Ustavu naše zemlje. Republika Hrvatska je danas država slobode, ljudskih prava i demokracije. Nastojati ugroziti ju kao takvu znači napasti ju. Jučerašnji skup je utoliko bio protuhrvatski i protueuropski. … Ipak, posebno zabrinjava činjenica da glorifikacija ustaštva u ovakvom opsegu dobiva prešutnu ili otvorenu podršku institucija, umjesto njihove jasne osude.“
I stranka Možemo! je osudila korištenje ustaške simbolike. Nju, međutim, mnogi kritiziraju što je uopće odobrila korištenje gradskog prostora za koncert. Tu se ona našla u procjepu između poštovanja slobode javnog okupljanja, uključujući i za koncerte, i s druge strane onog neprihvatljivoga što dođe do izražaja kad se tu slobodu praktički primijeni. A to se ipak može utvrditi tek post festum.