Ova zbirka, posvećena hrvatskoj književnici Ireni Vrkljan, koja je preminula pre tri godine, sadrži šesnaest priča o onome što ljude istovremeno plaši i spaja: o gubicima koje ne priznaju, ljubavi koja je prošla, o neproživljenom, nesigurnosti, suočavanju s vlastitom smrtnošću, o poslednjem trenutku bliskosti i o usamljenosti. Priče govore o teškim temama kao što su starost, bolest i smrt, zasecajući u živo meso, i mogu se čitati i kao roman. Najčešće pisane u prvom licu, sve one deluju kao da imaju autobiografski karakter ili su „pozajmljene“ iz doživljaja njoj bliskih osoba čije je sudbine videla kroz nagaravljeno staklo nemoći i nestajanja… Ima u toj prozi i crnog humora, ironije i pokušaja prevladavanja najtežih situacija trivijama svakodnevice. A čitalac, na kraju, saznaje da nije jedini koji se plaši, zaboravlja na sitnice od kojih se gradi lepota svakodnevice, da nije jedini preljubnik i ljubavnik u pokušaju i promašaju, da se svi podjednako bespomoćno osećaju kao pacijenti, ostavljeni ili bespomoćni. Autorka knjigom nije pobedila ni sopstveni strah, ali ga je podelila sa čitaocem, i predstvila ga je kao nešto što nije vladalac nad ljudskim sudbinama.
„Zamislila sam da u ovim pričama opišem događaje u kojima likovi ne uspijevaju artikulirati svoje probleme“, objašnjava Slavenka Drakulić, dodajući da je nastojala da ih stavi u situaciju “u kojoj im je teško govoriti o onome što osjećaju, što ih muči – iako to žele. Teme kao što su teška bolest, rastava braka, tajne iz prošlosti, propast, izdaja, raspad veze i slično. Naime, mi svi cijelo vrijeme pričamo, komuniciramo, mislimo da razgovaramo, ali postoje neke stvari, neke tzv. ozbiljne, teške teme o kojima naprosto ne govorimo. I to ne samo zato što o tome nije pristojno govoriti u društvu. Stvar je u tome što ljudi često ne žele, možda ne mogu ili ne znaju govoriti o svojim problemima. Niti imaju s kim. Ipak, upravo su to teme literature, pa ako već ne mogu o tome govoriti – mogu barem čitati”.
„Ova fenomenalna knjiga ne govori o starosti, bolesti i bolnim temama od kojih svi bježimo dok nas ne zgrabe za vrat. Slavenka priča priče o teškim situacijama u našim životima o kojima ne govorimo jer mislimo da su samo naše. Potiskivanje nas čini osamljenima. Ovo je knjiga za sve nas osamljene i nesretne. Pročitajte je. Liječi“, opisala je knjigu Vedrana Rudan.
Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949, trenutno živi i radi na relaciji Hrvatska – Švedska. Diplomirala je književnost i sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na tridesetak jezika. U publicističkim knjigama uglavnom se bavila svakodnevicom u socijalizmu, ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Evropom. Njena prva publicistička knjiga, tada pod imenom Slavenka Drakulić Ilić, “Smrtni grijesi feminizma” (“Znanje” 1984, prošireno izdanje “Fraktura” 2020), jedan od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Evropi. Usledili su “Kako smo preživjeli”, “Oni ne bi ni mrava zgazili”, “Cafe Europa”, “The Balkan Express”, “Tijelo njenog tijela” i “Basne o komunizmu”. Godine 2021. objavljeno je novo izdanje eseja “Cafe Europa” pod naslovom “U kavani Europa”, kao i nastavak “Ponovo u kavani Europa”. Najnovija autorkina zbirka eseja “Rat je svugdje isti” (2022) okuplja tekstove o ratnoj stvarnosti, objavljene od 1991. do današnjih dana u većinom stranim novinama i magazinima. U književnim delima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom telu, bolesti i traumi, a pisala je i o životima kreativnih žena koje su žiele s poznatim umetnicima. Objavila je romane “Hologrami straha” (“Grafički zavod Hrvatske” 1987), “Mramorna koža”, “Kao da me nema”, “Božanska glad”, “Frida ili o boli”, “Optužena”, “Dora i Minotaur”, “Mileva Einstein, teorija tuge” i pomenute dve knjige priča.