Knjiga pršti humorom i duhovitošću, ali i oduševljenjem za životne radosti koje proizlaze iz probranih „ića i pića“, okusa i mirisa „Carske i kraljevske kuhinje“ („Srednja Europa“, Zagreb, 2025, u prijevodu s poljskog prof. dr Damira Agičića), kako glasi naslov knjige koja je nastala iz zbirke tekstova (na)pisanih 1990-ih godina za „Gazetu w Krakowie“, kao lokalni dodatak danas najuglednijih i najboljih poljskih novina „Gazeta Wyborcza“ koju uređuje slavni Adam Michnik, bivši disident i jedan od najuplivnijih angažiranih intelektualaca naše epohe.
MULTIKULTURALNA KULINARSKA OSTAVŠTINA: Kako kaže Maklowicz, svojim tekstovima želio je „odati počast multikulturalnoj kulinarskoj ostavštini Austrougarske“, ali na zabavan i poučan način, istodobno povezujući povijest i mnogobrojna umijeća različitih nacionalnih kuhinja. Počeo je sa receptima iz rodne Galicije, a potom se lista sa brojnih istraživačko-kulinarskih putovanja diljem Srednje Europe sve više širila. Iako je svršetkom Prvog svjetskog rata Habsburška monarhija nestala sa političkog zemljovida, odnosno raspala se na nekoliko novonastalih državnih tvorevina, njezino bogato duhovno i materijalno nasljeđe ostalo je živo, povezano i posredovano prvenstveno raznolikom, a opet jedinstvenom kulturom življenja, bliskošću i sličnošću običaja i tradicija u kojima su umijeće kulinarstva i raskošna gastronomija (p)ostali izrazito prepoznatljivi simboli nacionalne, kulturološke, a i vjerske međusobne stoljetne upućenosti i povezanosti. Prava primijenjena umjetnost za naša nepca.
Dakle, zahvaljujući, naravno ne isključivo, ali u znatnoj mjeri izmiješanosti i isprepletenosti „carske i kraljevske kuhinje“, Habsburška monarhija nije iščezla iz pamćenja, povijesti i kulture; upravo suprotno: danas je življa no što bi to uopće mogli pretpostaviti. Između svih velikih povijesnih zbivanja i ličnosti koji su obilježili narode ove raznoljudne carevine, na koncu, samo naizgled paradoksalno, kulinarstvo i gastronomija su se pokazale kao najjače vezivno tkivo „jučerašnjeg svijeta“ (riječima Stefana Zweiga) o kojem tako upućeno i sa puno duha i zeru začina suptilne ironije i blagog sarkazma piše Maklowicz u svojoj knjizi koja je ujedno i svojevrstan, inspirativan, ponekad i provokativan vodič kroz Srednju Europu, ali i izbor najzanimljivijih i najčešće korištenih recepata s ovih prostora, pri čemu autor posebice hvali mađarsku i dalmatinsku „spizu“.
CARSKA KUHINJA: I tako je nastalo djelo koje plijeni sadržajem, stilom, informiranošću i upućenošću i u kojem se maestralno ispisanim rukopisom susreću povijesni fakcitet i književna fikcija koji ujedinjeni kroz instruktivne kulinarske recepte dobivaju na vjerodostojnosti, pa čak i u onim slučajevima kad dobro znamo da nam je autor „kontekstualno“ ponudio ona rješenja i one priče u koje opravdano sumnjamo, čak izvjesno znamo da nisu istinite, ali ipak, tko nam to sa sigurnošću može potvrditi suprotno. Ako u povijest i predočene činjenice možemo i sumnjati (primjerice: je li pukovnik Redl, nakon što je otkriveno da je ruski špijun i neposredno prije samoubojstva, otišao u glasoviti restoran „Riedhof“ na svoj nezaobilazni „goveđi file po dalmatinski“, pa nam autor knjige odmah priopćava i recept pomenute delicije), brojni kulinarski recept koje nam je izabrao i ponudio na uvid stvarni su, konkretni i stoljetnom praksom provjereni. Dakle, iako je pukovnik Alfred Redl, o kojem je slavni mađarski režiser Istvan Szabó snimio istoimeni, čuveni film, izdao monarhiju kojoj je služio, pokazalo se da je do kraja ostao vjeran svome gurmanskom apetitu i carskoj kulinarskoj tradiciji.
Ali, recepti predočeni u knjizi, nisu „sveto pismo“, dužnost je, dade se iščitati između redaka ove knjige, svakog pravog šefa kuhinje, svakog ljubitelja, umjetnika kuhanja da svaki recept dalje usavršava i dorađuje prema svome ukusu. Dodaje mu prepoznatljivi osobni, ali i nacionalni, regionalni, lokalni štih. I na tom simpatičnom paradoksu Maklowicz je kroz kulinarstvo i gastronomiju virtuozno prikazao sjaj, ali bijedu Austrougarske povijesne i političke kuhinje u kojoj je jedina neupitna vrijednost bila i ostala upravo ona, prava „carska i kraljevska kuhinja“ koja se kuša i u kojoj se uživa za trpezom.
Maklowicz je u svakoj sredini pronašao jela od peradi, riba, mesa, brašna i griza, razne juhe, salate i deserte koji su ga oduševili, ali primat, bez velike dvojbe daje mađarskoj i austrijskoj kuhinji, pa je tako zapisao: „Bog je stvorio Mađare, a oni su stvorili gulaš i u oba slučaja stvoreno je nešto izvanredno“. Gulaš je ubrzo osvojio sve narode i staleže Habsburške monarhije, na koncu i samog cara koji su često častio raznim varijantama ovog ukusnog i slasnog jela. Autor knjige veliki je znalac i ljubitelj „voćnih destilata“, među kojima najviše uživa u okusima i mirisima rakije od dunje, duda, kruške, a od vina u fokusu mu je pinot noir, prednost daje onom iz mađarske Baranje (Villányi), austrijskom Gumpoldskirchenu (koje je gotovo isključivo konzumirao i dr Ante Trumbić, jedan od vodećih hrvatskih političara u Austrougarskoj kraljevini na prijelomu 19. i 20. stoljeća), a u posljednje vrijeme, kako sve češće boravi u svojoj kući za odmor na Pelješcu, u Dalmaciji, oduševljava se tamošnjim čuvenim sortama malog plavca od kojeg nastaju jedinstveni, trpko-slatkasti Postup i gusti Dingač.
KNJIŽEVNIO SPOMENIK KULINARSTVU: Dugačak je popis jela iz Austro-Ugarske koja su „osvojila“ svijet; spomenimo samo neka od najpoznatijih: Sacher torta, čokoladna torta Rigo Jancsi, Doboš torta, Štrudla od jabuka, Bečka šnicla, Češke knedle i okruglice, Ćufte od žganaca iz istočne Galicije, Transilvanska juha, talijanska tjestenina, riža i sladoledi, šaran na židovski način, poljsko kiselo vrhnje, kiseli krastavci i jela od gljive, razni mađarski paprikaši i gulaši, kao i prženo meso na svinjskoj masti, uz dodatak paprike, ćevapčići i pečeno meso na roštilju u južnih Slavena, a sve te recepte Maklowicz je „upakirao“ u razne priče o poznatim i nepoznatim osobama koje su živjele, ili boravili na tlu Austrougarske monarhije i koje su ta jela svojim umijećem proslavili diljem svijeta.
A, sva ta razna, čak i u svojoj jednostavnosti raskošna jela (p)ostala su „vezivni tkivo ogromne carevine od Bukovine i Galicije na istoku zemlje, preko Slovačke, Češke, Mađarske, Austrije i sjevera Italije pa sve do Slovenije, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Hrvatske, kako one kontinentalne, tako i one mediteranske, koja je nadživjela čak i samu povijest Habsburške monarhije“. U tom je pogledu, Austrougarska u rasponu od Lavova i Krakova, preko Budimpešte, Bratislave, Praga, Beča i Trsta, pa sve do Ljubljane, Sarajeva, Zagreba, Rijeke, Dubrovnika i Boke Kotorske bila najveće kulinarsko carstvo u povijesti novodobne Europe, jer bilo je „u stanju spojiti sve ono najbolje od naroda koji su ulazili njezin sastav“ i utoliko dobra kuhinja ne podnosi nacionalizam i prezire nacionaliste, ona je kozmopolitska, najbolji lijek protiv svih vrsta isključivosti i prostor široke komunikacije.
I na kraju, s Robertom Maklowiczom, autorom ove nesvakidašnje knjige, kao i piscem pogovora Andrzejom Zarebom (ujedno i autor ilustracija) „dijelim uvjerenje da je čovjek ono što jede“. I uistinu nije svejedno jede li se pečenje na svinjskoj masti ili morska riba na maslinovom ulju, pije li se uz obrok pivo, tokajac ili crno vino (a voda baš kad se mora) i složio bi se sa Maklowiczom i Zarebom: gastronomska raskoš i ponuda uvjetuju razlike u temperamentu i karakteru ljudi, dakle naše su osobine velikim dijelom i rezultat i produkt kulinarskih preferencija. Ili je pak obratno? U svakom slučaju, kroz ove instruktivne recepte, ali i opuštajući rukopis pun smijeha i humora, Maklowicz je podigao pravi književni spomenik kulinarskim vještinama i svima onima / nama koji znamo, ili barem umišljamo da znamo u njima uživati.