Potpisnik ovog teksta, za poečtak, posvema se slaže s rečenicama dr Stefana Bianchinija (jednog od recenzenata ove studije) u kojima je između ostalog konstatirao: „Nova knjiga D. G. začuđuje širinom pristupa, bogatstvom detalja i eruditskim kopanjem po prošlosti i mehanizmima predstavljanja vlada u inozemstvu… Riječ je o jednom originalnom, stilističkom spletu koji čitanje čini ugodnim i stimulirajućim i u stanju je izazvati radoznalost čitatelja i to u doslovnom smislu od stranice do stranice, jer ga vodi kroz složene i raznolike meandre povezane s diplomatskom profesijom, kako s aspekta njezinog javnog djelovanja, tako i iznad svega, kroz dinamiku koja je u brojnim slučajevima osuđena da ostane iza kulisa“.
DUHOVITE DOSJETKE
Također treba naglasiti da je dr Grubiši, kao malo kome prije toga, uspjelo o složenim temama međunarodnih odnosa i raznorodnih zakulisnih političkih igara i diplomatskih igrica (na)pisati djelo koje naprosto „pršti“ duhovitim dosjetkama, ironičnim, ponekad čak i sarkastičnim primjedbama, komentarima i citatima (primjerice, sir Henry Wotton, još je 1604, tijekom misije u Augsburgu izjavio: „Ambasador je pošten čovjek koji je poslan u inozemstvo da laže za dobro svoje zemlje“), a da pri tomu njegov znanstveni diskurs ni malo ne gubi na ozbiljnosti. Dapače samo ga čini provokativnijim i kao u nekom dobrom romanu zanimljivog zapleta tjera čitatelja da knjigu ne ispušta iz ruku sve do ponuđenog raspleta određenog događanja isprepletenog nizom (ne)predvidljivih situacija i akcija.
Posjedujući duboki uvid u svjetla i sjene, vrline i mane međunarodne diplomacije, dr Grubiša na nizu znanih i(li) manje znanih primjera ilustrira tajne diplomatskog „zanata“ kroz prizmu glavnih aktera međunarodne politike (između ostalog dio petog, posljednjeg poglavlja knjige posvetio je kontroverzama o književniku i nobelovcu Ivi Andriću kao diplomatu), a posebice se bavi analizom „talijanske diplomacije iza zidova Farnesine“, naličjem „diplomacije u engleskoj književnosti i diplomatskoj literaturi“, ili pak „francuskom diplomacijom u ogledalima Quai d´Orsaya“ i na kraju američkom diplomacijom, State Departmentom, koji se odlikuje specifičnom energijom i dinamikom što i nije nekakvo čudo jer se, još uvije, bez ogleda na rapidan rast Kine i njezine ekonomske i vojne moći, radi o danas jedinoj svjetskoj velesili čiji politički potezi, s većim ili manjem posljedicama potresaju cijeli svijet.
Uz to, autor je na „netradicionalan način“ progovorio i o diplomaciji u postkomunističkim zemljama, nakon pada Berlinskog zida 1989, a ubrzo potom i raspada SSSR, a posebice se fokusirao na primjer tranzicijske Bugarske, odnosno na temelju knjiga Aleka Vasileva Popova (1964-2024), bivšeg diplomate i poznatog književnika („Mitologija tranzicije“ i satirični romana „Misija London“) i njegove jetke ironije i crnohumorne filozofije apsurda, opisao je „karijeristički, analni alpinizam“ nove bugarske skorojevićke političke elite, koja nije (bila) ništa drugo, do jednako loš nastavak one prethodne komunističke i koja se navodno trudila pokazati i dokazati kako se u društvu, nakon sloma komunizma, njezinim izlaskom na političku scenu sve iz korijena promijenilo, ali u biti jedino što ju je stvarno interesiralo bilo je kroz taj privid zadržati vlastite privilegije u duhu onoga što je davno još tako plastično opisa Charles Maurice de Talleyrand: „Plus ca change, plus c´est la meme chose“ („Što se više mijenja, to je više isto“).
ZNAČAJ DIPLOMACIJE
Nova postkomunistička diplomacija, po riječima mlade moldavske istraživačice Diane Digol, sa Europskog sveučilišta u Firenzi, u svih 27 država srednjoistočne Europe, nekadašnjih satelita sovjetskog komunističkog imperija plus bivše sovjetske republike (izuzetak je DDR, čiji se niti jedan diplomat nakon 1991, kad je došlo do ujedinjenja Istočne sa Zapadnom Njemačkom, nije mogao nakon provedene lustracije zaposliti u novoj svesaveznoj administraciji) uglavnom je zadržala veći dio postojećeg diplomatskog aparata iz vremena socijalizma (izuzev kadrova regrutiranih iz redova sigurnosnih službi i obavještajnog aparata) koji je pod novim državotvornim insignijama nastavio svoju staru, grotesknu predstavu apsurda svojstvenu tranzicijskim zajednicama u kojima je „potkupljivost diplomata tek jedna u nizu političkih poroka“. Te blasfemične priče iz spomenutih djela Aleka Popova, toliko su nevjerojatne da ih je uopće teško i zamisliti kao istinite, ali kako piše dr Grubiša, sam se uvjerio u njihovu vjerodostojnost, jer su mu ih potvrdili sami bugarski zvaničnici s kojima se susretao i pričao na diplomatskim druženjima u Rimu.
Ilustrirajući sve vrline, ali i poroke specifičnog „diplomatskog zanata“ (poslije prostitucije „drugog najstarijeg zanata na svijetu“) kojeg je dobro upoznao i kao znanstvenik, teoretičar međunarodnih odnosa, ali i sam kao diplomat (u predratnoj SFRJ obavljao je dužnost direktora Kulturno-informativnog centra u New Yorku, odnosno bio šef kabineta Saveznog sekretarijata za vanjske poslove, a kasnije uspostavom neovisne RH, imenovan je za veleposlanika u Italiji i pri FAO / Organizacija za prehranu i poljoprivredu, u razdoblju 2012-15), autor inzistira na tezi, kako usprkos svim slabostima i nedorečenostima u vremenima velike globalne nesigurnosti, klimatskih promjena i sve žešćih i češćih oružanih sukoba diplomacija kao umijeće pregovora i postizanja kompromisa u cilju sprječavanja opasnog širenja ratne kataklizme, pa i lako moguće nuklearne katastrofe, usprkos svom stvarnom ili hinjenom elitizmu jest civilizacijska vrijednost koja po opisa svoga poziva mora i možda jedina efikasno može štiti interese mira i sigurnosti građana diljem svijeta. Svojim naizgled sitnim koracima, često zamornim, ponekad čak i tragikomično besmislenim protokolarnim manifestacijama, kao i unutarnjim napetostima, ona usprkos svemu ima nezaobilazan značaj u postizanju ciljeva kojima stremi miroljubivo čovječanstvo.
RJEŠAVANJE PROBLEMA „IZA KULISA“
Diplomacija je alat, umijeće primirivanja opasnih međunarodnih sukoba i ratnih konflikata, odnosno njihovo svođenje na „mjeru podnošljivosti“, na pozicije s kojih suprotstavljene strane mogu započeti pregovore o uklanjanju postojećih napetosti, i pri tomu suvereno hiniti kako ni za pedalj nisu popustili u svojim stavovima. Aluzija na sličnosti prostitucije i politike, možda zvuče grubo, ali po Grubiši, iako pogrešne, nikako nisu lišene osnova; on ih namjerno (pre)naglašava kako bi s jedne strane jasno, kritički argumentirano p(r)okazao, pa i ismijao, ono što je primjerice slavni srpski pisac Miloš Crnjanski (svojedobno jugoslavenski kraljevski diplomat) sažeo kroz sliku o „ambasadama kao malim ostrvima nastanjenim sujetnim i gramzivim karijeristima i udvoricama, špijunima i kontrašpijunima“, a s druge strane razlikovao od diplomatskih aktivnosti kojima je istinski stalo do „zajedničkog dobra“, u kojima i ono što se zbiva „iza kulisa“, gdje nema glamura, banketa, svečanosti, svekolikog blještavila pred reflektorima javnosti, zapravo služi i pomaže da se brže i lakše, bez previše loših političkih igrokaza dođe do srži određenog problema i krene njegovom rješavanju.
Kroz pet poglavlja (Koordinate diplomatske profesije, Alati i pseudoalati struke: dining and wining, Svjetska diplomacija iza kulisa, Izgradnja nove diplomacije: case study Hrvatske i Flashback: jugoslavenska diplomacija između Partije i profesije) dr Grubiša u svojoj najnovijoj knjizi „Diplomacija iza kulisa“ suvereno kritički i „enciklopedijski“ informativno izlaže komparativnu analizu diplomatske profesije i tako nam kroz osobno iskustvo i znanstvene analize „servira“ jedno samosvojno viđenje diplomatskih aktivnosti, nastojeći pri tomu obrazložiti kako brojne zanimljive, pa i poučne priče iz povijesti diplomacije mogu biti manje ili više instruktivne metafore, ali nikako ne i stereotipi, poput glasovitih Potemkinovih sela, jer uvijek iza svake takve priče treba pogledati što se to zapravo stvarno skriva(lo) iza kulisa.
U tom kontekstu uistinu je duhovita i još uvijek aktualna, posebice danas na našim prostorima, konstatacija Marka Twaina da je za njega „diplomacija jednostavno ime za koje smo se složili da tako nazovemo laganje o nacionalnim pitanjima“, ali autoru ove sjajne knjige nije stalo da pred nama prosipa širinu svoga obrazovanja i(li) upućenosti u sve složene pore ove nepregledno bogate problematike, već da nas uputi na neizbježnu (be)smislenost javne i tajne slike diplomacije koju često na prvi pogled ne prepoznajemo i kako je upravo u tomu tajna kako i kojom vještinom diplomacija „regulira“ sporove i gradi budućnost, čak i tamo gdje i kada se čini kako je to „ mission impossible“.