Ali, i u nas, na prostorima nekada zajedničke države se imamo čime pohvaliti; stariji se čitatelji svakako sjećaju obimne, kapitalne studije Zvonimira Kulundžića „Knjiga o knjizi“ (Zagreb, 1957), ili pak „Povijesti knjige“(Zagreb, 1985) Aleksandra Stipčevića, dok je nekako nezapaženo ostalo opsežno, monumentalna djelo (u sedam tomova enciklopedijskog formata), samozatajnog beogradskog profesora, dr Dragutina Furunovića o povijesti knjige i štamparstva, najvjerojatnije stoga, jer je objavljeno u vlastitoj nakladi i to sredinom 1990-ih godina, dakle u najnepovoljnije vrijeme. Neposredno nakon krvavog raspada Jugoslavije i svega što je u tom postratnom periodu velikih političkih i ekonomskih previranja i uopće društvenih kriza zahvatilo Srbiju.
IMPRESIVNA STUDIJA
Međutim, nitko dosad, barem prema vlastitom, dakako skromnom uvidu, nije tako detaljno istražio i obradi ulogu i značaj knjige, knjižnica i čitatelja u ratna vremena, od primjerice građanskog rata u Americi, preko dva svjetska rata, pa sve do najnovije ukrajinske drame uvjetovane osvajačkom (veliko)ruskom agresivnom politikom na ovu bivšu sovjetsku republiku, kao što je to učinio britanski povjesničar i član tamošnje Akademije (FBA), Andrew Pettegree (jedan od vodećih stručnjaka za Europu u doba reformacije i autor niza knjiga vezanih uz ovu problematiku) sa sveučilišta St. Andrews (Glasgow / Aberdeen / Edinburgh), na kojem vodi projekt „Universal Short Title Catalogue“ i koji je prije tri godine objavio opsežnu (550 stranica) i informativnu, zapravo u svakom pogledu impresivnu studiju „Knjiga u ratu“, koju su nedavno, ove 2026. u Hrvatskoj (u prijevodu s engleskog Marina Popovića), objavile “Petrine knjige”, sve prisutniji i agilniji nakladnik iz Zagreba koji se na hrvatskom, odnosno regionalnom knjižarskom tržištu naprosto nametnuo svojim raznovrsnim, ozbiljnim i interesantnim izdavačkim programom.
Možda je najprecizniju ocjenu Pettegreeove studije (u obrazloženju nominacije za „Najbolju knjigu 2023“), dao londonski The Times: „Bogato, autoritativno i vrlo čitko Pettegreeovo remek-djelo privući će svakog za koga su knjige, bez obzira na okolnosti trajni i neophodni dio života“, odnosno ova knjiga pokriva gotovo sve, od nacističkog paljenja knjiga, cenzura raznih vrsta i popisa zabranjenih knjiga (index librorum prohibitorum) koje navodno narušavaju i(li) ugrožavaju „čistoću vjere“, kao i ideološku pravovjernost, pa preko pisanja priručnika za treniranje džihadista, do knjiga pisanih „za podizanje morala koje se čitalo kod kuće, ali i na frontu“.
Ovo je velika priča, „prava riznica detalja“ o načinima na koje su se knjige tokom teških ratnih zbivanja (zlo)rabile i čemu su sve (po)služile. Sam pogled na liste zabranjenih autore, u različitim fazama povijesti, od primjerice srednjeg vijeka do danas naprosto je zastrašujući, ali ujedno i otkriva u čemu se krije ta ogromna snaga pisane riječi i njezinih tvoraca. Iako su nacisti masovno, uništavali židovske knjige i knjižnice, oni su itekako bili svjesni njihove važnosti, pa su sami formirali zasebne, velike zbirke židovskih autora i judaističkih tekstova, kako bi i sami bolje razumjeli „tajnu drevne mudrosti“, dokučili specifičnost inteligibilnosti „izabranog naroda“ i upravo zahvaljujući , kako kaže Pettegree „bizarnosti tog projekta“ spašen je od totalne propasti dobar dio te jedinstvene kulture, odnosno ogromne židovske „civilizacije knjige“.
SPECIFIČNA POVIJEST KNJIGE
Tijekom istraživanja i priprema za pisanje ove velebne studije (a trajale su gotovo tri desetljeća), preciznije rečeno svojevrsnog priručnika i vodiča kroz specifičnu povijest knjige, autor je pročitao brojne ratne dnevnike i biografije, kao i čitavu biblioteku pratećih interpretativnih tekstova, ali sam je naglasio da se u konačnici oslanjao na tri glavna izvora: knjige o ratu, knjige proizašle iz rata i nepregledni arhivski materijal, uglavnom sastavljen od pisama, dopisa i dnevnika „relevantnih za iskustvo čitanja u ratnim vremenima, upravljanju ratnim izdavaštvom i izmještanju knjižnica uslijed ratne opasnosti“. I naravno utoliko pojam „knjiga“ uvelike nadilazi samo tvrdo ukoričena izdanja, već tu svoje neizostavno mjesto, uz znanstvene knjige i časopise zauzimaju i pamfleti, novine žurnali, leci, reklamni plakati, sve što je moglo poslužiti „potkopavanju borbenog morala neprijateljskih vojnika“, pri čemu su propaganda, fikcije, špijuni i cenzura imali svoj naizgled marginalni značaj, ali pokazalo se da mogu (p)ostati uistinu opasnim, čak smrtonosnim oružjem.
Kao dokaz ovoj tvrdnji, autor se na različite načine poziva na poznate riječi američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, čovjeka koji je volio i znao značaj knjige (i sam je posjedovao zbirku knjiga s više od 15 tisuća probranih naslova): „Svi znamo da knjige gore, ali itekako smo svjesni da ih vatra ne može uništiti. Ljudi umiru, ali knjige nikada ne umiru. Nijedan čovjek i nijedna sila ne mogu zauvijek zatočiti misao u koncentracijski logor. Nijedan čovjek i nijedna sila ne mogu oduzeti svijetu knjige koje utjelovljuju čovjekovu vječnu borbu protiv tiranije bilo koje vrste“. Stoga ni malo ne čudi uvjerenje razvijeno posebice tijekom 19. i 20 . stoljeća kako „pisana riječ oblikuje sudbinu nacije“, odnosno da su knjige moćno oružje u ratu ideja, ali s tom činjenicom su jako dobro bili upoznati i vodeće političke i intelektualne ličnosti „demokratskog Zapada“ (Winston Churchill, Charles de Gaulle, Roosevelt…), kao i tirani i diktatori poput Hitlera, Staljina, Mao Ce Tunga (zanimljiv je podatak da je na početku svoje karijere radio kao knjižničar).
RATOVI NAJNAČITANIJIH NACIJA
Ali, griješe svi koji misle da su perjanice nacionalsocijalističkog i komunističkog totalitarizma bile primitivne, sirove i neobrazovane osobe, primjerice: Staljin je od rane mladosti puno čitao (te se strasne navike držao cijelog života), na koncu u svojoj privatnoj biblioteci u podmoskovskoj daći imao je oko 15 tisuća naslova koji mu nisu služili samo za ukras, a to se vidi po brojnim, često opsežnim i zajedljivim zabilješkama na marginama knjiga koje je čitao. Na koncu i sam je napisao nekoliko knjiga („Osnove lenjinizma“, „Marksizam i nacionalno i kolonijalno pitanje“, “Dijalektički i historijski materijalizam“…); ne ulazeći u teorijsku vrijednost njegovih djela, ona su po svom ideološkom dosegu imala dalekosežan, politički često poguban značaj. Hitler je 1925/6. objavio u dva toma „Mein Kampf“, uz antisemitski pamflet „Protokoli sionskih mudraca“ (tiskan 1905), najzloglasnija knjigu 20. stoljeća u kojoj je „detaljno razradio program za budućnost Njemačke, kao i sudbinu koja čeka njezine neprijatelje“. On je također bio pasioniran čitatelj i kolekcionar knjiga, s posebnim interesom za djela iz područja arhitekture i povijesti (umjetnosti), što se dobro moglo vidjeti u njegovoj privatnoj biblioteci stacioniranoj u Berghofu koju su američki vojnici zaplijenili 1945. i danas se nalazi u američkoj Kongresnoj knjižnici.
Tijekom minulog stoljeća, piše Pettegree, knjižni fondovi brojnih europskih i azijskih država prošli su kroz „turbulentno“ razdoblje; knjižnice Varšave, Minska, Beograda, Kassela, Berlina, Münchena i drugih gradova su nesta(ja)la s lica zemlje, dragocjeni rukopisi, partiture, geografske karte, rijetka izdanja itd. su uništeni (primjerice: na Berlinskom tehničkom sveučilištu u Charlottenburgu prilikom bombardiranja 1943. iščeznulo je oko 250 tisuća vrijednih naslova, u Coventryju je sravljena sa zemljom slavna knjižnica tehničke literature itd), a sve to nimalo nije bilo slučajno. Pettegree zaključuje. „Činjenica da su se najveći ratovi 19. i 20. stoljeća vodili između najnačitanijih nacija svijeta, nikako ne može biti slučajnost“. I usprkos tomu što se tzv. zapadne demokracije nisu tako otvoreno upuštale u uprezanje knjižnica i knjiga u političke svrhe, kao što je to bilo činjeno u totalitarnim sustavima, ipak su „temeljne ideologije imperijalizma i nacionalne sudbine bile itekako dobro zastupljene na njihovim policama“.
Uz to, svršetkom Drugog svjetskog rata i porazom nacizma i fašizma, saveznici su se našli pred velikim izazovom: kako „počistiti“ ili iskoristiti zbirke knjiga poraženih i pri tomu su dakako važnu ulogu igrali vlastiti interesi, ali i „istaknuta uloga knjižnica kao ideoloških uporišta u prvim redovima poslijeratnog sukoba koji se sada vodi(o) na globalnoj razini“. Dakle, politički su lideri razvidno i jasno prepoznali knjige, autore, novinare, pjesnike, znanstvenike, izdavače itd, kao ključne aktere i resurse u ratnoj mašineriji i stoga ih, kaže Pettegree i mi danas moramo najozbiljnije shvatiti. A, „Knjiga u ratu“ upravo i opisuje kako je do toga došlo i koje sve pogodnosti, koristi, ali i prijetnje knjige sadrže u sebi. Često i mimo onoga što u njima zapravo i stvarno piše.