Za svoj rad nagrađena je nizom prestižnih, domaćih i međunarodnih nagrada (European Press Prize, 2024), priznanjem Hrvatskog novinarskog društva za najbolje pisano (2014) i radijsko novinarstvo (2025).
Za istraživanje fotografije na kojoj je snimljeno mučko ubojstva civila, lokalnog konobara Huseina Krše u Brčkom, 6/7. svibnja 1992, dakle početkom ratnih strahota u BiH, dobila je prošle (2025) godine regionalnu nagradu „Srđan Aleksić“ za „iskazanu hrabrost i izuzetnost u novinarstvu“. Ove, 2026. „osvojila“ je nagradu NUNS (od 2020. nosi ime „Dejan Anastasijević“), uz obrazloženje žirija kako je hrvatska novinarka svojim tekstom „Ubijanje za fotografiju: Što se krije iza jednog snimka smrti“ (objavljen na sajtu „BIRN Srbija“ i portalu zagrebačkog tjednika „Novosti“, glasila Srpskog narodnog vijeća) zapravo pokušala rasvijetliti „ogromnu, tamnu mrlju novinarstva“, važnu za medijsku, ali i širu društvenu budućnost, kako RH, tako i cijele regije.
UBIJANJE ZA FOTOGRAFIJU: Naime, istražujući okolnosti nastanka, genezu fotografije spomenutog brutalnog ubojstva u Brčkom (za koju su autori fotograf i suradnik beogradskih „Večernjih novosti“ Bojan Stojanović i njegov kolega Srđan Petrović, oboje iz Beograda, 1993. dobili svjetski uglednu World Press Photo, u kategoriji Spot News), B. Matejčić je dokumentirano pokušala odgovoriti na pitanje: zašto po njezinom mišljenju spomenuti fotoreporteri nisu samo zabilježili ovo strašno ubojstvo zarobljenog Bošnjaka, odnosno kako njihovi foto-objektivi nisu bili samo nijemi svjedoci, već i suučesnici ovog gnjusnog zločina.
Na temelju dodatnih istraživanja o zločinu u Brčkom, Barbara Matejčić je jednostavnim, ali i snažnim rukopisom ispisala nadasve tešku i dramatičnu, brojem stranica malu, ali sadržajno veliku knjigu „Ubijanje za fotografiju“ (Sandorf, Zagreb, 2026), koju sada Ivan Sršen, upućeni i nadasve agilan izdavač i urednik ove ugledne nakladničke kuće, priprema i za američko izdanje.
Objašnjavajući kako se odlučila istražiti povijest fotografije zločina u Brčkom, Matejčić se pozvala na knjigu Sandre Vitaljić „Suvremana ratna fotografija“, sastavljenu od intervjua s fotoreporterima koji su 1990-ih godina pratili ratna zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebnu joj je pozornost privukao razgovor sa fotografom Srđanom Ilićem (tada radio za Associated Press), u kojem je spomenuo kako su se u beogradskom Klubu književnika dvojica mladih reporter hvalila, kako su se po zadatku Reutersa, za koji su povremeno radili, na putu iz Sarajeva zaustavili u Brčkom kojim su srpske paravojne postrojbe harale i da su platili jednom licu u odori policajca, kasnije se saznalo da se radilo o Goranu Jelisiću (upravniku logora Luka, u koji su bili zatvaran i mučeni „nesrbi“, ratnom zločincu, osuđenom 2001. pred Haaškim tribunalom na maksimalnu kaznu od 40 godina robije zbog ubojstva 13 i premlaćivanje, najmanje četvero osoba tijekom svibnja 1992) kako bi pred njihovim kamerama ubio „zarobljenog snajperista“, a oni to mogli snimiti.
Sva zgrožena, prosto nije mogla vjerovati da je takvo što uopće moguće, počela se među kolegama diljem regije interesirati za tu priču, da bi na koncu saznala kako je dosta ratnih reportera već i ranije znalo, ili barem čulo za taj događaj, ali nitko se time nije posebno (za)bavio i tako je onda ona odlučila 2022. sama istražiti i utvrditi što se to stvarno zbilo. Podatke je prikupljala i provjeravala gotovo tri godine, povremeno joj je pomagalo nekoliko kolega, da bi na koncu, uz puno truda, kako je sama rekla „taj neizvjestan i mukotrpan, detektivski posao uspješno privela završetku“.
OKOLNOSTI NASTANKA FOTOGRAFIJE: U jednom od intervjua, koje je da(va)la, uglavnom beogradskim tiskovinama, nakon objavljenog teksta, Matejčić je naglasila kako ju je manje interesiralo jesu li spomenuti fotoreporteri uistinu platili, ili nisu kako bi snimili naručeno smaknuće, već je daleko više zanimala činjenica pod i u kojim su okolnostima nastale te fotografije, jer „to je u suštini za mene priča o etičkim i moralnim granicama novinarstva, odgovornosti profesije“, u konkretnom slučaju ne samo dvojice fotografa koji su izvještavali iz Brčkog i koji su bez ikakve dvojbe svojim činom, u najmanju ruku osramotili i sebe i poziv kojim se bave, već jednako tako, zapravo čak i više prisutno je pitanje odgovornosti urednika medijskih kuća i agencija koji na to nisu na pravi način reagirali; iako su čuli o čemu se tu radi(lo), ništa nisu poduzeli kako bi to istražili i provjerili.
Goran Jelisić kao dobrovoljac iz Bijeljine, zadužio je uniformu i pištolj s prigušivačem i došao u Brčko nad kojim su kontrolu preuzeli pripadnici JNA i razne srpske paravojne postrojbe. a neposredno prije toga izašao je iz zatvora gdje je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Inače radilo se o mladom, slabo obrazovanom (osnovna škola) čovjeku sklonom kriminalu koji je od zatočenika otimao novac, nakit i druge vrijednosti. U presudi Tribunala naglašena je njegova „sadistička priroda“ (sam si je nadjenuo znakoviti nadimak Adolf); mučio je i iživljavao se nad zatočenicima, a pretpostavlja se da je pobio više od sto osoba (u Brčkom je u to doba ubijeno ili nestalo između dvije i tri tisuće nesrba) u pravilu pucajući im u potiljak, iza leđa, jer nije imao snage svoje žrtve gledati u oči.
Tijekom svoje istrage, Matejčić je posjetila Brčko, razgovarala s mještanima o strahotama ratne okupacije, pokušavala je i na koncu, nakon niza administrativnih prepreka uspjela telefonski kontaktirati Jelisića u zatvoru koji joj je potvrdio da je fotografiranje smaknuća bilo dogovoreno i da su sve varijante priče dvojice beogradskih novinara o tomu kako su se prikrali i tajno snimili ubojstvo čista izmišljotina. A, beogradski novinarski dvojac koji je postao slavan, nakon što je Reuters odaslao njihove fotografije diljem svijeta, ubrzo nakon što je osvojio nagradu WPP, u veljači 1993. zatražio je politički azil u Nizozemskoj, tvrdeći da su im životi u Srbiji ugroženi. Dok se Petrović nakon određenog vremena vratio u Srbiju, Stojanović se nastanio u Nizozemskoj, sa aureolom političkog disidenta, da bi se prije desetak godina preselio u Španjolsku, ali i danas, nakon svih evidentnih dokaza i otkrića kako je snimanje ubojstva H. Krše (tijelo mu je 2007. ekshumirano iz masovne grobnice) bilo dogovoreno i plaćeno, odbija to priznati i u razgovoru s Matejčić ogorčeno je optuživao sve one koji o tomu govore da su jednostavno ljubomorni na njegov uspjeh i da ga zato objeđuju. A, na informaciju da to tvrdi i Jelisić, samo se sarkastično, bez komentara nasmijao.
Fotografija „Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji“ (foto: Dokazni materijal Tribunala u Hagu – sajt BIRN Srbija, 23/05/2025)
PREKRŠEN ETIČKI KODEKS: NUNS i Udruženje BiH novinara, na temelju istraživanja i saznanja Barbare Matejčić uputili su Fondaciji World Press Photo službeni zahtjev da se oduzme nagrada koju su 1993. dodijelili Bojanu Stojanoviću za fotografiju egzekucije Huseina Krše, jer ova fotografija ne može biti promatrana kao puki dokument spontanog zločina, već se radi o tomu da je spomenuti fotograf unaprijed znao, odnosno dogovorio ovo ubojstvu.
Još 2015. sarajevski fotograf Ziyah Gafic, nakon što je izašla knjiga Sandre Vitaljić, uputio je dopis WPP u kojem je iznio svoje sumnje da je Stojanović inscenirao fotografiju i platio ubojici i zaključio da se u ovom slučaju „radi o najbesramnijem i najstrašnijem primjeru manipulacije“, ali od adresata nikad nije dobio nikakav odgovor, iako je ova Fondacija i za manje prijestupe znala oduzimati nagrade koje je dodjeljivala, ako i kada se ispostavi da su autori (pre)kršili etički kodeks. Jedino što su po ovom slučaju poduzeli, nakon što im je Matejčić pružila dokaze, upućujući ih na jedan dokumentarac s nizozemske TV o zbivanjima u Brčkom i BiH tijekom rata, odnosi se na tekstualni opis fotografije – korigirali su potpis i umjesto laži da radi o ubojstvu snajperista, naveli su da je ubijeni Husein Kršo bio civil, pa je pravda barem manjim dijelom zadovoljena. A, hoće li se Fondacija WPP odzvati inicijativi novinarskih udruženja Srbije i BiH, možemo samo nagađati. Ako je suditi po onome što se to sve do danas događalo, teško.