Odmah treba naglasiti: iako se radi o respektabilnoj, širokoj sintezi lika i djela vođe Oktobarske revolucije u kojoj autor (raz)otkriva i neke dosad manje poznate detalje iz njegovog revolucionarnog rada i osobnog života, ova je studija primarno usmjerena oštrom kritičkom propitivanju Lenjinova mita koji je bez ikakve sumnje možda više nego itko drugi, prije ili poslije njega, obilježio savremenu epohu.
NA GORE ILI NA BOLJE
Sa nizom Karaulinih stavova i ocjena suglasan je potpisnik ovih redova, ali jednako tako dosta toga je u njegovom tekstu upitno, što implicite priznaje i sam autor kad konstatira: „Danas Lenjin pripada prošlosti, iako sporovi o njegovom nasljeđu traju… Naravno, ovo je samo jedno viđenje Lenjinove uloge u povijesti (revolucionarni fanatik, boljševički urotnik, energični diktator, personifikacija zla totalitarne ideologije u čije ime su na najokrutniji način pobijeni milijuni ljudi…), od toga se ne može pobjeći – ono kao i svako drugo djelo podliježe propitivanjima i kritici… (ali) Lenjin nije bio zao čovjek – u tome i jest problem“. I na koncu zaključuje: „Lik Lenjina kao da je još uvijek nedokučiv, te nam stalno nekako izmiče i udaljava se od nas i našeg doba. Ponekad mi se čini dovoljno jasnim, a ponekad kao da nestaje u magli, iako je svaki dan njegova života toliko dokumentiran kao nijednog čovjeka na svijetu dosad“.
Suštinska su pitanja: koliko je Lenjin, ako znamo da je na vlasti bio (samo) sedam godina, punih ratnih i političkih previranja, stvarno svojim djelovanjem odredio tokove povijesti, je li stvarno svojom revolucijom promijenio svijet, a ako jest, je li to bilo na gore (gulazi, masovne represije, svemoć partijske birokracije, policijska država…), ili na bolje, jer je u dramatičnim okolnostima krvavog svjetskog vrata, surovog ruskog carskog samodržavlja i užasa kapitalističke/imperijalističke eksploatacije nad stotinama milijuna bespomoćnih i do nepojmljive bijede i siromaštva satjeranih seljaka i radnika, ponudio bolji svijet za sve potlačene?
Pa recimo, kada dr Karaula tvrdi da je Lenjin silom ukinuo tržište (nedvojbeno na jedno kraće vrijeme jest, ali ne bi valjalo zaboraviti da je na ogromnom ruskom imperiju divljao dotad najbrutalniji građanski rat u povijest, između „crvenih“ „bijelih“, a Rusija se našla u neprijateljskom okruženju i vojnom intervencijom imperijalističkih sila), odnosno da je ideologijom pokušao pobijediti ekonomske zakone, kako onda objasniti pojavu NEP-a? U najmanju ruku kao priznanje vlastitih grešaka i povratak ekonomskoj realnosti, ali koliko su te i takve realnosti uopće bile funkcionalne u posvema devastiranoj privredi i ratom opustošenoj i revolucijom poharanoj zemlji, gdje je stanovništvo gladovalo, odnosno prehranjivalo se (i to jedva) na bonove, uz silne nestašice doslovno svega potrebnog za život.
Naravno , sve je to, uz sveprisutnu korupciju, većim ili manjim dijelom i krivnja novih boljševičkih vlasti, njihovog nesnalaženja, robovanja komunističkoj ideologiji, često posvema besmislenog, ali i programiranog revolucionarnog nasilja, koje se pretvaralo u masovne zločine itd; ali bez da se za ikoga traži bilo kakvo opravdanje, o svim tim stvarima Karaula je trebao voditi više računa. Bilo bi (o)lako i prejednostavno kada bi se Lenjinova ideja i akcija o boljševičkoj revoluciji kojom bi se uništio kapitalistički svijet, svodila samo na stereotipe o potrebi stvaranja osvetničkog, još brutalnijeg komunističkog projekta i to samo i isključivo kao oružja „radničke avangarde“ u obračunu sa bezdušnim svijetom klasnih neprijatelja, koji su na krajnje nepošten način stjecali ogromna bogatstva na grbači obespravljenih i prezrenih masa diljem svijeta.
INŽENJER KOMUNISTIČKE DRŽAVE
Stvari su daleko kompliciranije, a da je to tako potvrđuje i sam autor upuštajući se u pojedinim pasažima knjige, mora mu su priznati, u efektne i primjerene analize kojima jasno i razgovjetno uobličava svoju sliku Lenjina kao „crvenog diktatora“ pojašnjavajući kako se ona artikulirala tijekom povijesti, ne samo unutar Sovjetskog Saveza, već i diljem svijeta, kako u tzv. socijalističkom, tako i kapitalističkom bloku.
Lenjin je sa suradnicima stvorio sustav koji je (po)trajao više od 70 godina; jedno od logičnih pitanja se nameće samo po sebi: kako je taj i takav, bez sumnje totalitarni sustav mogao tako dugo opstati, pa čak tijekom Drugog svjetskog rata, uz neviđene žrtve podnijeti i najteži teret borbe protiv nacifašizma? Karaula odgovara: „Nesumnjivo je to bilo zbog revolucionarnog terora, prisile i straha, ali i pogađanja jedne strune u krhkoj ljudskoj duši koja je vjerovala u jednakost svih ljudi i globalnu pravdu. Kapitalizam i imperijalizam toga doba bili su na periferiji (pitamo, zar samo na periferiji?) užasni i surovi… a takvih je periferija na svijetu bilo mnoštvo. Lenjin je bio glas te očajne periferije koja je tražila izlaz“.
Za Karaulu nema dvojbe: Lenjin nije bio samo teoretičar, već prije i iznad svega „prvi moderni inženjer nove komunističke države u kojoj su kapitalizam i privatno vlasništvo trebali biti iskorijenjeni“; njegova genijalnost bila je u tomu što je shvatio da mase netko mora potaknuti na pobunu kako bi silom preuzeli vlast, a to je partija profesionalnih revolucionara. Oktobarskom revolucijom 1917. boljševici uvode „diktaturu proletarijata“, svjesni kako u zatečenom povijesnom kontekstu samo silom mogu obraniti režim koji su stvorili: udarne pesnice „obrane revolucije“ postale su Crvena armija i ČEKA, represivni aparat državne sigurnosti koji nije imao samo zadaću kazniti neprijatelje sustava, već i istrjebiti klasnog neprijatelja, a to su svi oni koji priječe o(p)stanak radničke klase na vlasti.
DIJABOLIČNA LIČNOST
Iz svega toga, Karaula izvodi zaključak kako Lenjina vidi „kao instrument povijesti bez moralnog kompasa“, koji za razliku od primjerice Hitlera nije bio vođen emocijama i rasnom mržnjom, ili od Staljina koji je bio opsjednut paranojom i u svakom vidio samo neprijatelja, već je bio vođen hladnom logikom moći koja ga je u konačnici i dovela do posvemašnje dehumanizacije politike koju je provodio. On, kako je zapisao Karaula: „Nije bio sadista, ali bio je još nešto gore: bio je ravnodušan prema smrti milijuna ljudi… za njega ljudski život nije vrijedio ništa… i stoga vidim ga kao dijaboličnu ličnost; iskoristio je povijesni proces i očaj periferiji protiv hladnog kapitalističkog središta, normalizirao je koncentracijske logore i masovne čistke kao legitimne alate političke borbe“.
Po Karaulinom mišljenju, Lenjinovu je ulogu u povijesti 20. stoljeća, „općenito“ uzevši nemoguće osporiti, ali problem nastaje kad se počnu postavljati pitanja o kontinuitetu lenjinizma i staljinizma, njihove, kako tvrdi jedni „pupčane povezanosti“, ili se ipak radi o diskontinuitetu između dvije ere, kako to vide drugi. O vrsti odgovara ovisi i elaboracija o ulozi i značaju Lenjina, lenjinizma itd. Karaula ne želi, a tako je i oblikovana njegova knjiga, dopustit da Lenjin „izbjegne sudu pravde i povijesti“ i uvjeren je kako Staljin „nije korumpirao Lenjinovo djelo“, već ga je samo usavršio i diktaturu podigao na višu razinu.
Općenito uzevši, Karaula je u pravu kada tvrdi da je Lenjin bio genijalni rušitelj, ali katastrofalan graditelj „održivog sustava“, ali usprkos svemu ostaje dilema: mogu li se i u kojoj mjeri klice propasti sovjetskog sustava naći u Lenjinovom djel(ovanj)u, ali i pitanje bez odgovora: kako u (po)ratnim, društveno iscrpljenim i totalno oskudnim i ekonomski devastiranim vremena (iz)graditi demokratsko društvo u sredini gdje ne postoje nikakve, čak ni elementarne demokratske tradicije. Ništa izuzev gole sile i nasilja carskog samodržavlja i apsolutne, duboko nepravedne, poviješću ukorijenjene klasne stratifikacije polufeudalnog društva u kojem više od 90 posto stanovništva gotova da je nepismeno?