Srećko Džamonja: Prosvetitelj, borac, Jugosloven
11.08.2020 Beograd

Srećko Džamonja: Prosvetitelj, borac, Jugosloven

Srećko Džamonja: Prosvetitelj, borac, Jugosloven Foto: Privatna arhiva
Srećko Džamonja bio je mnogo više od običnog profesora. Bio je istinski narodni prosvetitelj. U svim mestima u kojima je radio osnivao je đačke horove i orkestre s kojima je gostovao u mnogim mestima, priređivao koncerte, pozorišne predstave, a u Požarevcu je jedno vreme bio i upravnik pozorišta. Našu kulturu zadužio je prevođenjem značajnih francuskih autora, čemu se posvetio u poslednjim decenijama života. Osim Tužnih tropa Kloda Levi-Strosa, Svetlosti Anrija Barbisa, tu su i dela Romena Rolana, Anrija Bergsona, Robera Sabatijera, Žorža Dijamela i drugih.

Priredila: Ljubinka Trgovčević
 



Srećko Džamonja (1894-1973), pedagog i prevodilac, pripadao je generaciji mladih ljudi sa početka 20. veka, koji su se zalagali za oslobođenje i zajednicu svih Južnih Slovena. Reč je o onima koji su preživeli četiri rata i živeli i radili na celom južnoslovenskom prostoru.

Rodio se u hrvatskoj porodici u Ljubuškom, a školovao u Bosanskoj Krupi, gimnaziju pohađao u Tuzli i Slavonskoj Požegi, a završne razrede Učiteljske škole je upisao u Sarajevu. Zbog učestvovanja u organizaciji đačkih štrajkova protiv austrougarskog režima, kao član organizacije Mlada Hrvatska, koja je bila povezana sa Mladom Bosnom, bio je izbačen iz svih škola u Bosni i Hercegovini. Svoje istomišljenike zastupao je na kongresu hrvatske omladine u Dubrovniku 1912. godine na kome se usvaja princip stav o jedinstvu Hrvata, Srba i Slovenaca.

ŽIVOTOPIS: Sa Gavrilom Principom je planirao atentat na austrijskog ministra spoljnih poslova grofa Bertholda. Po savetu Pjera Križanića, odlazi u Beograd 1912. godine, gde Princip i on traže pomoć za ostvarenje ovog plana, ali ne nalaze na podršku. Početkom Prvog balkanskog rata oba bezuspešno pokušavaju da stupe kao dobrovoljci u odred vojvode Vuka – Vojina Popovića, no odlukom Stojana Protića Džamonju šalju u Skoplje, gde su ga angažovali kao pisara u policijskoj službi, a postaje i dobrovoljni bolničar u 25. rezervnoj bolnici.
Posle balkanskih ratova uspeo je da završi kratki učiteljski tečaj u Skoplju. Prvi posao dobija na Cetinju, potom u Peći i Janjevu, gde je dočekao početak Prvog svetskog rata. Kao dobrovoljac u Jadarskom odredu vojvode Vuka učestvuje u Cerskoj bici, ali zbog bolesti ga ponovo postavljaju za učitelja u Janjevu. U jesen 1915. godine povukao se sa Kosovskom divizijom u Albaniju, a odatle je sa grupom srpskih đaka preko Brindizija i Rima prispeo u Pariz.

Na Sorboni je upisao pedagogiju s metodikom, a istovremeno je radio u fabrici Citroen na izradi tenkovskih projektila. Polovinom marta 1916. radi potreba reorganizacije srpske vojske ponovo se javio dobrovoljno, ali je na lekarskom pregledu zbog mršavosti i kratkovidnosti proglašen nesposobnim. Potom postaje vaspitač srpske omladine u Mondofenu, ali i dalje je želeo da se priključi vojsci i u jesen 1916. godine u Tulonu se ukrcao na brod koji je potopila nemačka podmornica. Većina francuskih vojnika je stradala ali je Džamonja uspeo da se spase i da se nakon kratkog boravka u Bizerti vrati u Pariz i nastavi školovanje. Osim studiranja, do kraja rata radio je u kancelariji Jugoslavenskog odbora.
Početkom 1919. godine na kratko se vraća na svoje mesto učitelja u Janjevu, zatim odlazi ponovo u Pariz da završi studije. Prvo postavljenje dobio je u Realnoj gimnaziji u Banjaluci, ali je zbog držanja predavanja radnicima, osuđen je na tri meseca zatvora. Od 1922. do 1925. godine je bio profesor u Mostaru, potom u Učiteljskoj školi u Skoplju, zatim u Strumici, Knjaževcu, Požarevcu, a od 1933-1941. u Zagrebu. U njegovoj kući u Dubravama je održana V konferencija Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) oktobra 1940. godine.

Bežeći od ustaškog režima, vraća se u Srbiju 1941. godine, najpre u Beograd, a onda postaje profesor u Ljigu i Vrnjačkoj Banji. Posle oslobođenja je bio direktor Učiteljske škole u Sarajevu, a nakon penzionisanja, 1950. godine, nastanjuje se u Lovranu.

Srećko Džamonja bio je mnogo više od običnog profesora. Bio je istinski narodni prosvetitelj. U svim mestima u kojima je radio osnivao je đačke horove i orkestre sa kojima je gostovao u mnogim mestima, priređivao koncerte, pozorišne predstave, a u Požarevcu je jedno vreme bio i upravnik pozorišta. Našu kulturu je zadužio prevođenjem značajnih francuskih autora čemu se posvetio u poslednjim decenijama života. Osim Tužnih tropa Kloda Levi-Strosa, Svetlosti Anrija Barbisa, tu su i dela Romena Rolana, Anrija Bergsona, Robera Sabatijera, Žorža Dijamela i drugih.

Bio je oženjen Danicom (Donkom) iz Bitolja a jedan od njegovih sinova, Dušan Džamonja, bio je poznati jugoslovenski vajar.

Deo svojih sećanja je objavio 1972. pod naslovom Sjećanja – zbivanja – susreti. Tih godina je napisao i memoare koji do sada nisu objavljeni a koje nam je za ovu priliku, kao i njegove fotografije, ustupila porodica Džamonja. Biografske podatke sabrale su njegove unuke Vesna i Tamara Džamonja.

IZVODI IZ MEMOARA SREĆKA DŽAMONJE

– /Sarajevo, 1912/ Ne znam tačno kad je u Sarajevu organizirana naprednjačka grupa, ali sam znao da toj grupi pripadaju Ivo Andrić i Miloš Pjanić, a od muslimanskih Hrvata Đemal Drljević. Oni su nam bili bliski sa svojim radikalnim antiklerikalnim i slobodnim stavom, a zatim postojala je nekolicini nas sve simpatičnija ideja saradnje sa srpskom omladinom. /…/ Kad je omladina iz Bosne, krajem 1911. izrazila solidarnost s omladinom u Hrvatskoj i Dalmaciji, odmah u januaru 1912. bio je poslat iz Zagreba u Sarajevo neki Keglević. Ja sam u to vrijeme zamjenjivao tajnika srednjoškolske mladohrvatske organizacije već spomenutog Matanovića. Keglević nam je saopćio da se sprema novi val štrajkova u Zagrebu i u svim mjestima gdje ima gimnazija, te je trebalo udesiti da im se pridruže i srednjoškolci u Bosni. Trebalo je povesti pregovore s naprednjacima, preko njih i sa srpskom omladinom, pa i s klerikalcima radi zajedničkog istupanja. /…/

Demonstracije uz povike “Dolje Cuvaj”, “Dolje Mađarska” i sl. počele su predveče pred Katedralom. U demonstraciji je učestvovalo i dosta Srba. Među njima je bio i Gavrilo Princip s kojim sam se dotada samo poznavao i rijetko viđao i sastajao. Trg pred crkvom je bio ispunjen mnoštvom svijeta, jer je u te sate bio uobičajeni korzo. Uskoro po početku demonstracija začuo se pucanj nekoliko revolverskih metaka. Jedan metak pogodio je mladog Šahinagića u zatiljak. Tad je gužva postala veća. Policija je počela rastjerivati masu ispred katedrale i iz Rudolfove ulice, a đaci su bacali na policajce kamenje kojima su bili napunili džepove. Neredi su se proširili na sve strane po ulicama u centru grada kuda su pojedine grupe uzmicale pred kordonom policije. U (današnjoj) Štrosmajerovoj ulici iza kafane “Central” naišli smo na policiju na konjima koja nam je nastojala prepriječiti uzmak prema Obali i preko Miljacke. /…/ Kad sam bio uhapšen, moglo je biti nešto oko 9 sati. U zatvoru nas se našlo samo nekoliko demonstranata. Oko 11 i pô sati, svakako prije pola noći, pušteni smo na slobodu na intervenciju moga strica Đure i Dušana Vasiljevića, koji su obojica bili narodni poslanici u Saboru. /…/ Sutradan po mitingu, nekolicina nas je harangirala po svim srednjim školama da se napusti nastava i da učenici smjesta iziđu iz škole. Upadali smo u učionice za vrijeme nastave. Ja sam po tom zadatku bio u Realci /…/ i u Srednjoj tehničkoj školi. Štrajk je trajao svega dva-tri dana. /…/ Nekako oko 28. marta 1912. saopćena je odluka Vlade da se “desetak kolovođa” isključi iz škole.

Najviše nas je isključeno iz Učiteljske škole. Sjećam se da sam po prekidu štrajka i prije saopćenja o isključenju još išao u školu, pa sam jednoga popodneva bacio mastionicu na sliku cara i kralja Franje Josipa i poderao je.

– /1912/ Bio sam, dakle, već potpuno prešao na liniju naprednog jedinstva Južnih Slavena, a razvoj događaja u zemlji ispunjavao me radošću i velikom nadom u sretniju budućnost. Saznanje da i ostali rodoljubi tako misle i k tome streme, moglo me je samo hrabriti. Dosljedan toj svojoj potpunoj preorijentaciji, u Ljubinju sam se upisao kao član-vježbač u Srpski soko. Moja mala sestra Antonija imala je nekakvih neprilika u državnoj osnovnoj školi, pa sam savjetovao roditeljima, a oni su moj savjet i prihvatili, da Tončiku prebace u autonomnu srpsku školu. Jedinstven slučaj u cijeloj Bosni i Hercegovini. Time mi je ugled među ljubuškim Srbima znatno porastao. /…/ Moj otac, uvijek dobar Hrvat s ponosom je odobravao moj novi stav. On je uvijek kod Srba uživao lijep ugled. Na sve to su se mrštili samo pojedini “službouljudni” činovnici i neki mržnjom prema Srbima zatrovani muslimani. Ali njih je bivalo sve manje.

“FANTASTIČAN” PLAN: /1912/ Ideja o atentatu na ministra spoljnih poslova Austro-Ugarske/ Međutim, u onom romantičarskom raspoloženju i poletu 18-godišnjeg dječaka, stvorio sam fantastičan plan u detalje. Naivno sam pretpostavio da bi se vis-à-vis Ministarstva spoljnih poslova u Beču mogao naći neki hotel, ili kakav privatan stan u kojem bih mogao iznajmiti sobu naspram prozoru Bertholdova radnog kabineta. Trebalo bi nabaviti karabin, po mogućnosti na rasklapanje, kako bih ga pod pelerinom mogao neopazice unijeti u sobu, kojim bih dok Berthold bude radio u noći za svojim radnim stolom, mogao s prozora svoje sobe dobro nanišaniti pravo u glavu glavnog aktuelnog neprijatelja.

Prethodno se trebalo dobro izvježbati u rukovanju tim oružjem da pogodak bude efikasan. Pretpostavio sam i to da će nastati strka, ali dok bi policija stigla da pronađe odakle je metak ispaljen, imao bih sve šanse da neopazice napustim hotel ili kuću i da se izgubim u velikom Beču. Ma kako da je plan bio romantičan i naivno fantastičan, i da je bilo vrlo malo realnog izgleda da bi mogao biti i ostvaren /…/ Sredstava nije bilo ni za put do Zagreba.

– /Beograd, novembar 1912/ Popevši se sa Savskog pristaništa strmom ulicom do Knez Mihailove ulice u novembarski sumrak po kišici koja je rominjala, negdje blizu sadašnje palate Srpske akademije nauka, iz grupe radnika koji su polagali drvenu kaldrmu i već se spremali da napuste posao istrči preda me nitko drugi nego Gavrilo Princip i poljubi me u oba obraza. Pristade da pođe sa mnom u kafanu “Moskva” gdje sam se nadao, kako su mi u Zagrebu rekli, da ću moći pronaći Dušana Miljkovića. Gavrilo ga nije poznavao. Reče mi još da on nikada ne zalazi u tu otmjenu buržujsku kafanu, već da se svi Bosanci i Hercegovci svraćaju u kafanice kao što je “Moruna” na Zelenom vencu. Zatim me upita koji vjetar nanese mene u Srbiju. Odgovorih mu kao iz puške da sam došao u “dobrovoljce”. Gavrilo planu: “Da te đavo ne odnese tamo.” Bio je ogorčen na vojvodu Voju Tankosića koji ga nije htio primiti u odred zbog mladosti i sitnog rasta. – “Ne idi nipošto k njima,” veli mi Gavrilo “to su pravi razbojnici.”

– /Beograd, juli? 1913./ Pošavši sutradan u Narodnu odbranu po tom poslu, ispred samog Starog dvora u Ulici Kralja Milana na suprotnom trotoaru par koraka od tadašnjeg Ministarstva prosvete, spazim kako se gega ministar Ljuba Patak sa svojim štapom. Tada su ministri još odlazili pješke u ministarstva. Spazi i on mene, zastade i mahnu mi štapom da mu priđem. – “Šta to čujem, hoćete u rat?” – “Dužnost nam je, gospodine Ministre.” – “Lijepo je to od vas, samo je u nezgodan čas palo. Kroz mjesec dana treba da položite ispit. Državi su potrebni borci, ali nam još više treba prosvjetitelja. Strpite se, dakle, i položite ispit, pa bude li potrebno, imat ćete kad da se javite i na bojnom polju odužite otadžbini.” Ipak sam otišao u Narodnu odbranu, ali dobih otprilike isti odgovor i savjet.

– /Priština, februar 1914./ Nadzornik i inspektor obavijestiše me o stanju u Janjevu, o čemu me je već bio površno informirao ministar prosvjete Ljuba Davidović. Austrijski konzul iz Skoplja protivi se otvaranju državne škole u tom isključivo katoličkim življem nastanjenom mjestu. I poslije sklopljenog Londonskog mira, Austro-Ugarska monarhija zadržava stečeno pravo zaštite katolika u krajevima koji su oslobođeni od Turaka. Srbija i Crna Gora nisu smatrale oportunim da tim problemom opterećuju odnose s opasnim susjedom koji ne krije da naslijeđe evropskog dijela Otomanskog carstva ne smatra definitivno riješenim. Zbog komplikacija s Albanijom, u šta je Austro-Ugarska uplela svoje prste, trebalo je čekati pogodniji momenat da se definitivno likvidira miješanje Austrije i Njemačke u prilike na oslobođenom teritoriju. Zbog toga treba da smo oprezni i strpljivi. Podignuta zgrada osnovne škole u Janjevu nalazi se uz crkvu i župnik, pomognut od austrijskog konzula u Skoplju, smatra je crkvenim vlasništvom. Oni su već otpočeli s nastavom, ali nisu imali ni jednog kvalificiranog učitelja. Ta okolnost išla je na ruku nastojanju srpskih vlasti da se otvori državna škola s kvalificiranim učiteljima kako to zakon o narodnim školama propisuje. Stoga su nestrpljivo očekivali moj dolazak, jer je Ministarstvo prosvjete Srbije računalo da će se cilj lakše postići bude li državni učitelj katoličke vjere.

STRAHOVITA VIJEST: Priština, Vidovdan 1914./ Po povratku iz Gračanice priređen je banket u najprostranijoj prištinskoj kafani. /…/ “Gospodo, imam da vam saopštim strahovitu vijest. Stigla je službena depeša iz ministarstva vojnog da je jutros u Sarajevu izvršen atentata na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. I on i njegova žena ostali su na mestu mrtvi.” – “Tko je izvršio atentat?” – “U saopštenju se ne spominje ime počinitelja” odgovori komandant. Netko od prisutnih dobaci: – “Tko je da je, to znači ponovo rat.” Sve praznično raspoloženje splasnu. Pojedinci šapćući komentiraju između sebe strašni događaj. Ali nikome na licu nije se mogao zapaziti zluradosti što je kobni atentat uspio. Vasilj Grđić upita više Kašikovića i Kurilića nego mene: “Tko li je mogao biti atentator?” Na to ću ja kao s nekom sigurnošću: “Nitko drugi nego Gavrilo Princip.”

– /Juli, 1914/ U Skoplju nas obavijestiše da ćemo vojvodu Vuka naći u Nišu. /…/ Međutim, u Nišu se vršilo prikupljanje odreda majora Tankosića. Tu se nađosmo s nekim starim dobrovoljcima iz Hrvatske i Bosne. /…/ Oprostih se sa Šarinićem i ostalim poznatim drugovima, i produžih ka Beogradu, jer mi rekoše da se vojvoda Vuk još tamo nalazi i prikuplja svoj odred. Međutim, na stanici u Velikoj Plani opazih veću grupu vojnika. Upitah ih s prozora kojoj jedinici pripadaju.

Odgovoriše mi da su u odredu majora Vojina Popovića (Vuka): -”Je li vojvoda tu?” upitah dalje. – “Jeste, ovdje se prikupljamo za dalji transport.” Brzo pokupih svoj neveliki prtljag i siđoh s voza. Nisam ga morao dugo tražiti. Po izrazu lica vidjeh da mu je milo što me vidi. /…/ Poslije nekoliko dana otputovasmo u Valjevo gdje se formirao “Jadarski odred” i ubrzo krenuo na Drinu. /…/ Sutradan u samo svanuće krenusmo put planine Cera idući po hrptu Iverka neko vrijeme. Kad smo naišli na jednu prostranu zaravan, čusmo nad sobom u vazduhu šum motora. Bio je austrijski ratni avion koji sam prvi put u letu vidio. Letio je dosta nisko. Stariji borci odmah pripucaše na nj, a onda im se pridruži cijeli odred. Uzeh i ja pušku da ispalim prvi metak u životu iz vojničke puške. Ne znajući osnovnu ratnu tehniku pucanja u vis, nisam bio naslonio kundak dovoljno čvrsto o rame, pa me kundak pri pucanju tako jako cimnu u rame da sam pao stražnjicom na ledinu što je u četi izazvalo gromak smijeh. Tako je neslavno završilo moje ratničko krštenje.

– /Kosovo, jesen 1915/ Bila je otprilike sredina novembra kad je došao u posljednji trenutak red na Vojnu stanicu da se evakuiše u pravcu Štimlja. Uzeh svog visokog bijelca i, kako nisam imao sedla, Donka mi donese jastuk koji mu privezah na leđa nekim predenim opasačem da bih ga mogao, kad se od hodanja umorim, koji put i jahati. Nađoh i neke bisage koje privezah iza improviziranog sedla. U jednu vreću potrpasmo najnužniju preobuku i zalihu suhe hrane, a drugu napunih s jedno desetak kilogram zobi za konja. Tako opremljen u stilu Don Kihota, krenuh u koloni tamo “gdje je srpskoj vojsci ostao jedini put”.

autor: IG izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
AMSS secondary
Najvesti
Vesti.rs
Zlatiborac
medijska pismenost
Turisti?ka organizacija Srbije
Novi magazin- nedeljnik Novinska agencija Beta AMSS side