21.12.2018 Beograd

VideoIntervju Dragan Markovina: Jugoslavija je bila moderna, ovo je primitivizam

Intervju Dragan Markovina: Jugoslavija je bila moderna, ovo je primitivizam Foto: Novi magazin / Đurađ Šimić
U ovih sto godina dogodilo se nekoliko povijesti i današnja Hrvatska je mitološki utemeljena na obračunu sa bilo kakvim nasljeđem socijalističke Jugoslavije, ponajprije sa onim dobrim što je ta zemlja ostavila – i sa modernizmom, i sa idejom bratstva i jedinstva među ljudima i, na kraju, sa antifašizmom iako je on nominalno ostao u Ustavu, kaže istoričar Dragan Markovina

 

Razgovarale: Nadežda Gaće i Jelka Jovanović

 

Zašto se kod nas nitko ne buni? Jer od politike žive stotine tisuća ljudi, odabrane udruge i Crkva; Prošlo je 70 godina od Deklaracije o ljudskim pravima i još uvijek se za hrpu stvari iz nje nismo uspjeli izboriti; Ogroman novac koji dajemo u BIH uglavnom ide za Crkvu i folklor, umjesto da bar pomognemo tim ljudima; Da, Pupovac i manjinci su ti koji drže ovu vladu. Ali njihov istup protiv ustašovanja svejedno je važan.

Ovo su samo neki od naslova istoričara Dragana Markovine objavljenih poslednjih sedmica u Telegrafu, koji svedoče o širini njegovih interesovanja i dubini promišljanja ovog prostora, koji iako omeđen ratovima i trvenjima, i dalje u kulturološkom smislu ima jednu odrednicu – Yu. O nastanku i propasti jugoslovenske države Markovina piše i u nedavno objavljenoj knjizi “Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018) – od euforije do tabua”, koja je i povod ovom beogradskom razgovoru, upriličenom posle promocije knjige njegove koleginice Branke Prpe “Srpski intelektualci i Jugoslavija”.

 

*Prvo pitanje se logično nameće – šta je bila euforija, a šta su tabui i kako se za sto godina dotle stiglo?

Hrvatska je, a posebno Dalmacija, u priličnom strahu dočekala kraj Prvog svjetskog rata; s jedne strane je bilo veselje što je Austrija poražena i otvara se nova perspektiva, a sa druge strane vladao je strah od talijanske okupacije. Prisutnost savezničke flote natjerala je i Josipa Smodlaku da u hrvatskom Saboru uvjetuje ujedinjenje sa Srbijom. Euforijom je dočekana srpska vojska i stvaranje zajedničke države jer se u tu ideju vjerovalo zaista jako dugo. Pretežan dio ljudi vjerovao je da će se tako sačuvati dalmatinska obala od talijanskih pretenzija.

To je bilo na početku – u međuvremenu se dogodilo nekoliko povijesti u ovih sto godina i današnja Hrvatska je mitološki utemeljena na obračunu sa bilo kakvim nasljeđem socijalističke Jugoslavije, naravno i sa lošim, a ponajprije sa onim dobrim što je ta zemlja ostavila; i sa modernizmom, i sa idejom bratstva i jedinstva među ljudima i, na kraju, sa antifašizmom iako je on nominalno ostao u Ustavu. Danas je slobodno pričati o Jugoslaviji u hrvatskoj javnosti ne kažem zabranjeno, ali puno ljudi se suzdržava, pa se tema ne problematizira i o njoj se govori ispod glasa. I sam termin Jugoslavija vrlo se rijetko koristi, u pravilu se govori “bivša država” i nešto slično. HDZ je utemeljio to “mi nismo ništa od svega toga jugoslavenskog, mi smo protiv toga”.

Tema je dugo tabuizirana. Knjigu “Jugoslavenstvo poslije svega” izdao sam 2015. kod jednog malog izdavača u Beogradu Mostart i nakon samo desetak dana u “Pola ure kulture” na HRT-u Slobodan Prosperov Novak i Branka Kamenski organizirali su razgovor o mojoj knjizi sa optužbom za neprijateljstvo, obnavljanje Jugoslavije i sličnim glupostima, što samo govori do koje je razine ta histerija razvijena. Jedan objektivno neutjecajan čovjek kao ja, medijski prisutan, ali bez utjecaja, napisao je jednu poluznanstvenu, poluesejističku knjigu i objavio kod marginalnog izdavača, i to ni na jedan način ne zaslužuje tretman u prajm-tajmu televizije.

 

*U knjizi “Jugoslavija u Hrvatskoj...” primećujete da ni prva ni druga Jugoslavija nisu zaživele zbog toga što demokratija nije postojala; za drugu je odgovoran Savez komunista Jugoslavije, kažete, ali šta su bile kočnice prvoj?

Različiti doživljaji toga šta bi Jugoslavija trebala biti, bez obzira na entuzijazam s kojim se ušlo u sve to. Uprkos strahovanjima od talijanskih pretenzija, vjerovalo se u hrvatskoj eliti da je ekonomski nadmoćna nad Srbijom, što je bila, te da će nadvisiti Srbiju u novoj državi i, uz to, u sve se ušlo sa idejom “bili smo minoran narod u Habsburškoj monarhiji, ovdje bismo morali zadržati sva prava koja smo imali i još ih proširiti”.

Srbija je, vjerovatno, sa idejom pobjednice u ratu ušla u osnivanje nove države sa susjedima, ali svjesna ko je najbrojniji, čija je vojska pobijedila... I od početka je krenuo čudan proces, Krfska deklaracija uopće nije raspravljala o tome hoće li biti republika ili monarhija, komunisti koji su bili treća snaga u parlamentu potom su zabranjeni, jedina integrativna partija, više klasna nego nacionalna, tako je eliminirana... Logično je da nije moglo ići dalje, Radićevo ubistvo nije poenta te države iako je hrvatsko pitanje bilo bitno, ali mnogo veća i kontinuirana represija bila je prema komunistima – Radić, Maček i HSS jesu se jedno vrijeme bunili protiv sistema, ali su onda postali njegov dio. Komunisti su proganjani.

 

*Pomenuli ste Josipa Smodlaku – on je, kako pišete, bio spreman da se Dalmacija direktno pripoji novoj državi?

To je tačno i logično – Hrvatska i Dalmacija su praktično bile dva entiteta, fizička odvojenost Velebitom bila je velika prepreka u komunikaciji, kao što su isto to bile visoke planine između Srbije i Crne Gore. Dalmacija je stoljećima bila luka za hercegovačko zaleđe i Bosnu, most sa italijanskom obalom, uvozno-izvozna luka i logično da se tu stvorilo nasljeđe drugačije nego u Hrvatskoj, koja je tek pod kraj pod Austrijom inkorporirana u jugoslavensku ideju, ali je ta tradicija jugoslavenstva u Hrvatskoj bila državotvorna, zasnovana na težnji za sopstvenom državom, a u Dalmaciji je više bila emotivna. Logično je onda da je Smodlaka, suočen sa savezničkim brodovima, kazao u Saboru: “Ako nećete s nama, mi ćemo sami ići u novu državu!”.

 

*Dragoljub Jovanović je napisao da se prva Jugoslavija raspala zato što je kralj hteo jednu naciju, a priznao višepartizam i upozorio komuniste, u čijem je zatvoru proveo devet godina, da će se druga raspasti zato što drži više nacija, a samo jednu partiju.

Nacionalni preporodi su se dogodili prije nego što je stvorena Jugoslavije, a ne možete negirati stvarnost, ali činjenica je i da je jedan ne mali broj ljudi iskreno vjerovao da je to jedan narod i da može postojati zajednička nacija, a nametanje bilo kojeg principa jeste nasilje koje ne može dobro završiti.

Mislim da je Dejan Jović u pravu kad kaže da je druga Jugoslavija, vidjevši prave probleme po tom pitanju, idejom o federaciji poticala nacionalno izjašnjavanje na temelju kojeg su nastale nacionalne države. Jugoslavenstvo je simulirano izjašnjavanjem, ali to jugoslavenstvo nije imalo ključ kao nacija, pa kad se SKJ raspao i kad je Tito umro, ostalo je malo tog integrativnog.

 

*Reći ću pojednostavljeno, ali kao zaključak iz vaše knjige proizlazi da su i prva i druga Jugoslavija imale više naprednosti, modernizma, civilizacijskih tekovina nego bilo koja od novonastalih država.

To je apsolutna istina, posebno vrijedi za drugu; socijalistička Jugoslavija je i u arhitekturi i u socijalnim pitanjima, u zdravstvenoj zaštiti, u mogućnosti obrazovanja radničkih slojeva, urbanističkom planiranju, industriji, u svemu skupa bila ozbiljna moderna zemlja. Ta je zemlja imala jedan problem – demokratizacije društva i jedne partije na vlasti, ali to su manje-više svi njeni bitni problemi. Današnje zemlje, a kad govorimo o Hrvatskoj vrijedi isto, utemeljene su na razgradnji svih tih vrijednosti i antifašističke tradicije, i modernizma, i urbanističkog planiranja, industrija je potpuno uništena, ogroman broj ljudi je nezaposlen, demografska situacija je puno gora nego što je bila prije; broj stanovnika u Jugoslaviji uporno je rastao, sada uporno pada, ljudi odlaze.

Događa je jedan, po inerciji logičan kraj nacionalističke ideje, njen faktički poraz jer nije uradila ništa od onoga što je obećala, ali se sa druge strane pojavom konzervativnih pokreta zadnjih pet godina dogodilo da, pošto se obračunala sa vrijednostima Oktobarske revolucije, socijalizma, sada se pokušava obračunati i sa vrijednostima Francuske revolucije, prosvjetiteljstva, sekularne države, modernizma kao takvog i to je sada borba koja se upravo događa u javnom prostoru.

Možemo ipak reći, kad maknemo sve ideološke naslage, da je Jugoslavija, posebno druga, bila modernizam, a ovo je antimodernizam. Mi danas vodimo rasprave treba li ukinuti abortus, što je dobro samo stoga što će mnogo žena koje glasaju za konzervativce shvatiti da im se oduzima pravo za koje se neko davno izborio.

 

*Otkud toliko novih pojava koje bi mogle da nose isti naziv “ponovno rađanje” profašističkih, duboko religioznih ideja u Hrvatskoj. Kako se poništilo sve prethodno što je bilo sekularno?

Paradigma nove države utemeljenja je na sinonimu Hrvatska jednako katolička crkva u tom javnom prostoru, i to je nešto što je začeto devedesetih. Danas su u cijeloj Evropi, posebno istočnoj, ti militarni, klerikalni pokreti prilično jaki. Pogledajte samo što se događa, tu su se sretno – pod znacima navoda – spojila ta težnja devedesetih i ovi novi pokreti. Objektivno govoreći, do toga je došlo zato što je ono što je nekada bio CK, Agitprop, ideološka komisija, to je danas Katolička crkva, oni daju glavni smjer ideološkom čitanju društva, ideološko poželjnom čitanju društva, oni su ušli u javne škole, u program javne televizije sa garantiranim satima programa.

Ti vatikanski ugovori izručili su u punom smislu riječi hrvatsko društvo klerikalizmu i pitanje je hoćete li imati toga više ili manje. Činjenica je da imamo pokreta koji žele da ga imamo više iako je ovo već na prilično visokoj razini, i to je borba koja se vodi. Dio društva vidi da je to problem i da se s nekim objektivno retrogradnim stavovima ne može graditi moderno društvo, ali je politička borba neizvjesna.

 

*Bili ste na nekoliko događaja i tribina u Beogradu povodom stogodišnjice stvaranja Jugoslavije. Ima li toga u Hrvatskoj?

Ne mora se slavit, kako bih rekao, ali se naprosto mora obilježiti jer je nelogično da se jedan epohalni događaj kao što je kraj Prvog svjetskog rata i utemeljenje jedne države koja će bitno obilježit sve ove prostore, pa tako i Hrvatsku, ne obilježi. Obilježit je bitno u smislu da Hrvatska koju poznajemo ne bi postojala bez jedne i druge Jugoslavije – ali to se ne događa.

Ovdje iz neke logike što je to bio glavni grad i što su brojne institucije, od muzeja pa nadalje, sadržavale to ime, to se događa na višoj razini, javno i institucionalno je podržano. U Hrvatskoj je Povijesni muzej napravio izložbu o 1918. kao godini bez problematizacije onoga što se tada dogodilo. Što se tiče drugih stvari, izašla je moja knjiga, bili su neki feljtoni u raznim tiskovinama, Srpsko narodno vijeće organiziralo je mali simpozij, bilo je nekoliko izložbi, u Dubrovniku se upravo pokreće Muzej crvene povijesti, crvene nevezano s prvom Jugoslavijom... Događa se nekoliko stvari, alternativnih privatnih inicijativa ljudi koji smatraju da je to bitna stvar za obilježit. Što se tiče javnih institucija, vlada potpuni muk.

 

*Kada se pogleda 2018. i period pre, kad su bili snažni pokreti južnoslovenskih naroda i intelektualaca, zajednički časopisi, snaga koja je intelektualno gurnula tu ideju, da li vam današnji prostor na to liči?

Postjugoslavenski prostor zaista i dalje djeluje kao jedinstven kulturni prostor, to je činjenica koju niko ne može negirat, može nekoga nervirat, može nekome bit drago, ali je činjenica. Jugoslavenski kulturni prostor kao jedinstven postojao je i puno prije Jugoslavije, postoji i danas, postojao je čak i devedesetih godina i njemu je državotvorna ideja i uopće vezivanje za državu puno više odmogla nego pomogla. Suradnje je sve više, i bilo ko ko vrijedi, ko je zaista talentiran i za čijim radom postoji interes širi od vlastite države, regularno funkcionira i putuje, bilo da je riječ o kazališnim i filmskim redateljima, muzičarima, književnicima, povjesničarima, novinarima, ko god se bavi javnim, kulturno-znanstvenim radom najnormalnije funkcionira u svim postjugoslavenskim društvima, posebno društvima istih jezika, istog jezika, barem ova četiri, ali tu su i Slovenci i Makedonci, značajno, ali manje su kvalitetni i ne mogu lako iskoračiti izvan granica sopstvene države.

U tim plašenjima avetima jugoslavenstva i taj faktor zavidnosti igra značajnu ulogu, s tim što bih naglasio da tom svijetu koji tako funkcionira, i komunicira, i doživljava ovo jedinstvenim kulturnim prostorom, ne pada na pamet stvaranje i obnavljanje nekakve države; to naprosto nije tema. Samo najnormalnije funkcioniranje i život, ništa drugo.

 

*Verujete u to da je moguće sarađivati, da je jugoslovenska ideja bila previše politički projekat, ali da se može raditi?

Ona je prerasla u politički projekt koji je imao dobrih i loših strana, poražen je na kraju evidentno, ali temelj iz kojeg je nastala ideja da to jeste jedinstveni kulturni prostor je tu, ljudi naprosto ljudi govore istim jezikom, dijele istu povijest, iste ih teme zanimaju. Novi književnici, redatelji, filmovi proizvod su kompletno ovih društva i to postoji i postojaće.

 

*Govorite o Hrvatskoj, a može se reći za Srbiju, Crnu Goru i ostale, da su desne stranke mnogo jače od levice. Istoričari su skloni da kažu da je to jedan val, a posle ćemo ponovo dobiti malo otvorenosti. Ali mladi rastu zatvoreni u te male svetove...

To je istina, sve manje se poznaju. Sve što sam rekao maloprije vrijedi za elitu, intelektualnu i kulturnu, koja tako komunicira i funkcionira. Širi društveni slojevi su zaista sve zatvoreniji, čak i na način da brojni mladi ljudi s kojima sam razgovarao u Splitu nikada nisu bili u Zagrebu, a kamoli u Beogradu, Sarajevu ili daljem inozemstvu. Činjenica je da živimo u dobu izrazitog populizma, zatvaranja ljudi unutar sebe, u dobu bježanja od društvenog angažmana, sve manje čitanja knjiga, to je ogroman problem i ne vidim da će se u skorije vrijeme riješiti. Ali svima nama preostaje da se borimo i na najbolji mogući način utječemo na to.

 

*Koliko je uticaj crkve bitan, posebno na mlade koji su konzervativniji nego njihovi roditelji?

To je istina, sva istraživanja pokazuju da je tako i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali postoji nada da su djeca usvojila stavove svojih roditelja, a da će se unuci pobuniti protiv toga.

 

*Svuda u ovim zemljama revizionizam je na delu, brisanje istorijskih činjenica.

Mani su ideje ljevice humanije i bliže, ali i 1945. je vladalo uvjerenje da od tog dana, od pobjede, počinje novo vrijeme, stvara se novi čovjek. Devedesetih je primjenjen isti recept “nulte” godine. Ipak, uvjerenje da se sve može izbrisati gubi bitku. Revizionizam vode netalentirani, nekvalitetni ne mogu izaći izvan svoje države, a talentirani rade svoj posao, imaju svuda prođu.

 

 

Pogledajte intrevju ---


izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
AMSS secondary
Najvesti
Vesti.rs
Zlatiborac
medijska pismenost
Novi magazin- nedeljnik Medija centar Novinska agencija Beta AMSS side