A analiza međunarodne pozicije ili ekonomije Srbije pokazuje da imamo samo jedan baš ogroman problem na međunarodnom planu, čije rešenje otvara i ekonomske perspektive – Kosovo. Sa svima ostalima uglavnom nemamo suštinskih problema koji se mogu i moraju rešiti brzo – ali imamo emotivnih. Međutim, države se ne vole – imaju interes. Nama, na Balkanu, neki đavo ne da mira da se jedni drugima ne rugamo i da jedni druge ne optužujemo. Mogla bih ovo da analiziram unedogled, ali je jasno da nema aktuelnih razloga za tolike tenzije između nas i većine zapadnobalkanskih, odnosno ex-YU zemalja. Čak i kada postoje razlozi za neslaganje, to se ne rešava mangupiranjem i doskočicama. Kao da druga strana i Svet nikada neće saznati koje sve pogrdne reči koristimo, pre svega u medijima. Naravno, slično je ponašanje i “suprotne” strane.
Pri čemu, u međunarodnoj zajednici mi nosimo epitet “loših momaka”, koji smo zaradili ignorisanjem realnosti, pa potom i inicijalizacijom zločina koji se lako proširio na sve, u svih osam parova etničkih sukoba i ratova. A kada je Priština počela da pravi niz loših poteza i da gubi podršku sveta, umesto to da koristimo u svoju korist, mi, kroz usta nekih visokih zvaničnika vlasti (A. Vulin, I. Dačić i drugi), dobro pozicioniranih opozicionara (kao što je Šešelj i ostali) i medijski eksponiranih analitičara, trudimo se da izigravamo mangaše – i da vređamo sve i svakoga. Pri čemu u govorima predsednika države ima elementa koje bi mogli da budu temelj mnogo mudrije komunikacije. Rekla bih i da imamo više aduta nego ranije. I više šansi. Kosovski Albanci su očigledno u ćorsokaku – pre će biti još povlačenja priznanja nego pridobijanja novih, zemlje iz Evrope koje ih nisu priznale, Kina i Rusija su za svakoga malog, pa i za Prištinu, skoro nepremostiva prepreka. Izgubili su svoju bitku za UNESCO i Interpol. Sigurna sam da bi za nas bilo bolje da uporno upozoravamo na formalno-proceduralne stvari, a ne da vređajući značajne igrače aboliramo loše poteze Albanca iz prištinskog establišmenta i tako prednost poništimo koju su nam oni dali.
Jer, ako u međunarodnim odnosima preovlađuju interesi, a u međunarodnoj pravdi ipak vlada pravo jačeg, a tako je – onda nam je ideja da “im izlazimo na crtu”, šta reći nego – glupa. A artikulacija našeg interesa da ne bude u suprotnosti sa vladajućim odnosnom snaga je imperativ koji je sada lakše nego ikada ispuniti – upravo zato što postoje i očigledne nepravde prema Srbiji. No, sve to mora da se radi jezikom koji razumeju vladajuće birokratije sveta, a ne “mangaškim rečnikom” i ponašanjem kočopernih tinejdžera, čitavog spektra uticajnih ljudi i tiražnih medija.
Izbori za Evropski parlament biće iduće godine ozbiljan ispit za evropski projekat. Kakva će biti Unija posle izbora pitanje je brojnih konferencija i analiza u Evropi i van nje.
Negde 1988. Milošević je postao apsolutni lider Srbije. Te godine obračunava se i sa autonomijom Vojvodine i najavljuje slično za Kosovo i Crnu Goru, ali i za ostale koji se ne slažu s njim.
Paralelno sa famoznim protestom Žutih prsluka u Francuskoj, koji neki analitičari smatraju protestom sitne buržoazije protiv one krupne (dakle, vidom sukoba na desnici), u Parizu je, sa neke vrste “leve obale” javne scene, lansiran i Manifest za demokratizaciju Evrope, koji je sačinila grupa intelektualaca na čelu sa ovde veoma poznatim ekonomskim istoričarem Tomom Piketijem i manje poznatim Antoanom Vošeom.
Uspelo je Donaldu Trampu da uzvrpolji i božićni spokoj. Kako u Americi tako i izvan nje. Pa i u nekim krajevima koji se prigodno drže drugačijih kalendara.
Američka centralna banka želi da normalizuje monetarnu politiku. Ovo je praktično promena monetarnog režima, i to ne onog koji je uspostavljen posle 2008, kada je njena kamatna stopa, ona koju zaračunava centralna banka, spuštena na nulu.
Nema sličnosti, reklo bi se, između francuskih Žutih prsluka, Bregzita, uspona Donalda Trampa, rasta Kine, širenja Rusije, međunarodnog rejtinga EU i strateškog lelujanja Srbije.
Novogodišnji i božićni praznici tek što su prošli, a imali smo dve vesti koje su nas rastužile. Paradoksalno, otišle su dve legende srpske kulture iako jedan od njih nije bio ličnost iz kulture: jedna je Marko Nikolić, a druga Dragoslav Šekularac, verovatno prva sportska pop-kulturna ikona i prvi jugoslovenski sportista čija popularnost beše tolika da je dobio i film o sebi, “Šeki snima, pazi se” Marijana Vajde iz 1962.