Tako je i poziv patrijarha Irineja Srpkinjama na množenje predsednik Aleksandar Vučić ojačao šuškavim obećanjem – 100.000 dinara za prvo dete od 1. jula, a od nove godine za drugo mesečno 10.000 tokom dve godine, za treće deset godina po 12.000 dinara mesečno, a za četvrto 18.000 evra ukupno u istom periodu.
Sračunao je Vučić da će majka za treće i četvrto dete dobiti od države 30.000 evra ili po 30.000 dinara mesečno deset godina. Da ništa ne radi, samo da rađa i gaji, ali to nije posao. Iako će se plaćati više nego što zarađuje većina onih koji čitav mesec rade, mada ne treba zaboraviti da žena koja radi uz platu stekne i kakvu-takvu penziju, a niko ne zna šta će majke posle privremene “profesionalizacije” statusa. Niko im ne kaže od čega će gajiti decu posle apanaže, niko ne objašnjava ni gde su se zagubili očevi u obnovi nacije!
Potpora rađanju je, nema spora, iznudica pred populacionim debaklom koji su i UN nedavno formulisale – Srbija je među 10 zemalja koje beleže najveći pad nataliteta u svetu i ako se nešto ne promeni do 2050. godine imaće 15 odsto stanovnika manje nego danas. Mortalitet je pobedio natalitet, a depopulaciji valja dodati i one koji zauvek odlaze. Sumorna slika i sumornija perspektiva, posebno za sve koji pod pojmom stanovnik Srbije vide samo Srbina, pa im pominjanje nataliteta znači odumiranje nacije. A Vučić nas plaši i države. Do 2060!
Kao i mnoštvo drugih stvari, planirano keširanje roda podelilo je zemlju, pa jedni hvale predsednikovu dalekovidost i velikodušnost, a drugi rađanje uz novčanu potporu vide kao tešku uvredu. Nanetu naciji, ali na prvom mestu ženama na čija se pleća prebacuje teret obnove. I to selektivno jer su deca posle četvrtog suvišna, što je, očito, mera protiv širenja manjina koje ne prate većinski populacioni trend.
Po svemu sudeći, pomoć države ne odnosi se ni na one dosad rođene, što je čista diskriminacija i dece i roditelja, pri čemu komedijant slučaj može udesiti da i nova deca budu podeljena; u slučaju blizanaca rođenih pre i posle novogodišnje ponoći kao četvrto i peto dete jedno je željeno, drugo ne. Ili ako roda sleti minut pre ponoći 1. jula propade obećanih sto hiljada dinara za prvo dete!
Uostalom, kako objasniti bilo kome da prvo dete vredi manje nego drugo i zašto ih država uopšte meri i razdvaja novcem? Zašto tih 12 miliona evra godišnje – što je, uzgred, bedna svota za tako velike ciljeve kao što su nacionalni i državni preporod – ne uloži u porodilišta, pa smanji užasavajući broj mrtvorođenčadi, ili u nove vrtiće, ili za povoljno kreditiranje stanova svim zainteresovanim mladim parovima, ne samo nekima i posebno tamo gde je natalitet mali, a odliv veliki?
Zna razvijeni svet za mnogo načina podsticanja rađanja, valja ih primeniti gde je to moguće, ali sve će biti pucanj u prazno ukoliko se, po udruženoj želji crkve i politike, žena pretvori u mašinu za rentiranje materice. Čak i ako se privremeno poveća broj beba, od obnove nema ništa jer će čim stasaju bežati tamo gde se rađa iz ljubavi. Prema deci i partneru/ki.
Zlatna olimpijska medalja u hokeju najveća je pobeda Rusa posle američkih predsedničkih izbora 2016.
Birači raznih sorti ovih dana dosežu domete pevača belosvetskih hitova. I njihovi skromni glasovi, takoreći glasići, kao da više ne poznaju granice.
Već dve sedmice zaposleni na univerzitetima širom Velike Britanije su u štrajku, koji sigurno ide u treću nedelju, pa ako ne dođe do rešenja, onda možda i u četvrtu. Događaj predstavlja najmasovniji pokret zaposlenih na britanskim univerzitetima u istoriji i prvu takvu uspešnu akciju za mnogo godina
Od svih skandaloznih vesti po kojima se Srbija razlikuje od ostatka sveta, čini se da je najskandaloznija bila ona iz Niša o posmrtnom pljačkanju sirotinje. Radna grupa koja je kontrolisala poslovanje niškog JKP “Gorica”, koje održava tamošnje groblje, ustanovila je da su takozvani socijalni slučajevi, odnosno siromašni ljudi, sahranjivani u ćebadima i sanducima sklepanim od dasaka iako je Grad Niš iz budžeta plaćao po 24.000 dinara za pogrebnu opremu i sahranu dostojnu čoveka.
Kažu da se u poslednjih 125 godina vodi 25 ratova godišnje u proseku. U broju sukoba u kojima ima više od hiljadu žrtava (to su onda ratovi) najčešće su sudelovale Kina, Britanija, Francuska, USA i Rusija.
Dok se ovde raspredaju priče treba li Kosovo da ostane “naš, a svetski” zamrznuti konflikt, smenila su se dva drastično različita zagrevanja na jednom od najdugotrajnijih zamrznutih konflikata – na Korejskom poluostrvu. U prvom, donedavnom – samo što se nije izmetnuo u vreli konflikt, i to nuklearni, a u drugom, ovih dana – počelo je diplomatsko otopljavanje odnosa koje budi nade u postepeno nekonfliktno odmrzavanje tog relikta Hladnog rata.
Izveštaj o radu sudova u 2017. godini, koji je prošle sedmice na skupu u Palati “Srbija” podneo Dragomir Milojević, predsednik Vrhovnog kasacionog suda, iako pozitivno ocenjuje izvesne pomake u našoj sudskoj praksi, ipak potvrđuje rašireno uverenje da je naš sudski sistem i dalje nedovoljno efikasan i spor, da su sudovi pretrpani sporovima i da je u Srbiji parnica sve više – to jest da su u prethodne dve godine naši sudovi primili “milion i trista hiljada predmeta više nego što je bilo očekivano”.