Dževad Sabljaković: "Zec" i "Lale"
03.10.2019 Pariz

Dževad Sabljaković: "Zec" i "Lale"

Dževad Sabljaković: "Zec" i "Lale"
Američki umjetnik Džef Kuns je ove godine imao dva puna pogotka: na aukcijskoj prodaji u njujorškom Kristiju u maju je prodao "Zeca" za 91 milion dolara, što je rekordna cijena koju je za svoje ostvarenje dobio neki umjetnik za života, a njegov "Buket tulipana" će u petak, 4. oktobra biti postavljen na kraju pariške avenije Šanz-Elize kao spomenik žrtvama terorističkih atentata.

"Zec" u Njujorku je najveći Kunsov aukcijski uspjeh, "Lale" će ga ovjekovječiti na legendarnoj aveniji francuske metropole, ali velikom dijelu njene kulturne javnosti nametnulo se pitanje ne znače li i jedan i drugi "pogodak", uz potvrdu kraja klasičnog shvatanja stvaralaštva u likovnoj umjetnosti, njeno potpuno utonuće u tržišni kapitalizam i globalizaciju.

Ima tri godine kako je "Buket tulipana" ponuđen Parizu kao spomenik na atentate 13. novembra 2015., i isto toliko traju polemike oko njegovog instaliranja. Projekt ogromne skulpture od bronze, nerđajučeg čelika i višebojnog aluminijuma, teške 34 tone i visoke 13 metara nije prihvaćen objeručke. Prije bi se moglo reći da cvijeće nikad nije izazvalo toliko neslaganja i razdora u pariškoj kulturnoj javnosti.

Kuns je želio da se njegovo ostvarenje postavi u blizini Trokadera, između Muzeja moderne umjetnosti i palate Tokio, kuda prolazi neprekidna kolona turista. Gradske vlasti su ponudile šest drugih mjesta, ali oni u čijoj su nadležnosti ta druga mjesta ni najmanje nisu time bili oduševljeni. Šta više, bilo je prijedloga da se lale zasade u Diznilend: tamo bi taj kič, drečećih boja, čulo se, mogao da uveseljava posjetioce, a ne da evocira teroristički masakr u kojem je stradalo 130 nedužnih ljudi.

Na nekoliko javnih tribina osporavan je sâm projekt, a posebno elitna lokacija koju je Kuns tražio. Dugo su ukrštana kritičarska, estetska i gradska koplja, a onda je sasvim diskretno odlučeno ili dogovoreno da se Kunsove lale zasade na mjestu diskretnijem nego što je on želio, ali daleko od toga da je neugledno: u parkiću uz kraj čuvene avenije Šanz-Elize i u sjenci ne manje čuvene Petit Palais (Male palate).

Kunsov "poklon" gradu Parizu, koji bi trebalo da bude trajni spomenik žrtvama atentata, ponudila je 2016. američka ambasada, a gradonačelnica Pariza Ana Hidalgo ga je objeručke prihvatila, bez obzira što njegove lale u različitim varijantama već cvjetaju u Pekingu, Hanoveru i ispred muzeja Gugenhajm u španskom gradu Bilbao. "Buket" koji će sutra biti postavljen u Parizu razlikuje se od njih samo po tome što ima najviše lala (jedanaest) i što nisu položene, nego uspravne, jer ih drži jedna ženska ruka od nerđajučeg čelika.

Umjetnik nije "Buket" ponudio kao završeno ostvarenje, nego ideju i projekt, čija realizacija je trebalo da košta tri i po miliona eura. Pošto tolike pare mogu stati na put svakom spomeniku, odmah su se pojavile "mecene", pola Amerikanaca, pola Francuza, koji su taj trošak skinule sa gradskih pleća. To će možda malo unaprijediti američko-francuske odnose, koji u ovom trenutku i nisu najbolji, ali mnogo više će napuniti džepove onih koji su Kunsa izmislili i bukvalno stvorili. Nije ih malo, to je svjetska internacionala trgovaca umjetničkim đelima, aukcijskih kuća, elitnih galerista i kolekcionara i, uz njih, jednog dijela likovnih kritičara. Moćni su oni i u stanju da stvore velikog, epohalnog umjetnika od bilo koga, ako ocijene da on može držati vodu na tržištu.

Zeka, prodan u Njujorku za 91 million dolara, na početku je bio balon. Da ga zajedno s lalama ne bi vjetar odnio, modernom tehnologijom izliveni su u metalu. Obje "skulpture" su potpuno realne i predstavljaju zeca i lale i ništa više, a armija kritičarskih pratilaca vladara na tržištu umjetnosti pridaje im značaj koji nemaju, kao što je "nemilosrdna kritika potrošačkog društva".

Godine 1886. Francuska je poklonila Sjedinjenim Državama kip Slobode koji je i danas i za vječnost simbol Njujorka. Statua koju je kreirao francuski vajar Ogist Bertoldi u dijelovima je prevezena brodom u njujoršku luku. Taj poduhvat, koji je proklamovan kao znak i gest prijateljstva prema Sjedinjenim Državama, svakako nije bio bez političke pozadine. Uzvratni poklon u vidu Kunsovog "Buketa tulipana" 133 godine kasnije takođe je dovezen u dijelovima u francusku metropolu, ali iz jedne fabrike u Njemačkoj, i takođe ima političku pozadinu.

Da bi u gradskoj skupštini otklonila protivljenja i neslaganja oko lala, gradonačelnica Pariza Ana Hidalgo je rekla kako baš nije uputno odbiti američki poklon. Ipak je tri godine polemika i odlučivanje gđe će se lale postaviti trovalo život gradskih vlasti Pariza, kuloare ministarstva kulture i američko-francuske političke i kulturne odnose, mada su se od vremena kad je zvanično ponuđen poklon promijenili predsjednici i u jednoj i u drugoj zemlji: umjesto Olanda došao je Makron, a umjesto Obame Donald Tramp.

Kunsovo mjesto i značaj u umjetnosti stvorili su i nametnuli trgovci. Takve ocjene nisu rijetke, ali ne mijenjaju njegov status. Cijene su najznačajniji dio vrijednosti njegovih ostvarenja. On uspješno i dogovorno igra tu igru i odgovara željama moćnih kolekcionara. Njegova ostvarenja su poželjna kao luksuzan produkt, ona su simbol ekonomskog uzdignuća. Da nemaju astronomske cijene, ne bi se ni prodavala.

Stvaralaštvo i recepcija umjetnosti se neminovno mijenjaju. Drugačije je bilo prvo viđenje Mikelanđelovog Davida 1504. godine od Rodenovog Balzaka krajem XIX stoljeća, drugačije je viđeno Botičelijevo "Proljeće" od Maneovog "Doručka na travi", ali svako od tih đela je bio veliki događaj i dubok doživljaj, a ne proračunavanje. Danas više nema neotkrivenih i nepriznatih genija, neshvaćenih, prokletih umjetnika, tragičnih strasnika kakav je bio Van Gog, sve je apsolutno u rukama tržišnog kapitala, to jest trgovaca, kolekcionara, galerista i sitnih riba oko njih. Sudbina umjetnika je u njihovim rukama; njime se sve više manipuliše ili je i sam manipulator. Preko noći je mogućno biti izmišljen i postati svjetski poznat, što znači i milioner.

Odabranici lako dostižu cijenu od milion dolara ili eura pa naviše "po komadu", ne zato što su te cijene adekvatne kreativnoj i estetskoj vrijednosti dotičnog "komada", nego što ih određuju finansijske i bankarske manipulacije. Ime se lansira i ono postaje naziv robe. Umjetnici su proizvedeni, njihova ostvarenja moraju imati visoku cijenu jer su "vrijednosti" za višestruku finansijsku upotrebu.

Zbog toga je i Kuns "jedan od najznačajnijih stvaralaca epohe", a da svojim rukama nije stvorio ni jedno jedino umjetničko đelo. On navodno ima "ideje" i "zamisli", koje u njegovoj radionici ostvaruje desetine darovitih umjetnika i dobrih majstora i zanatlija. Njegov "Balon pas" – usput budi rečeno ima ih sedam – prodan je 2015. za 58 i po miliona dolara. Ta hrpa para umjetničkoj vrijednosti nedužnog psića nikako ne može biti pandan. Takva cijena nametnuta je i samom Kunsu. Te godine bila je to rekordna suma koju je za svoje ostvarenje ikad dobio neki umjetnik za života. Premašio ga je krajem 2018. David Hockney, prodavši jedno zaista unikatno ostvarenje za preko 90 miliona dolara. Ne bi čudilo kad bi se otkrilo da je i to smišljeno, jer je malo potom, u maju ove godine Kuns ponovo postavio rekord prodavši ovog puta, ne psa, nego "Zeca" za 91 milion dolara. Iz te igre on više ne može izići. Kupovina njegovih ostvarenja je ulaganje koje nije manje sigurno i perspektivno od investiranja u kakvu poljoprivrednu proizvodnju. Pošto mogu poslužiti kao kaucija ili zalog za dobijanje zajma, cijene njegovih ostvarenja se visoko drže, bez obzira što nemaju nikakve veze sa umjetničkom vrijednošću.

Oni koji vladaju tržištem likovnih umjetnosti imaju razloge da održe takvu situaciju. Zato su obezbijedili rekordnu cijenu za njujorškog zeku, a mjesto za postavljanje buketa džinovskih lala uz samu legendarnu parisku aveniji. To je svojevrstan exegi monumentum umjetniku koji to nije. Nešto tu nije u redu. I što je najgore, sve je manje onih koji se usuđuju da kažu da tu nikako ne može biti sve u redu. 

autor: MIM izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
E-pretplata
Pročitajte i...
  • Nadežda Gaće: Stvarno... a šta posle? Nadežda Gaće: Stvarno... a šta posle?

    Stvarno je naslov eseja Ibera Vedrina, bivšeg ministra inostranih poslova Francuske, objavljenog u ovom broju Novog magazina, publikovanog pandemijskog juna 2020, u kojem se bavi pitanjem šta posle Korone? Mnogo je razmišljanja na tu temu, ali kod Vedrina postoji meni inspirativna postavka.

  • Mijat Lakićević: Očarani razočaranjem Mijat Lakićević: Očarani razočaranjem

    Oni kao hoće da nas prime, a mi kao hoćemo da uđemo. Ovom rečenicom – parafrazirajući onog vojnika iz rata u Sloveniji početkom devedesetih – sve češće se na opozicionoj sceni kvalifikuje proces pridruživanja Srbije Evropskoj uniji. Drugim rečima – niti Srbija hoće zaista da uđe u Evropsku uniju niti EU hoće da primi Srbiju.

  • Dimitrije Boarov: Katastar kao usko grlo Dimitrije Boarov: Katastar kao usko grlo

    Stiče se utisak da se RGZ navikao na birokratsku supremaciju nad vlasništvom (jer tamo gde se o vlasništvu navodno konačno odlučuje, tamo je moć i sve drugo što uz nju ide), a na drugoj strani, i Vladi odgovara hronični svojinski nered u kojem poslednju reč može, u svakom ad hoc slučaju, imati najviša izvršna vlast

  • Dimitrije Boarov: Čari "finansijskih instrumenata" Dimitrije Boarov: Čari "finansijskih instrumenata"

    Stičem utisak da je Vlada Srbije otkrila čari “finansijskih instrumenata” kojima se poskrivećki može dolivati novac poreskih obveznika u državne firme, što upućuje na zaključak da ništa nije skupo kada treba “lakirati” njene poslovne poteze kako bi vladajuća “politika uspeha” ostala nenarušena.

  • Vladimir Gligorov: 100 evra Vladimir Gligorov: 100 evra

    Nije sporno da srpske vlasti nisu podelile (gotovo) svima po 100 evra s ciljem da se umanji siromaštvo ili nejednakost već zato da bi bolje prošli na izborima. To, međutim, ne znači da ta mera nije uticala na društvenu nejednakost.

  • Vladimir Gligorov: Državne plate Vladimir Gligorov: Državne plate

    Kako to već biva, povećanje plata u javnom sektoru sledeće godine najavljeno je, naravno, kao redak svetski uspeh. Malo koja druga zemlja će u tome uspeti, a najverovatnije nijedna. Jer, čini se da je tvrdnja da nemaju prostora u budžetu.

  • Momčilo Pantelić: Magija prazne stolice Momčilo Pantelić: Magija prazne stolice

    Izborno nadmetanje u Americi dodatno se rasplamsalo gašenjem života legendarne članice Vrhovnog suda Rut Bejder Ginsburg (87). Predsednik Donald Tramp i njegov izazivač Džo Bajden u izvesnoj meri su postali taoci njene zaostavštine.

Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
No? istraživa?a 2020
Zlatiborac
Turisti?ka organizacija Srbije
Novi magazin- nedeljnik Novinska agencija Beta AMSS side