03.10.2019 Pariz

Dževad Sabljaković: "Zec" i "Lale"

Dževad Sabljaković: "Zec" i "Lale"
Američki umjetnik Džef Kuns je ove godine imao dva puna pogotka: na aukcijskoj prodaji u njujorškom Kristiju u maju je prodao "Zeca" za 91 milion dolara, što je rekordna cijena koju je za svoje ostvarenje dobio neki umjetnik za života, a njegov "Buket tulipana" će u petak, 4. oktobra biti postavljen na kraju pariške avenije Šanz-Elize kao spomenik žrtvama terorističkih atentata.

"Zec" u Njujorku je najveći Kunsov aukcijski uspjeh, "Lale" će ga ovjekovječiti na legendarnoj aveniji francuske metropole, ali velikom dijelu njene kulturne javnosti nametnulo se pitanje ne znače li i jedan i drugi "pogodak", uz potvrdu kraja klasičnog shvatanja stvaralaštva u likovnoj umjetnosti, njeno potpuno utonuće u tržišni kapitalizam i globalizaciju.

Ima tri godine kako je "Buket tulipana" ponuđen Parizu kao spomenik na atentate 13. novembra 2015., i isto toliko traju polemike oko njegovog instaliranja. Projekt ogromne skulpture od bronze, nerđajučeg čelika i višebojnog aluminijuma, teške 34 tone i visoke 13 metara nije prihvaćen objeručke. Prije bi se moglo reći da cvijeće nikad nije izazvalo toliko neslaganja i razdora u pariškoj kulturnoj javnosti.

Kuns je želio da se njegovo ostvarenje postavi u blizini Trokadera, između Muzeja moderne umjetnosti i palate Tokio, kuda prolazi neprekidna kolona turista. Gradske vlasti su ponudile šest drugih mjesta, ali oni u čijoj su nadležnosti ta druga mjesta ni najmanje nisu time bili oduševljeni. Šta više, bilo je prijedloga da se lale zasade u Diznilend: tamo bi taj kič, drečećih boja, čulo se, mogao da uveseljava posjetioce, a ne da evocira teroristički masakr u kojem je stradalo 130 nedužnih ljudi.

Na nekoliko javnih tribina osporavan je sâm projekt, a posebno elitna lokacija koju je Kuns tražio. Dugo su ukrštana kritičarska, estetska i gradska koplja, a onda je sasvim diskretno odlučeno ili dogovoreno da se Kunsove lale zasade na mjestu diskretnijem nego što je on želio, ali daleko od toga da je neugledno: u parkiću uz kraj čuvene avenije Šanz-Elize i u sjenci ne manje čuvene Petit Palais (Male palate).

Kunsov "poklon" gradu Parizu, koji bi trebalo da bude trajni spomenik žrtvama atentata, ponudila je 2016. američka ambasada, a gradonačelnica Pariza Ana Hidalgo ga je objeručke prihvatila, bez obzira što njegove lale u različitim varijantama već cvjetaju u Pekingu, Hanoveru i ispred muzeja Gugenhajm u španskom gradu Bilbao. "Buket" koji će sutra biti postavljen u Parizu razlikuje se od njih samo po tome što ima najviše lala (jedanaest) i što nisu položene, nego uspravne, jer ih drži jedna ženska ruka od nerđajučeg čelika.

Umjetnik nije "Buket" ponudio kao završeno ostvarenje, nego ideju i projekt, čija realizacija je trebalo da košta tri i po miliona eura. Pošto tolike pare mogu stati na put svakom spomeniku, odmah su se pojavile "mecene", pola Amerikanaca, pola Francuza, koji su taj trošak skinule sa gradskih pleća. To će možda malo unaprijediti američko-francuske odnose, koji u ovom trenutku i nisu najbolji, ali mnogo više će napuniti džepove onih koji su Kunsa izmislili i bukvalno stvorili. Nije ih malo, to je svjetska internacionala trgovaca umjetničkim đelima, aukcijskih kuća, elitnih galerista i kolekcionara i, uz njih, jednog dijela likovnih kritičara. Moćni su oni i u stanju da stvore velikog, epohalnog umjetnika od bilo koga, ako ocijene da on može držati vodu na tržištu.

Zeka, prodan u Njujorku za 91 million dolara, na početku je bio balon. Da ga zajedno s lalama ne bi vjetar odnio, modernom tehnologijom izliveni su u metalu. Obje "skulpture" su potpuno realne i predstavljaju zeca i lale i ništa više, a armija kritičarskih pratilaca vladara na tržištu umjetnosti pridaje im značaj koji nemaju, kao što je "nemilosrdna kritika potrošačkog društva".

Godine 1886. Francuska je poklonila Sjedinjenim Državama kip Slobode koji je i danas i za vječnost simbol Njujorka. Statua koju je kreirao francuski vajar Ogist Bertoldi u dijelovima je prevezena brodom u njujoršku luku. Taj poduhvat, koji je proklamovan kao znak i gest prijateljstva prema Sjedinjenim Državama, svakako nije bio bez političke pozadine. Uzvratni poklon u vidu Kunsovog "Buketa tulipana" 133 godine kasnije takođe je dovezen u dijelovima u francusku metropolu, ali iz jedne fabrike u Njemačkoj, i takođe ima političku pozadinu.

Da bi u gradskoj skupštini otklonila protivljenja i neslaganja oko lala, gradonačelnica Pariza Ana Hidalgo je rekla kako baš nije uputno odbiti američki poklon. Ipak je tri godine polemika i odlučivanje gđe će se lale postaviti trovalo život gradskih vlasti Pariza, kuloare ministarstva kulture i američko-francuske političke i kulturne odnose, mada su se od vremena kad je zvanično ponuđen poklon promijenili predsjednici i u jednoj i u drugoj zemlji: umjesto Olanda došao je Makron, a umjesto Obame Donald Tramp.

Kunsovo mjesto i značaj u umjetnosti stvorili su i nametnuli trgovci. Takve ocjene nisu rijetke, ali ne mijenjaju njegov status. Cijene su najznačajniji dio vrijednosti njegovih ostvarenja. On uspješno i dogovorno igra tu igru i odgovara željama moćnih kolekcionara. Njegova ostvarenja su poželjna kao luksuzan produkt, ona su simbol ekonomskog uzdignuća. Da nemaju astronomske cijene, ne bi se ni prodavala.

Stvaralaštvo i recepcija umjetnosti se neminovno mijenjaju. Drugačije je bilo prvo viđenje Mikelanđelovog Davida 1504. godine od Rodenovog Balzaka krajem XIX stoljeća, drugačije je viđeno Botičelijevo "Proljeće" od Maneovog "Doručka na travi", ali svako od tih đela je bio veliki događaj i dubok doživljaj, a ne proračunavanje. Danas više nema neotkrivenih i nepriznatih genija, neshvaćenih, prokletih umjetnika, tragičnih strasnika kakav je bio Van Gog, sve je apsolutno u rukama tržišnog kapitala, to jest trgovaca, kolekcionara, galerista i sitnih riba oko njih. Sudbina umjetnika je u njihovim rukama; njime se sve više manipuliše ili je i sam manipulator. Preko noći je mogućno biti izmišljen i postati svjetski poznat, što znači i milioner.

Odabranici lako dostižu cijenu od milion dolara ili eura pa naviše "po komadu", ne zato što su te cijene adekvatne kreativnoj i estetskoj vrijednosti dotičnog "komada", nego što ih određuju finansijske i bankarske manipulacije. Ime se lansira i ono postaje naziv robe. Umjetnici su proizvedeni, njihova ostvarenja moraju imati visoku cijenu jer su "vrijednosti" za višestruku finansijsku upotrebu.

Zbog toga je i Kuns "jedan od najznačajnijih stvaralaca epohe", a da svojim rukama nije stvorio ni jedno jedino umjetničko đelo. On navodno ima "ideje" i "zamisli", koje u njegovoj radionici ostvaruje desetine darovitih umjetnika i dobrih majstora i zanatlija. Njegov "Balon pas" – usput budi rečeno ima ih sedam – prodan je 2015. za 58 i po miliona dolara. Ta hrpa para umjetničkoj vrijednosti nedužnog psića nikako ne može biti pandan. Takva cijena nametnuta je i samom Kunsu. Te godine bila je to rekordna suma koju je za svoje ostvarenje ikad dobio neki umjetnik za života. Premašio ga je krajem 2018. David Hockney, prodavši jedno zaista unikatno ostvarenje za preko 90 miliona dolara. Ne bi čudilo kad bi se otkrilo da je i to smišljeno, jer je malo potom, u maju ove godine Kuns ponovo postavio rekord prodavši ovog puta, ne psa, nego "Zeca" za 91 milion dolara. Iz te igre on više ne može izići. Kupovina njegovih ostvarenja je ulaganje koje nije manje sigurno i perspektivno od investiranja u kakvu poljoprivrednu proizvodnju. Pošto mogu poslužiti kao kaucija ili zalog za dobijanje zajma, cijene njegovih ostvarenja se visoko drže, bez obzira što nemaju nikakve veze sa umjetničkom vrijednošću.

Oni koji vladaju tržištem likovnih umjetnosti imaju razloge da održe takvu situaciju. Zato su obezbijedili rekordnu cijenu za njujorškog zeku, a mjesto za postavljanje buketa džinovskih lala uz samu legendarnu parisku aveniji. To je svojevrstan exegi monumentum umjetniku koji to nije. Nešto tu nije u redu. I što je najgore, sve je manje onih koji se usuđuju da kažu da tu nikako ne može biti sve u redu. 

autor: MIM izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
  • Mijat Lakićević: Paradigma Požega Mijat Lakićević: Paradigma Požega

    Kao što se pre tri decenije Srbija nije branila (ni odbranila) u Kninu, tako se ni danas ne brani na Cetinju nego, da izvinete, u Požegi.

  • Vladimir Gligorov: Trideset godina Vladimir Gligorov: Trideset godina

    Pre trideset godina osnovana je Demokratska stranka. Prošlo je dovoljno vremena za valjanu istoriju nastanka i početnog delanja stranke. S moje tačke gledišta, stranka je ispunila zadatak 10 godina kasnije, kada je padao Miloševićev režim. Kada je nastala, vlast je bila u usponu, a opozicija je bila razjedinjena. Tako da je valjalo čekati da se režim i ne mali deo opozicije polako uruše da bi došlo vreme za demokrate.

  • Vladimir Gligorov: Srbija i Crna Gora Vladimir Gligorov: Srbija i Crna Gora

    Nemam nameru da pišem o političkim odnosima, a ni o crkvenim. Ne ovde, u svakom slučaju. Već o tome kako je ko prošao posle osamostaljivanja Crne Gore. Mislim da nije nerazumno pretpostaviti da bi se Crna Gora razvijala, privredno, otprilike kao i Srbija da su ostali u istoj državi. To, naravno, ne možemo znati jer je to protivčinjenična tvrdnja. Tako da je to više pretpostavka o tome koja su bila očekivanja, ako su bila, crnogorskih glasača kada su se izjašnjavali na referendumu. U svakom slučaju, očekivanja su bila da će proći bolje ako povrate sopstvenu državnost. Da li su?

  • Dragan Šutanovac: Zarobljavanje budućnosti Dragan Šutanovac: Zarobljavanje budućnosti

    Paradoksalno je da strateška dokumenta u oblasti odbrane i bezbednosti ne definišu neposredne izazove, rizike i pretnje po naciju, ali nosilac izrade tih dokumenata ipak je predložio, a Vlada usvojila, primenu koncepta totalne odbrane

  • Vladimir Pištalo: Dušu su emigranti doneli Vladimir Pištalo: Dušu su emigranti doneli

    Vidim Čarlsa Simića kao klinca u ulici Majke Jevrosime, kome je svaki čas neko govorio: – Ej, poručio ti Pera da će da te prebije.

  • Dimitrije Boarov: Klimatska i druge apokalipse Dimitrije Boarov: Klimatska i druge apokalipse

    Evo, i čuveni Forum u Davosu počeo je pre neki dan najviše u znaku zahteva da se spreči “klimatska apokalipsa”, a ta svetska briga napokon je počela bolje da se shvata i u Srbiji nakon protekle sedmice – kada su Beograd i još neki naši gradovi bili pod takvom mešavinom magle i smoga, da su se probili među najzagađenije u svetu.

  • Dimitrije Boarov: Virus obara cenu nafte Dimitrije Boarov: Virus obara cenu nafte

    Otkako se Kina suočila sa epidemijom koju izaziva još nedovoljno proučeni korona virus, zbog čega su “u karantinu” i neki milionski gradovi, a čitav saobraćajni protok kroz ovu ogromnu zemlju samo u desetak dana skoro je prepolovljen, cene sirove nafte na svetskim tržištima konstantno padaju.

Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
Zlatiborac
OTP banka lizing
Novi magazin- nedeljnik Medija centar Novinska agencija Beta AMSS side