Dževad Sabljaković: Tutankamon ovjekovječen telefonom
07.08.2019 Pariz

Dževad Sabljaković: Tutankamon ovjekovječen telefonom

Dževad Sabljaković: Tutankamon ovjekovječen telefonom Foto: Privatna arhiva
Za stare Egipćane smrt je označavala novo rađanje. Međutim, život poslije smrti nije bio mogućan ukoliko se ne sačuva tijelo umrlog i po strogim obredima pripremi za put u vječni život.

Faraoni su za taj put mumificirani, a njihovi grobovi snabdjeveni svim mogućnim putnim potrebama i skupocjenim ritualnim predmetima. Jedan od uslova da se domogne vječnog života bio je i da se njegov grob nikad ne otvori.

Svi egipatski grobovi, čak i oni zaštićeni ogromnim piramidama, poslije faraonskih epoha pootvarani su i poharani. Tome se može pripisati što nijedan od faraona nije dospio u carstvo vječnog života. Bar za to nema dokaza.

Takva je i sudbina Tutankamona, posljednjeg faraona osamnaeste egipatske dinastije, "djeteta-faraona", kako je nazvan u naše vrijeme, jer se, naslijedivši oca Akhenatona, sa devet godina našao u ulozi boga na zemlji, da bi umro jedva se zamomčivši, 1327. godine stare ere, ne ostavivši iza sebe ni nasljednika ni traga o kakvom velikom djelu. Bio bi vjerovatno potpuno izbrisan iz istorijskog sjećanja - oni koji su sjeli na njegov tron nastojali su da mu ime uklone sa spomeničkih obilježja - ali ironija je sudbine da je više od 33 stoljeća poslije smrti, postao jedan od najčuvenijih predstavnika egipatske civilizacije.

To može zahvaliti britanskom arheologu Hauardu Karteru koji je 4. novembra 1922. u Dolini careva u Luksoru otkrio netaknut grob, i u njemu sarkofag sa mumificiranim tijelom mladog faraona i 5 500 dragocjenih predmeta, koji su, po vjerovanju drevnih Egipćana, neophodni za put u vječnost.

Uoči stogodišnjice tog epohalnog arheološkog otkrića, u Parizu je otvorena izložba "Tutankamon – trezor faraona". Za tu priliku u kulturni centar Vilet na periferiji Pariza prenesena je iz Luvra statua boga Amona, zaštitnika Tutankamonovog. Ta majestetična figura od crnog kamena intonira ovu izložbu, cijelu u polutami i odsjajima i svjetlucanju dragocjenosti koje su davale svetost predmetima, odreda umjetničkim ostvarenjima najfinije izrade, koje su okružavale davnog pokojnika. Svaki od tih predmeta od zlata ili obložen zlatom, dragim kamenjem, slonovačom i drugim dragocjenostima imale su pogrebni smisao i značaj, bilo da su kamene vaze, nakit i rezbarije ili skulpture, ritualni predmeti i mali kovčezi sa stvarima za putovanje za onostranost.

Među tim predmetima je i truba od srebra za koju se vjerovalo da donosi nesreću. Zvuk koji odjekne iz nje, vjerovalo se u drevnom Egiptu, mogao je izazvati katastrofu, kao što je rat. Isprobana je samo jednom 3300 godina pošto je smještena u Tutankamonov grob. Bilo je to 1939. i snimak njenog zvuka posjetilac izložbe može čuti preko audio vodiča. Nije li te godine počeo Drugi svjetski rat?

Posjetioca, nimalo sklonog vjerovanju u predskazanja i inhibicije s tim u vezi, ta misao i pitanje koje se nametnulo zaustavili su za trenutak usred izložbe, dupke pune koliko Parižana, toliko i turista sa svih strana svijeta. Svi odreda imali su u rukama telefone, one "pametne", koji su i fotoaparati i neumorno su ih upirali na sve eksponate, posebno na sarkofag, ne hajući za to što nije pravi, nego kopija preko koje su položeni neki od 150 ritualnih predmeta kojima je bio opremljen.

Hiljadugodišnjim predmetima fotografisanje ne može nauditi, pa, za razliku od mnogih drugih izložbi u francuskoj metropoli, na ovoj nije zabranjeno, te se bez prestanka škljoca, zapravo dodiruju se ekrani pametnih telefona, i oni akumuliraju vječnost u hiljade svojih prolaznosti samo u jednom danu. Tutankamon je nemilice ovjekovječivan telefonima desetine, stotine hiljada, milion puta jer je broj posjetilaca odavno premašio milion. I to ovjekovječivanje nesretnog faraona, mada nije u tom, vjerovatno plastičnom sarkofagu, nego u pravom, u Kairu, posjetilac kojeg je ona truba, što najavljuje i pokreće strahote i kataklizme, zaplašila mističnim moćima predmeta iz egipatskih grobova, doživio je kao oskvrnuće, svetogrđe, obesvećenje.

"Ovjekovječen" u memorijama telefona ili kompjutera u koje će snimci biti preneseni i vjerovatno nikad više pogledani, Tutankamon će se na kraju naći na smetlištu. Samo njegov grob u kojem je počivao milenijumima i iz kojeg su ga izvukli radoznali ili pohlepni ljudi ovog doba nadživjeće i savršene elektronske memorije.

Mnogo je djece medju posjetiocima. Vjerovatno su dovedena iz edukativnih razloga, ali i ona odreda imaju i-padove i smartofone, i bacaju se, gramzljivo kao i odrasli, na fotografisanje svega redom. Imaće i jedni i drugi stotine snimaka sa izložbe o faraonu autsajderu, čija sudbina doista liči na kakvu savremenu bajku, ali ti snimci neće ni najmanje uvećati recepciju o njemu i njegovom dobu, o istoriji i vječnosti. Umjesto doživljaja ili priče o vremenu koje izloženi predmeti posreduju, dobronamjerni posjetilac će vam rado i s lakoćom preko e-maila, skajpa ili vibera izručiti hrpu telefonskih fotografija koje ima. Bio je na izložbi i ima ih. Kao što u telefonima i kompjuterima ima okeane, države i gradove pokupljene i zarobljene na putovanju kruzerom. Ima ih. To je sve. Samo nemoj tražiti doživljaj ili priču o bivanju i učešću.

Erih From je prije nekoliko decenija napisao knjigu-opomenu o tome, opisujući razliku između imati i biti. Tehnički pronalasci koji sustižu jedni druge tu distinkciju beznadno i nezaustavljivo povećavaju. Sve je manje bivanja, svijet se koncentriše isključivo na imanje, i to ga vodi u pustoš duhovnu, moralnu i kulturnu i, što je najgore, u ekološku katastrofu.

Na početku uništavanja svega što ga okružuje, čovjek je uništio ono što podrazumijeva svetost. Nije riječ o religiji već o onome što se ne dira nego čuva i štiti. Nije čovjeku dovoljno što je nebo iznad sebe lišio bogova, nego ga razdire i nemilosrdno uništava avionima, emisijom ubilačkih gasova i drugim zagađivanjima, uključujući u to sopstvenu sebičnost.

Umjesto ovjekovječivanja telefonom valjalo bi to činiti pogledom. Pogled je bivanje, doživljavanje i saznavanje, jer budi osjećanja i misao, pobuđuje na uranjanje cijelim bićem i u davna vremena i druge civilizacije. Škljocanje mobilnim telefonom je samo imanje, grabljenje, kolekcioniranje, nalik na skupljanje školjki, koje je mogućno samo pošto iz njih nestane svaki život.  

Izložba Tutankamon, koja će u septembra iz Pariza krenuti u druge svjetske metropole, otkriva posjetiocu ostvarenja izuzetne vrijednosti. Među 150 eksponata, pedesetak je napustilo Egipat prvi put. Predmeti iz carskog trezora, sahranjeni zajedno s njim, biće "posljednji put" izloženi "na turneji" po najvećim svjetskim prijestonicama, prije nego što definitivno budu postavljeni u Veliki muzej Egipta, koji se upravo gradi u Kairu. Nije poznato ko je upotrebio riječ "turneja" - egipatsko Ministarstvo starina ili organizatori pariske izložbe - tek ta riječ je tuđa ovom događaju i smislu svetosti.

Sam grobni mir je izvjesna svetost koju poštuju sve religije i civilizacije. Koliko god da je imalo kulturno i naučno pokriće, iznošenje iz groba sarkofaga i drugih predmeta, na čiji smisao i ulogu ukazuje njihova skupocjenost, brutalno je oskvrnjivanje i ranjavanje implicitne svetosti, koja će potom biti dotučena putovanjima po svjetskim prestonicama i ovjekovječivanjem pametnim telefonima. Te beskrajno svete stvari date su nam tako na milost i nemilost, a Tutankamon i njegovi savremenici, koji su ga smjestili u sarkofag i dubok grob, nisu htjeli ni da ih vidimo.                                                                                                     

 

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
  • Vladimir Gligorov: Kurs i dug Vladimir Gligorov: Kurs i dug

    Problem sa fiksnim kursom je u tome što s vremenom postaje skupo od njega odustati.

  • Mijat Lakićević: Mandat za rat Mijat Lakićević: Mandat za rat

    Nije ovo prvi put da srpski birači glasaju za rat. Pre tačno 30 godina, 1990, Slobodan Milošević je dobio mandat da povede rat protiv “spoljašnjeg neprijatelja” – Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka... Sada je Aleksandar Vučić dobio mandat da nastavi rat protiv unutrašnjeg neprijatelja. To jest, protiv svih koji nisu uz Srpsku naprednu stranku. Što znači da će buduće vlasti – od lokala preko Pokrajine do Republike – biti još bezobzirnije.

  • Dimitrije Boarov: Privremeno ulepšavanje Dimitrije Boarov: Privremeno ulepšavanje

    Čadež je nedavno rekao: “Tu smo – gde smo i moramo da radimo zajedno, privrede su nam povezane više nego što ljudi znaju, što mogu i da pretpostave i što političari ne razumeju.” Ne znam zašto se u poslednjim spekulacijama o budućem premijeru Srbije Čadež više ne spominje, ali sada mogu da pretpostavim zašto je tako.

  • Dimitrije Boarov: Spora gradnja brze pruge Dimitrije Boarov: Spora gradnja brze pruge

    Da je u Kini brza pruga između Pekinga i Šangaja građena brzinom koja se ostvaruje između Pazove i Tošinog bunara, tih oko 1.300 kilometara gradilo bi se 150 godina, a izgrađena je za oko 4-5 godina.

  • Vladimir Gligorov: Plate Vladimir Gligorov: Plate

    Udvostručiti plate u evrima za, recimo, pet godina veoma je teško ostvarljivo.

  • Vladimir Gligorov: Srbija i Hrvatska Vladimir Gligorov: Srbija i Hrvatska

    U poslednjih desetak godina stvarni proizvod Hrvatske trajno je veći od srpskog i razlika se ne smanjuje, a po stanovniku se nominalno povećava.

  • Momčilo Pantelić: Red nereda Momčilo Pantelić: Red nereda

    “Ne mogu da dišem” nije samo preklinjanje teško obolelih nego i – povodom policijskog davljenja uhapšenog u Mineapolisu – poklič sve većeg broja ljudi koje sistemi guše nepravdom i ostalim nepočinstvima.

Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
Zlatiborac
Turisti?ka organizacija Srbije
Novi magazin- nedeljnik Novinska agencija Beta AMSS side