Dževad Sabljaković: Lahor i hlad
30.07.2019 Pariz

Dževad Sabljaković: Lahor i hlad

Dževad Sabljaković: Lahor i hlad Foto: privatna arhiva
"Pažnja! Pažnja! Vrućine koje podnosimo su opasne. Pijte što više tečnosti. Održavajte kontakt sa svojim bližnjima. Ako nekom u vašoj blizini nije dobro, pritecite mu u pomoć...", čulo se sa zvučnika u pariškom metrou u danima julske vreline, canicule, kad se živa u termometru popela do 42,6°C, rekordnog stepena otkad se temperatura mjeri.

Imala su ta upozorenja izvjestan ratni prizvuk, vjerovatno zato što su ta četiri dana, koliko je trajala žega, bili zaista kao opsada i tortura, od kojih se moralo čuvati, sklanjati se, pod kojima je valjalo biti strpljiv i solidaran s drugima. Kad je petog dana osvojila jutarnja svježina, bilo je to kao okončanje rata, potpisivanje mira, povratak života. Ćarlijao je tih i lagan vjetar, povjetarac, lahor, zefir, vjetrić, kako ga sve ne zovemo, svjež i okrepljujući kao u mitska vremena svijeta, preporod, blaženstvo, nov početak. Ono dojučerašnje "Pažnja! Pažnja!" iz metroa bio je samo eho nečeg strašnog a prohujalog, poput rata, daleko mu bilo, ne ponovilo se.

Baš s takvim osjećanjem se tog jutra nakon nesnosne četverodnevne žege doživljavalo osvježenje od lahora, koji je mogao doći samo iz moći i tajanstva prirode, odnekud oduvijek, i vratiti bukvalno u život, koji je četiri dana zamro. Uz to nezamjenjivo osjećanje, navrla je u glavi misao kako ovakvih ubistvenih vrućina, kao ni ratova, ne bi bilo da nema ljudske sebičnosti i samoživosti. Danas se čovjek ne odriče ničeg, nikad, ni po koju cijenu.

To zna papa Franjo i, mada je – mora biti - svjestan uzaludnosti, uputi u tom smislu poneku opomenu čovječanstvu. Ta njegova upozorenja često imaju neposrednu relaciju sa drugim dijelom rečenice iz najpoznatijeg i najviše korišćenog molitvenog obraćanja bogu: "Kruh naš svagdašnji/hleb naš nasušni daj nam danas". To "daj nam danas", lišeno prvog dijela rečenice, u potpunosti određuje sudbinu savremene civilizacije. Ovih vrućina (a gotovo je sigurno ni ratova) ne bi bilo da nema toliko automobila, aviona, plastičnih stvari, iscrpljivanja resursa prirode više nego što je ona u stanju da obnovi, pretvaranja okeanâ i zemljinog omotača u smetlište. Planeta Zemlja se uništava ne zbog ljudskih potreba, nego zbog potrošnje, udobnosti i ugodnosti po osakaćenom božanskom principu "daj nam (to) danas".

Na ostrvu Krku jedan kućevlasnik koji izdaje apartmane turistima, starajući se za njihov ugodan boravak uz more, daje im na raspolaganje i udobne ležaljke i naplaćuje njihovo korišćenje. Pošto u okućnici ima pinija, maslina i drugog drveća, dosjetio se da iskoristi njihov hlad. Dakle, ako onu iznajmljenu ležaljku turist prenese sa prostora pod suncem na sjenovito mjesto, mora da doplati. Fantastično!

Istine radi, bilo je na to kritičkih reakcija u primorskoj, turističkoj i hrvatskoj javnosti, i čovjek je odustao od naplaćivaja prostora zaklonjenog od sunca, to jest hlad(ovine), ali nameće se pitanje kako je uopšte bilo mogućno doći do takve ideje. Po istoj logici, mogli bi se prodavati oblaci, to jest oblačnost, zalazak sunca ili njegov izlazak: otvoriš oči u ranu zoru, ali nema džabe, pa ih brže bolje zatvoriš ili doplatiš.

U romanu "Čudnovata povest Petra Šlemila" francusko-njemački pisac Adelbert Šamiso pripovijeda kako je njegov junak prodao sopstvenu sjenku. Pokazalo se da je lakomisleno sklopio posao sa đavolom i da mu je to upropastilo život, mada je za svoju sjenku dobio neizmjerno i neiscrpno bogatstvo.

Po srijedi je bila prodaja sopstene, od sebe neodvojive sjenke, a ne sjene, sjenovitog mjesta, kojim raspolaže, ali ni prodaja hlada ne može biti božanskog porijekla. Ta ideja potpuno je ljudska, mada je proistekla iz najfrekventnijeg čovjekovog obraćanja bogu: daj nam danas. Ti koji bi da prodaju hlad nisu željni kruha/hleba, ni svagdašnjeg ni nasušnog, nego nečeg drugog, a zbog tog drugog prodali bi i lahor kad dune oko njihove kuće ili preko njihove terase. Prodali bi ga i komšiji/susjedu, ako je taj komšija ili susjed u takvoj stambenoj ili zdravstvenoj situaciji da nema okolnosti da se izloži životodajnom lahoru poslije četverodnevne ubitačne vrućine ili četverogodišnjeg ubilačkog rata. To može biti samo đavolov posao, u potpunom skladu sa mišljenjem Karla Gustava Junga, tvorca indivudualne psihologije, koji je rekao da čovjek olako prodaje dušu đavolu zbog stotine besmislica.

U filmu Vima Vendersa papa Franjo je, govoreći o tome da je ljudska pohlepa opasna po svijet, rekao i da treba svi da pokušamo živjeti skromnije nego što nam je dato. Teško da će, kako među vjernicima, tako i među laicima, ta poruka, ako im i dopre do ušiju, naći plodno tlo ne samo u njihovom ponašanju, nego i u mislima. Neka se drugi drže toga, ja, boga mi, ne, gotovo je jedinstven unutarnji odgovor na taj zahtjev. Svijetu prijeti propast ne iz božanskih ili kosmičkih razloga, nego zbog neozbiljnosti, besmislica, proizvodnje mentalnih droga. Idilični svjetovi, kao što je Arkadija, možda nisu izmišljeni, nego su bili stvarnost, koju su ljudi uništili, a potom pretvorili u mit. Otud je onaj lahor možda samo mitsko sjećanje.

U jednoj od "Priča kraj vode" Ćamil Sijarić pripovijeda o putniku namjerniku koji, žedan, dolazi do uređenog izvora sa uzidanom cijevi iz koje izbija hladna voda, gdje sreće pripovjedača. "Ima li ovdje još koji izvor?" upitao je. Pošto dobije potvrdan odgovor, zamoli pripovjedača da ga odvede do tog mjesta. Nađe se pored neuređenog izvora, čija voda se skuplja u malom koritu, okruženom kamenjem i travom. Putnik-namjernik je klekao, povio se i dobro se napio vode. Kad je pripovjedač upitao, a zašto nije ugasio žeđ na "obzidanoj vodi", gdje se mogao bez napora napiti iz cijevi, putnik je odgovorio da svi piju sa te vode, a niko sa malog izvora. Zato je i pio tu. Tako je bolje i njemu i meni, rekao je.

Tu je negdje smisao odricanja u priči iz knjige koja je doljepotpisanom nedostupna u trenu dok piše ovaj tekst, pa riječi Sijarićevog putnika-namjernika nije u mogućnosti da doslovno navede. Ostaje ipak u uvjerenju da je to priča o ljudskosti i skromnosti, koju preporučuje papa Franjo, i da govori o bivanju u svijetu kakav je kad poslije žege ili rata prostruji lahor. Taj lahor je od neprocjenjive vrijednosti. Niko ga ne moće ni prodati ni kupiti. Vjerovatno je nešto tako imao na umu onaj genije kad mu je na um pala poslovica, koja se pripisuje narodnom stvaralaštvu: "Da vjetra nema pauci bi nebo premrežili".

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
  • Dimitrije Boarov: Pitanje konjunkture Dimitrije Boarov: Pitanje konjunkture

    Malo je reći da svetsko tržište, od kojeg Srbija sve više zavisi, posle korone neće biti onakvo kakvo je bilo pre pandemije. Neće biti isto ni u samoj Srbiji. Zbog svega toga suočićemo se s hitnom potrebom restrukturiranja cele privrede, što obično prilično košta i donosi nove rizike.

  • Dimitrije Boarov: Kako pomoći turizmu Dimitrije Boarov: Kako pomoći turizmu

    Znam mnoge ljude koji su se tokom godine mnogo čega odricali da bi putovali i letovali širom sveta i o tome potom sve vreme govorili u svojim prijateljskim krugovima, pokazivali slike, itd. Ako im se to oduzme, njihov život će u suštinskom smislu postati siromašniji.

  • Momčilo Pantelić: Korona-triler Momčilo Pantelić: Korona-triler

    Kad se neko zlo izrodi na Istoku, a najveće žrtve odnese na Zapadu, je li to dovoljno za novi Hladni rat? Ovako uprošćena strateška nedoumica razmahala se po svetu povodom pandemije koja se začela u Kini, a dosad najviše ojadila Evropu i Ameriku.

  • Mijat Lakićević: Dijalog u paklu... Mijat Lakićević: Dijalog u paklu...

    Sportski ideolog Nebojša Čović izjavio je pre neki dan da je “Crvena zvezda narodski klub”, te da je kao takva “prethodnih godina odlično predstavljala državu Srbiju, glavni grad Beograd i region”.

  • Dimitrije Boarov: Varljive prognoze Dimitrije Boarov: Varljive prognoze

    Valjda iz predizbornih razloga, predsednik Aleksandar Vučić poslednjih dana uporno ponavlja da će Srbija u ekonomskom pogledu sjajno izaći iz korona-krize s “najboljim rezultatom u Evropi” kad je reč o stopi rasta BDP-a.

  • Momčilo Pantelić: Obični, a vrlo važni Momčilo Pantelić: Obični, a vrlo važni

    Pandemijska kriza uzdrmala je hijerarhiju autoriteta. Odjednom smo uvideli da nam životi neposredno više zavise od dotad nepoznatih nam raznovrsnih “majstora svog zanata” nego od svakojakih političkih usmerivača naših sudbina.

  • Vladimir Gligorov: Virus u regiji Vladimir Gligorov: Virus u regiji

    Srbija ima značajno veći broj obolelih nego zemlje u susedstvu, ali ne i veći broj umrlih. Zapravo, tek nešto više od dva odsto obolelih je umrlo, dok je u svim drugim zemljama u susedstvu taj procenat veći.

Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
Zlatiborac
Turisti?ka organizacija Srbije
Novi magazin- nedeljnik Novinska agencija Beta AMSS side